MENU
people-2568247_960_720

Soul Wellness: Pustite ih da (po)tonu sami

Jeste li nekada tonuli i tražili ruku koja će vas izvlačiti iz blata? Jeste li možda ponekad bili u ulozi spasitelja? Ne znam što je gore, tonuti ili spašavati nekoga tko ne želi biti spašen. Obje su uloge mučne, iz vas istisnu previše energije i oduzmu puno previše vremena. Danas ne bih pisala o osobnom potonuću već bih s vama podijelila nekoliko misli koje se tiču tih drugih – onih koji traže pomoć ali ju zapravo ne žele pronaći.

Prvo, odmah želim nešto pojasniti. Rekla sam kako je osobno potonuće grozno i kako oduzima jako puno energije i vremena, ali slijedi nastavak: ukoliko iz osobnog dna izvučemo pouku i promijenimo smjer života, znači da je vrijedilo. Zato, ako se osjećate kao da ste zapeli, to je u redu. Nije grijeh tonuti i tražiti pomoć – samo što to morate istinski željeti. Morate istinski željeti izaći iz blata. To će ponekad značiti mijenjanje kompletnog života, mjesta, izlazak iz zone komfora, promjene uvjerenja i svega onoga što vam ne služi. Vrlo je neugodno i zato vam treba puno odlučnosti i snage. Nagrada je ogromna. Isplati se svaka prolivena suza i kapljica znoja jer ćete polako doći do svog unutarnjeg mira. Tome teže svi ljudi. Mir je to nešto čarobno što posjeduju sretni ljudi, nema veze s onim vanjskim. Držim vam palčeve i želim da što prije postanete mirni.

Ono o čemu danas želim pričati su ljudi koji su potonuli ili oni koji tonu, koji se osjećaju loše u svom životu, koji se osjećaju kao da su zapeli, kao da su ispred zida i ne znaju kako ga preskočiti, zaobići. Možda vam naziv ove kolumne zvuči jako oštro, grubo i hladno. Znam. Ali jednostavno moram vam reći – oni koji žele ostati tapkati u mraku, ostat će. I nikakvo im svjetlo neće pomoći. Pa ni vaše.

Često imam prilike vidjeti ljude koji su debelo zapeli u svom životu. Znam, bila sam tamo jednom. Osjećaju se grozno jer ne žive onako kako bi željeli. Imaju osjećaj da gledaju neki niskobudžetni film, a kad se bolje zagledaju shvate da su oni glavni akteri tog lošeg filma. Nekima se dogodi otriježnjenje, pokrenu se i fakat uzmu život u svoje ruke. Na žalost, a to me čini i jako tužnom, ima više onih koji su dobri teoretičari, čak i mogu pomoći drugima ali sebi ne znaju. Čak i kad im ponudite alate, vidim da je godinama situacija ista.

Zato vas molim da ih pustite da potonu sami.

Znam, ovo zvuči hladno – ponavljam. I znam da će me neki možda suditi. To slutim. Prihvaćam punu odgovornost. Ali oprostite, s njima ne mogu tonuti.

Spašavala sam mnoge, spašavam i danas – ali ni za što nisam zaslužna.

Oni koji žele, pokreću se sami.

Nekome mogu pomoći i pružiti ruku, ali put do potpunog oslobođenja svih nametnutih okova je dug. Mogu nekome pomoći od prvog do posljednjeg koraka na putu prema samospoznaji, čak i mogu nekoga pogurati prije prvog koraka – ali ipak, taj prvi korak mora učiniti čovjek sam. Jednom sam pokušala spasiti oca. On je alkoholičar i jako mi je nedostajao tijekom moga odrastanja. Kad je došlo pravo vrijeme i kad su nam se putevi isprepleli, pokušala sam mu pomoći. Mislila sam da sam svemoguća, totalno sam živjela u iluziji, sve od želje da spasim tatu. Mislila sam, ako mu dam dovoljno ljubavi i s njime podijelim nekoliko čašica mudrih misli – spasit ću ga. Nisam uspjela, nisam se krivila. Prihvatila sam to jer sam nakon nekoliko godina shvatila da je dosta da se borim umjesto njega. U jednom sam se trenutku osjećala jako iscrpljeno, baš sam bila umorna. Od njegovih priča, od teorije, od svega – a nema pomaka. Falio mu je samo taj jedan korak, prvi. Najvažniji. Međutim, sva su moja nadanja pala u vodu i odustala sam. Ponekad treba znati reći stop, dosta je. Dala sam sve od sebe, svu svoju pažnju, ljubav i razumijevanje da pomognem tati. Iskreno, on nikada i nije tražio pomoć. Vjerojatno je tu ključ cijele priče. Kako god bilo, zahvalna sam na ovom iskustvu jer sam spoznala da se može biti u miru i ako ne uspiješ. (u ovom slučaju – spasiti nekoga)

Kad znaš da si dao sve od sebe i kad se uskladiš sa svojom odlukom – treba pustiti. Ljude treba pustiti da idu dalje svojom rijekom života. Plivajući ili plutajući – na njima je i to nema nikakve veze s vama.

I danas sam u kontaktu s mnogima koji često zatraže moju pomoć. Nekima uspješno pomažem i vidim koliko se ljudi vesele kad porazgovaramo i kad učine bitne korake za velike pomake u svom životu. Priznajem, ima i onih koji upijaju moje savjete ali još uvijek nisu učinili taj prvi korak. Nekad mi se događalo da me potpuno iscrpe, na mene prenesu sve svoje frustracije i nezadovoljstva, a ja to slušam i slušam i slušam i trpim i savjetujem. Ponovno i ponovno i ponovno. Po tisućiti put. Pomaka nema. Ne učine taj prvi korak. U teoriji je sve jasno ali nema prakse.

Danas pokušavam biti razumna i blaga prema sebi. Shvaćam da nisam nikakva svjetska spasiteljica i da ne mogu iz blata izvlačiti baš svako živo biće, a pogotovo ne one koji se ne žele izvući. Danas pokušavam biti tu isključivo za one koji se žele mijenjati i koji svakim danom to sebi dokazuju.

Znam da zvuči grubo kad kažem da neke morate pustiti, da ih morate pustiti da sami potonu.  Još uvijek nisam izumila neki čarobni štapić kojim bi pomogla onima koji to zapravo ne žele. Od pustih priča i od teoretiziranja nema ništa. Treba zasući rukave i raditi.

I zato kad vas netko sljedeći put zamoli za pomoć – pomozite. Ali kroz neko vrijeme tu osobu pitajte koji su konkretni potezi koje je učinila za vlastitu dobrobit. Život brzo prođe i od pustih priča ne ostaje ništa drugo nego pustoš.

Živite punim plućima i pomozite svima. Ali onima koji vas to upitaju i onima koji to istinski i od srca žele. Ostalima poželite sretan put. Srest ćete se već jednom, ponovno. Možda će tada oni biti vaši spasitelji, a vi u blatu do koljena.

Vama koji ste zapeli – od srca želim da što prije učinite taj prvi korak prema svom svrsishodnom životu. Nikada nije kasno osim kad umrete ili odustanete.

Nemojte još, rano je.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. ♥

Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika, a radim kao asistent direktora u sektoru PR-a i ljudskih resursa. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove.

Vaši komentari