Menu
christopher-campbell-37569

SOUL WELLNESS: U životu smrt. Nakon smrti – život.

Umrla sam prije otprilike tri godine. Ne mogu se točno prisjetiti dana i sata, ali bilo je neko toplo predvečerje. Ulice su postajale jako uske za sve ljude koji su htjeli proći. Stvarala se nekakva gužva. Sve je mirisalo na ljeto, asfalt je bio užaren, tete konobarice su bile vedre. Sjećam se kao da je jučer bilo.

Hodala sam kvartom potpuno izbezumljena. Više nisam imala sjaja u svojim plavim očima, niti sam se previše smijala, onako dječje i iz srca. Kosa mi je bila potpuno mrtva. Moje tijelo isto. I moj duh.

Umirala sam dosta polako. Imala sam osjećaj da sam pobjegla od svijeta i da je svijet pobjegao od mene. Postala sam ravnodušna i tada sam se počela bojati. Kako je moguće da sam tako ravnodušna? Kako to da mi je svejedno hoću li živjeti ili umirati? Brzo ili polako, svejedno. Ne razumijem.

Umrla sam tog kasnog, proljetnog predvečerja. Sjećam se kao da je jučer bilo. U trenutku sve je stalo, ali s druge strane, zavrtilo mi se u glavi jače nego ikada. Tko sam? Što sam? Kuda idem? Zašto? Bila sam samo jedna obična, bezlična pojava. Uopće nisam znala tko sam, što sam, gdje želim ići. Samo sam znala da tu ne mogu ostati. Bez obzira što mi se sve raspadalo, imala sam još onu malu mrvicu snage iznutra da kažem stop, idem živjeti.

Danas, nakon tri godine, još uvijek osjećam grozan nemir kad se sjetim tih trenutaka, osjećam gorak okus u ustima i ponekad se pitam zašto se to moralo dogoditi. Ali u istom trenutku sam toliko zahvalna za sve velike i male smrti koje sam proživljavala da bih danas mogla ponovno živjeti.

Mogu vam reći da uopće nije strašno za života umrijeti ako se nakon toga rodite i počnete živjeti život kako ga se i mora živjeti. Vjerujte meni, umrla sam za života i rodila sam se ponovno. Danas živim sretna u svojoj koži, sa svime što sam bila, što jesam i što ću postati. I to je tako, da bismo se rodili prvo moramo umrijeti. Sve loše treba nestati da bi se rodilo dobro.

Ako vam se događa nešto slično, ako ste se udaljili od sebe, ako se mrzite, možda se bojite, ako želite umrijeti, ako vam se više neda živjeti, ako vam se zapravo živi, ali ste negdje putem zaboravili kako, ne brinite, stvari su mnogo jednostavnije od ove rečenice.

Želim vam reći da se sve dešava s razlogom. Znam, točno znam da vam se povraća od ove rečenice. I meni je tako bilo. Išli su mi na živce svi pozitivni ljudi i duhovnjaci, također. Sve mi je išlo na živce jer sam sama sebi išla na živce. Ništa mi nije imalo smisla. Osjećala sam se kao Pale sam na svijetu. Ako vam se to dešava, razumijem vas. Mogu vam savjetovati da potražite stručnu pomoć u smislu koji vama najbolje odgovara. To ćete znati iznutra, vjerujte mi. Koliko god ste ranjeni, iznutra ćete čuti mali glasić. Poslušajte ga i odaberite osobu ili instituciju koja vam odgovara. Kada se gubite, treba vam jedna ruka ljubavi koja će vas voditi prema svjetlosti. Pronađite tu ruku.

Sada, kad ste pronašli svog vodiča koji vas polako izvlači iz blata – vjerujte mu i kad nikome ne biste vjerovali čak i onda kad sebi ne vjerujete. Probajte se natjerati da mu vjerujete. Od nekud morate krenuti. Imat ćete osjećaj da idete par koraka naprijed pa onda sto koraka unatrag i da se ništa ne dešava. Znam, prošla sam to. Zato, molim vas – vjerujte. Vjerujte toj osobi, toj knjizi, tom tekstu. Bilo čemu što ste izabrali.

Put koji vas čeka uopće nije jednostavan. Trebat će vam snaga. Da biste se promijenili treba proći neko vrijeme, treba uložiti mnogo želje, volje i hrabrosti. Zamislite da ste u jednom ogromnom tunelu. Vi ste mali rudar. S jedne je strane blato, prljavština, kamenje. S druge je strane svježina, sunce, ljepota. Morate prokrčiti taj put. Suze i znoj i muka ali nagrada je velika. S druge vas strane čeka život – vrijedi kopati do njega.

Umirat ćete na ovom putu promjene jer će svašta tu umirati i svašta će se rađati. Umirat će neke vaše iluzije, a rađat će se novi obzori i nova shvaćanja. Osjećat ćete se ranjivo jer ćete imati osjećaj da više ništa ne znate, sve se nekako mijenja. Bojat ćete se i to je u redu. Svi se bojimo nepoznatog. Nastavite hodati.

Nemojte se kriviti koliko god vam se to čini primamljivim. To je isto glupa iluzija koja će polako umrijeti. Pustite neka umre sve ono što vas tišti, guši i neda vam naprijed. Neka doslovno pocrkava sve što vas sputava, sve što vam neda spavati, sve neka krepa.

Plačite. Nemojte se bojati suza. Ne znači da si hrabar ako bitke prođeš bez ijednog jecaja. Hrabar si ako dopustiš emocijama da izađu van. Hrabar si dok jecajući grabiš naprijed. Hrabar si dok plačući skidaš sve slojeve koji ti više ne služe. Tad si hrabar. Kad spoznaš da si suzama izbacio sav otrov iz svoga tijela i sad možeš ponovno udahnuti bez grča gorčine kojeg si čuvao negdje duboko u sebi. Plakati je zdravo. Tko vas uvjerava u suprotno ili pod a) još uvijek nosi grč gorčine u sebi ili pod b) misli da plaču samo kukavice.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Hodala sam tim kvartom u toj prevelikoj odjeći, mrtve kose i kože. Mrtvog osmijeha i mrtvog duha. Da sam tada znala kakav ću život danas voditi – smijala bih se. Ne bih vjerovala. Ali eto, danas zato znam da se sve dešava s razlogom i da je baš super za života malo umrijeti da bi se moglo puno živjeti.

Ljudi se boje pričati o tome što ih muči. Vjerujte mi, niste sami. Svi imaju neke svoje brige, neke svoje muke, ali rijetki su oni koji će zagrebati duboko u svoju nutrinu da bi živjeli kvalitetno i slobodno.

Ljudi danas žive u okovima, vezani su raznim lancima, vjeruju krivim ljudima, žive za društvene mreže, a manje za sebe. Ne uspoređujte se. Nikad ne znate tko kakvu bitku vodi.

Zato, ako ste zapeli i osjećate da umirete – od srca vam čestitam. Imate priliku pokopati sve bedastoće i roditi se ponovno, baš onako kako ste oduvijek zamišljali. Imate tu šansu. Put je krvav, od smrti do ponovnog rođenja, ali se isplati. Danas vam to mogu potvrditi.

Ako mi ne vjerujete, i to je isto u redu. Nisam ni ja nekad vjerovala. Ali sam si dala priliku. Možda nisam bila nešto hrabra, ali sam bila borbena. Borila sam se kao lavica, rukama i nogama, suzama i zubima. Nikada nisam odustala.

I baš me briga tko će što o meni reći. Savjetujem vam da to bude prvo što ćete pokopati. Pokopajte tu glupu želju da se morate svidjeti okolini ili da vas zanima što netko o vama misli. Pokopajte to. Drugi hodaju svojim stazama, vi idite svojim putem. Kad se oslobodite mišljenja drugih ljudi – tada ste slobodni. I svoji. A ne tuđi.

Vidite, smrt je lijepa. Nemojte se bojati umiranja i rađanja.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Hodala sam kvartom izbezumljena i sama. Nesigurna, tiha, plaha i jadna.

Danas, nakon tri godine, ponovno rođena, hodam sigurno. Sa svim svojim manama i vrlinama, porazima i pobjedama. Pod ruku sam uzela sve svoje i sve svoje nosim gdje god da pođem. Postala sam ono što sam oduvijek i htjela. Prihvaćena.

Od sebe. Ne od svijeta.

Sretna u sebi. Ne izvana.

To vam želim.

Jer ako sam mogla ja, možeš i ti. Ne moraš mi vjerovati.

Ali ja vjerujem da ti to možeš.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas ♥

daria

Ja sam Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove…

OSTALE KOLUMNE DARIE UDOSSI ČITAJTE OVDJE

Vaše mišljenje nam je bitno!