Menu
wedding-dresses-1486004_960_720

Soul Wellness: PR(g)ava ja

Jedini recept koji ću čitati iznova i iznova i pokušati ga primijeniti u sadašnjem trenutku je onaj koji me uči kako da živim oslobođena svih okova, iskreno i strastveno. Često smo se povodili raznim uvjerenjima koja su nam bila nametnuta sa strane sustava i raznih učitelja, zavaravali smo se da je nešto u redu, ali u dubini sebe znali smo da pratimo krivi put. Duša je jecala.

I svaka osoba, apsolutno svaka, točno zna koji put treba slijediti da bi živjela svrsishodan život. Često, mozak nam bruji zbog raznoraznih priča i jedino što možemo čuti je ta buka. Glasić iznutra, taj tihi šapat duše, nježno nas miluje i vodi, ali mi ne slušamo. Bojimo se čuti jer mu ne vjerujemo. Toliko je dobar i nježan, a mi – prepuni lažnih uvjerenja, ne možemo pojmiti da su najbolje stvari i najjednostavnije. Uvjereni smo da se za sve treba pomučiti i krvavo boriti, ali to nije točno.

Danas sam za neke prgava, a za sebe sam prava ja. Trebalo mi je jako dugo da skupim hrabrosti ogoliti se do kostiju i skinuti svu mrtvu kožu i poneku masku. Trebala sam umrijeti da bih se ponovno mogla roditi. Svima se dogodi u životu kad moraju izabrati, ili sebe ili druge. To je trenutak kad vas život stisne uza zid i ne pušta vam grkljan da prodišete dok ne donesete ključnu odluku. Često ljudi nastave dobro poznatom, utabanom stazom jer se boje novih vizija i početaka. Ja sam se isto bojala. Vraški sam se bojala novih stvari jer sam se već dugi niz godina nalazila u odlično osmišljenoj komfort zoni. Naravno da u njoj nisam bila sretna. Prikazati se svijetu ogoljene duše, to znači biti potpuno gol. A za to treba jako puno hrabrosti. Dok živiš nekako povučeno, sa snovima koji unutar tebe spavaju već stoljećima – nema nikakvih problema. To nitko ne zna, samo ti znaš čime se baviš u 3 sata ujutro i unutar svoja četiri zida. U tim trenutcima ne postoje nikakve borbe, jedino one koje vodiš sa samim sobom. Ali te iz izvanjskog svijeta nitko ne dira. Jer ne znaju. Nisi im dopustio da upoznaju pravog tebe. I sve se čini nekako u redu. A posve je krivo, krivo do bola. Tek kad te ta bol počinje stezati, kad te samelje, prožvače i ispljune, onako na podu, dok ustaješ – ti biraš svoj put. U tom bunilu nezadovoljstva, ali vraške strastvene želje da se pomakneš i prikažeš svijetu tko si, donosiš najvažniju odluku u svom životu. Ili ćeš se kao miš sakriti u rupicu iz koje si pobjegao i ponovno prolaziti sve već viđeno i tužno ili ćeš se podignuti i klecajućih koljena krenuti naprijed. Prema putu koji se čini tako težak i čudnovat, nepoznat. Ali ćeš iznutra osjetiti da moraš kročiti tim putem bez obzira gdje će te odvesti.

Napokon osjećaš da je bolje i nepoznato nego živjeti dobro poznat život potpuno mrtvo?

Onda kreni. Nakon tog životnog nokauta, vjeruj mi, kasnije će sve biti lakše. Spoznat ćeš da si sebe već davno nesvjesno nokautirao, a ovog ti je puta život samo pokazao kakvu si krivu odluku za sebe davno donio.

Jer život je tvoj najveći prijatelj i najbolji suradnik. Daj mu priliku da ti bude najdraži suputnik dok izgrađuješ potpuno novog sebe. Odnosno, dok se prisjećaš tko si zapravo oduvijek i bio.

Kažemo, svaki početak je težak. Ali to nije točno. Kad taj početak označava buđenje onog za što smo stvoreni – kako to može biti teško? Uz gospodina Ega i lažna uvjerenja, da. Teško je. Ali uvjerenja koja nam ne služe možemo zamijeniti onima koja će nam služiti, a Ego nam može postati i prijatelj ako ga naučimo prepoznati.

Nemojte se bojati straha. Često kažemo da se bojimo, a kad nas netko upita što to u nama izaziva strah – ne znamo odgovor. Strah nas je straha i to je najveća obmana koju nam mozak servira. Tek kad osvijestimo čega se bojimo, možemo strah zamijeniti ljubavlju i krenuti naprijed otvorenog srca.

Kao što sam već i ranije spomenula, dok sam odlazila iz svoje zone komfora i krenula nepoznatim putem, imala sam dvije emocije koje su bile najizraženije. Osjećala sam se tako dobro i slobodno, a s druge strane jako sam se bojala nepoznatog. Bojala sam se tog nepoznatog puta kojim nikad nisam kročila, a znala sam – ako sam krenula onda više nema povratka. Morat ću si prokrčiti taj put i sagraditi ga.

Ništa nisam imala. Bila sam sama, samo s koferom ogromne želje, strasti i volje. Ali to mi je bilo dovoljno. Kad bih navečer legla u krevet, stavila bih si ruku na srce i rekla sama sebi: Dobro je, još dišeš. Znači da sve stigneš. Tu si s razlogom.

I danas, nakon dvije i pol godine od mog povratka Sebi, sustignu me emocije kad se svega sjetim. Dok sam umirala i rađala se ponovno, shvatila sam da nikoga nemam i da ću jedino sebe imati do kraja života. Tada sam se osjetila živom kao nikada prije. Napokon sam razumijela da me nitko neće moći tako jako voljeti i dobro razumijeti dok to sve ja sebi ponovno ne poklonim.

Zavoljela sam se ponovno. Ali danas volim sve svoje, i mane i vrline i uspone i padove. Jer sam naučila. Ili voliš sve ili ništa. I svoje i tuđe. Ljubav nije polovična i ne voli se razumom. Samo srcem i dušom koja osjeti.

Razumijete li sada koliko je nebitno kako vas netko doživljava?

Danas mi je potpuno nevažno ako me netko smatra prgavom jer sam sebe stavila na prvo mjesto i jurim putem svojih snova. Kako mogu nekoga voljeti ako ja sebi nisam na prvom mjestu? Koga da stavim na prioritetnu poziciju ako sama sebi nisam prioritet? Tako to ide, zavoli se pa voli me. Nikako drugačije.

I zato je najvažnije da izađete iz cipela koje nikuda ne vode pa makar krenite bosi hodati po potpuno nepoznatoj stazi. Vjerujem kako će biti nelagodno, krvarit će i noge i duša. Tako ogoljeni naučit ćete najvažniju lekciju – udobne su samo one cipele koje vode na pravi put. Ne moraju puno koštati, važno je kako ćete se vi u njima osjećati. I navucite na sebe plašt ljubavi i poniznosti, vjere i ustrajnosti. Nikada ne odustajte. Vrijeme će svakako proći, na vama je da ga iskoristite na najbolji mogući način.

I za čas će proći godina ili dvije, okrenut ćete se i u retrovizoru života pogledati život koji ste napustili. Bit ćete sretni dokle ste došli i znat ćete da niste nikada trebali odustati.

Čut ćete onaj glas koji nikada prije niste mogli čuti. Šaptat će vam vaša duša.

Napokon, dopuštate joj da vas vodi.

A ja vas volim.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. ♥

daria

Ja sam Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove…

Vaše mišljenje nam je bitno!