Menu
worried-girl-413690_960_720

Soul Wellness: Plava vreća odjeće

Svakom se umjetniku ponekad dogodi da mu nedostaje inspiracije, čime god da se bavi. Pisanje, ples, pjevanje, slikanje, gluma, fotografiranje, koja god umjetnost, iziskuje trenutke motivacije i inspiracije. Ovaj put nisam ni slutila što će me tako dobro protresti i inspirirati me. Čak sam i mislila da o tome ne pišem, vrijeme je blagdana, dobrodošle su vedre i napirlitane teme. Međutim, dobro je svakotjedno, ako ne i svakodnevno, dobro razmisliti na čemu sve možemo biti zahvalni. Duhovna higijena je kao i tjelesna. Treba dušu oprati svakoga dana. Često dotjerujemo tijelo, ali unutrašnju čistoću  zanemarujemo.

Zidovi su bili jako hladni. Zapravo, sve je bilo hladno. Osim ljudi. Neka su lica bila nasmijana, neka tužna, zabrinuta. U globalu, rekla bih da su se prostorom širile pozitivne ljudske vibracije. Ubijao me smrad smrti i urina. Pomiješan. Sve je djelovalo tako sivo i sablasno. Ali ljudi, oni su bili svjetlost koja me obasjavala svakog dana.

Dok smo jurili prema bolnici, prolazeći gradom kroz crvena svjetla semafora, slušajući kako se moja mila nonica muči za svaki udisaj, shvatila sam koliko smo mi ljudi opterećeni glupostima. Shvaćam ja to često, ali valjda ti se u takvim teškim situacijama um još jače razbistri i shvatiš da osim zdravlja ništa drugo nije bitno. U teoriji kao svi to znamo, ali opet nas lažni ego zavede i počnemo buncati o nebitnim stvarima.

Situacija je bila alarmantna, nonica je jedva disala i stvarno nisam znala hoće li uopće preživjeti noć. Nisam liječnik, ali i laik zna, kad je srce u pitanju i kad čovjek prestaje disati dok mijenja nekoliko boja u minuti, nije šala. Prestrašila sam se jer sam shvatila da sam ju totalno zanemarila u proteklih nekoliko mjeseci, toliko me puta pitala želim li neke tajne velikih majstora kuhinje, pritom, naravno, misleći na sebe. Nonica je veliki gurman. Bila. Trenutno teži malu mrvicu zbog zdravstvenih problema.

Dok sam ju slušala kako jauče na zadnjem sjedištu automobila, glavom mi je prolazilo kako sam to odavno trebala napraviti i kako mi tako i treba kad sam ju počela doživljavati zdravo za gotovo. Već odavno govorim kako želim zapisati u jednu tekicu sve recepte moje none Mege da se jednom mogu prisjetiti svih finih jela koja je spremala i da ih i ja uvijek mogu spremati prisjećajući se nje. I uvijek kao hoću, hoću. Sutra ću. Od ponedjeljka ću. Nikad da dođe to sutra ću. Tako mi i treba. Ne moram ni reći kako sam prebacila u šestu brzinu i da danas svakodnevno za vrijeme posjeta pričamo o svim mogućim i nemogućim jelima. Dobro pamtim, nešto zapišem, a tekica me čeka kući. Čim izađe iz bolnice, slijedi maraton zapisivanja. Ne gubim ni trena više. Nikad ne znam kad je posljednji.

U cijeloj toj nesreći, imali smo vraške sreće. Odmah je smještena u bolnicu i pružena joj je potrebna pomoć. Dobro je sada, prošao joj je život pred očima i izvukla se za dlaku. Ali netko nije. I zato je zahvalna.

Nakon hitne, kad su ju smjestili na intenzivnu njegu, kući sam došla s plavom vrećom punom njene odjeće. I prošlo mi je kroz glavu, to je to. To iza tebe ostaje. Jedna obična plava smrdljiva bolnička vreća u koju su natrpali tvoju izgužvanu robu. I imaš li markiranu robu ili tamo neku “za po doma”, isto je. U vreći je i izgužvana je.

Bila sam tužna pa sam tako promislila, ali shvaćate me. Nevažni su kuća dvokatnica, automobil i bankovni račun. Kući dođeš s tom vrećom. That’s it! Najvažnije od svega je ono što si ostavio iza sebe. Kakav si bio čovjek, koja si djela činio, kako si volio, kome si pomagao, kakav si bio prijatelj. Tako su nepotrebne te priče na dnevnoj bazi o trepavicama i celulitu. Kako isprazno, kako plitko. Kako glupo i nepotrebno.

U trenu sve može nestati. Ali u trenu sve može i započeti! I vaša vlastita promjena, i vaša želja da postanete bolja osoba. Prijateljstvo se rodi u trenu. Ljubav se u trenu rađa. Zato jer samo trenutak i imamo. Ništa drugo nemamo. Sve te materijalne zavodnice samo su male slatke sitnice koje nam mogu malo zašećeriti život. Ali dati mu na vrijednosti, ma nikako!

Plakala sam kao kišna godina dok sam među znojnim dlanovima od muke stiskala tu prokletu vreću. I vrtila sam film unatrag prisjećajući se što mi je sve do sada mila nonica dala. Toliko je ljubavi davala da je pritom zaboravila na sebe. Ovo je bilo upozorenje i nama i njoj. Njoj, da se definitivno okrene sebi i sebe stavi na prvo mjesto, a nama – da ju još jače razmazimo i damo joj makar upola ljubavi koju nam je nesebično svih ovih godina davala.

Znam da tema nije blagdanska i šljašteća, ali vjerujem da će vam koristiti da ponovno zastanete i zahvalite na svemu što imate. Zagrlite svoje voljene i nikad nemojte ni jedan tren uzeti zdravo za gotovo. Život nas često pecne po prstima čim počnemo biti nezahvalni.

Ne kažnjava nas život. Mi sami sebe kaznimo. Jer smo u teoriji zahvalni, ali u praksi često kiksamo.

Od srca vam želim da se svakoga jutra budite zahvalni. I kako ono kažu, ne zaboravite da netko svakoga dana moli za sve ono što vi već imate.

Zahvalna sam što se s nonicom mogu smijati, makar i na bolničkom krevetu. Nije bitno gdje si već s kim si. Posebnu pozornost obraćam na njene oči. Tako su mudre i malo starački umorne, ali u njima vidim živost koja me pomno prati svaki dan kad ju dođem posjetiti. Promatram njene težačke ruke, umorne od dugogodišnjeg kopanja i peglanja. I dobro si memoriram svaki zagrljaj, zastanem i zamislim da je posljednji. Proživim ga od glave do pete, naježi mi se cijelo tijelo i zapamtim ga. Vrlo ga dobro emotivno proživim da ne bih jednom žalila. U tom sam trenutku apsolutno prisutna.

Puno pričam i jako sam emotivna, ali sam toliko zahvalna što sam takva kakva jesam. Ljudi koje volim će uvijek znati koliko mi je stalo do njih i mazit ću ih i paziti čitavog života. Shvatila sam da je bolje da iz duše iscijedim sve što u njoj leži nego da jednom žalim na propuštenoj prilici.

Ljudi dragi,

ne propuštajte prilike, volite voljene i budite voljeni. Samo ljubav ostaje.

 I opstaje.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. ♥

daria

Ja sam Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove…

Vaše mišljenje nam je bitno!