skip to Main Content
MENU
Soul Wellness: Za čime bih najviše žalila?

Soul Wellness: Za čime bih najviše žalila?

Ova je kolumna kao nekakvo pismo za mene. Da ostane zauvijek otisnuto i da me podsjeća da nikad ne zaboravim živjeti. Možda se netko pronađe u pokojem retku, a možda i nekoga inspirira. Tko zna. Može ovo biti i pismo za tebe. Ako te ove riječi ošamare i potaknu na akciju, moja je misija ispunjena.

Prvo što mi prolazi kroz glavu je pisanje. Da se nisam usudila, na kraju života bih definitivno žalila što se nisam imala hrabrosti javiti Mariji i reći joj bok, ja sam ta i ta, imam tu neko iskustvo i par redaka, možeš baciti oko. Ja bih pisala. Hvala Bogu što sam bila mlada, zelena, puna elana i volje za dijeljenjem znanja. Nisam se opterećivala konkurencijom, nisam gledala piše li itko o sličnim temama. Vodio me neki ludi impuls iznutra i danas sam tu gdje jesam. Da mi je netko prije desetak godina rekao da ću pisati svoju vlastitu kolumnu rekla bih mu da je lud. Oduvijek sam voljela piskarati, ali sam smatrala da ipak nisam dovoljno dobra. E onda me život dobro protresao i brzo sam morala naučiti da mi nitko neće doći doma nuditi mi prilike na pladnju. Morala sam se potruditi sama i zato ću zauvijek biti zahvalna što sam se poslušala, a Marija će zauvijek ostati ta prva osoba koja mi je otvorila vrata, koja me gurnula i koja mi je izgovorila toliko predivnih riječi podrške da sam ponekad ostala ono, bez teksta. Jednostavno bih buljila u te njene riječi i samo bih plakala od euforije, sreće, ponosa, ne znam. Imala sam potrebu vrištati svijetu kako je dobro kad ne odustaješ.

Na kraju života bih definitivno žalila da se nisam vratila plesu. Za mene je ples prva ljubav, pozornica je mjesto koje prvo vizualiziram kad mi netko spomene djetinjstvo. Nikad neću zaboraviti Slavicu Šenk koja mi je bila druga mama i koja me naučila da se plesačem ne postaje nego se kao plesač rodiš, a onda postaneš dobar u raznim tehničkim stvarima. Međutim, tu strast u pogledu, tu glad prema izražavanju emocija kroz pokret ne možeš nikad do kraja savladati. S time se jednostavno rađaš, to je nešto što ti je dano od Boga. Zato sam danas zahvalna što imam priliku živjeti i ovu svoju ljubav i sretna sam jer nisam dopustila da me godine ili okolina odvrate. Za mene ples nikada nije bio samo hobi, to sam shvatila tek nakon duge pauze. Tek kad sam mu se vratila, shvatila sam da je on uvijek bio tu sa mnom i tiho je čekao da mu se vratim. Danas definitivno znam da ga nikad neću napustiti, a kamo će me odvesti, ne znam. Prepuštam mu se.

E, na kraju života bih definitivno žalila da nisam promijenila toliko poslova, da nisam dala sve te silne otkaze. Žalila bih da nisam imala hrabrosti ići dalje, i dalje, i dalje. U nove izazove, naprijed. Toliko sam zahvalna što sam se slušala, a ponekad sam stvarno imala samo sebe. Imam jaku intuiciju i znam da je puno ljudi govorilo ok, možeš ti to, hajde, pa dobro jedan otkaz više manje. Jedan otkaz više manje!? Haha! Nikad im nisam vjerovala da se ne boje. Svi su oko mene mislili da sam luda, doslovno! Rijetki su me podupirali, ali ja sam znala kuda idem. Nikad nisam posumnjala u svoje odluke, nikad se nisam vraćala na staro. I nisam neka neviđeno pametna riba, da se razumijemo, pamet nema ništa s tim, dakle nemam kvantnu fiziku u malom prstu. Jedino sam slušala svoju nutrinu, ona uvijek govori. To što mi ne slušamo, e tu je kvaka! Nije stvar u tome da mi ne znamo kako nego nećemo poslušati kad nam unutarnji glas govori radi to, nemoj to, to može. Zato, slušajte se! Vjerujte mi, ne mora nitko biti uz vas, idite, padnite, razbijte nos i koljena, mrzite se, kukajte, ali recite sebi da idete putem svojih snova. Onda opet krenite! I opet! U procesu sam otvaranja svoje tvrtke. U Hrvatskoj ću uspjeti. Mislim, već sam uspjela. Da mi je tek ovo netko rekao, rekla bih mu da je definitivno lud, zbunjen, nenormalan i možda pijan. Ali tu sam jer sam padala i ustajala. SAMA! Danas imam oko sebe iste luđake tako da se družim samo s onima koji vrte isti film kao i ja, nemam pojma ništa o politici, Kolindama i bakračima. Danas me i obitelj podupire i vidim da više ne gutaju knedle kad dajem otkaze jer znaju da nisam normalna, ali je fora u tome što su i oni danas nenormalni jer su skužili da mi dobro ide pa me kopiraju. Sve što pričate morate živjeti i pokazati primjerom, onda će vas ostali pitati kako i podupirat će vas. Vjerujte mi da će doći vrijeme kad vas neće gledati kao da ste pali s Marsa.

Na kraju života bih definitivno žalila da sam se udala s 24 za krivog čovjeka. Tu negdje oko 25 počinje presing pa kad ćeš, kad ćete, već ste skupa 3 godine. Nikad, ali ne dao vam Bog, nikad nemojte ostati u vezi koja vam je okeeeej, onako super je čovjek. Big NO NO! Ako ćeš se udati, udaj se za Gospona Savršenog. E, ali ima kvaka! Doći će kad ti budeš Gospodična Savršena. Nećemo banalizirati, naravno. Ali realno moraš biti brutala brutale ukoliko si želiš takvog frajera. Zamisli da stalno kvocaš, totalno si se zapustila i mentalno i duhovno i fizički, ali tražiš isklesanog Buddhu? Ne pali. Ja sam solo, hvala na pitanju. “Prilika po prilika, kava, tulum, subota, još se ne bih udala.” Tek mi je 30! Šta je vama?! Next!

Definitivno, ali definitivno bih na kraju života žalila da nisam bila toliko, ali baš baš baš baš jako emotivna, nježna i empatična. Da nisam ljudima govorila da ih volim, da im nisam pisala pisma s poljupcima, da ih nisam darivala totalno personaliziranim darovima, da ih nisam nasmijavala, da se nisam grlila, ljubila i mazila. Moja vanjština ponekad zavara, jaka sam ja žena, ali iznutra sam totalni pekmez i priznajem to evo, pred cijelom Hrvatskom. Tu svoju pekmezastu prirodu obožavam i vjeruj mi, nikad se neću ljutiti na tebe ako me zamoliš da pogledamo Titanic zajedno. Uopće nije problem, dapače. Kad gledamo? Nemojte zaboraviti na svoju nježnu stranu, svi smo mi iznutra blagi, željni ljubavi. Provodite vrijeme sa svojim dragim osobama, nemojte da jednog dana bude kasno. I recite, recite im svima, volim što te poznajem, stalo mi je, tu sam. Recite! Nemojte umrijeti s punim srcem ljubavi koju ste se bojali dati. Sve dajte, sve! Prokleto je nebitno što nosiš u grob. To što imaš sada daj!

Najviše od svega, žalila bih da se nisam prihvatila takvom kakva jesam. Ovo tijelo je ovdje takvo kakvo je, ali ono po čemu će te ljudi pamtiti su tvoje oči, vjeruj mi i tvoj duh. Pamtit će te po tome koliko ste se puta zajedno smijali, nitko ti neće brojati bore. Budite prirodni i zavolite se u potpunosti. Svi smo unikati, samo jednom živimo kroz ovaj duh i kroz ovo tijelo. Nikada nemojte dopustiti da vam život prođe, a da se niste zavoljeli.

A za čime bi ti žalio na kraju života?

Nadam se da ćeš prije nego zaspeš zauvijek i živjeti tako da tvoj trag ostane. Zauvijek.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. <3

Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika, a radim kao asistent direktora u sektoru PR-a i ljudskih resursa. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove.

Vaši komentari
Back To Top