SALLY

Zvonilo je. Veliki odmor. Svi smo se požurili prema velikoj prostoriji u kojoj nam je bio poslužen doručak. Galama. Sva su mi lica bila poznata. Osim jednog. Stajao je na kraju hodnika, nabrzinu je pogledom prošao po prostoriji i krenuo stepenicama prema gornjem katu. Tamo je bila zbornica. Jela sam nekakvu paštetu namazanu na kruh, pričala sa svojim prijateljima i bezbrižno se otišla igrati u dvorište. Zvonilo je. Vratili smo se u razred. Vidjela sam ga kako je stajao na ulaznim vratima. Nabrzinu je pogledom prošao po razredu, zaustavljajući pogled na svakoj klupi. Pogledi su nam se sreli i ja sam se prisjetila tog lica. Vidim sad, ipak nije nepoznato.

Penjala sam se na prvi kat i sa sobom vukla jednu torbu, drugu torbu, instrumente, plesne papučice. Nakon baleta otišla sam na glazbeni sat. Vidjela sam ga kako stoji na ulaznim vratima i razgovara s mojom učiteljicom glazbenog. Bio je lijep. Visok, crn. Stajao je tamo u vojničkom odijelu. I danas osjećam nelagodu kad se sjetim tog prizora. Nadala sam se da ću ga vidjeti uvijek, a ne tek jednom godišnje (možda) kad se prikrade u pokoju zgradu gdje sam se trenutno nalazila. Kasnije sam saznala da se valjda raspitivao kakva sam u školi, koje ocjene dobivam. Vjerojatno ga je mučila grižnja savjesti pa je pokušavao na neki način doći do mene. Ja sam bila dijete, ali nisam bila glupa. Nisam mu htjela oprostiti što me ostavio.

Ima jedna fotografija. Mama, tata i ja. Mislim da slavim treći rođendan. Mama i tata su jako zgodni i zaljubljeni. Ja sam u nekom žutom, mekanom džemperu. Svi se smijemo. I to je ta fotografija koju ću zauvijek pamtiti, sve one druge ružne slike, koje su se motale po mojoj maloj glavici, ja sam izbrisala. Oprostila sam tati što me ostavio.

ZTC

Otišao je kad sam imala 7 godina. Nikad se nije vratio i nikad nismo imali nikakav kontakt. Osim ponekad, onako povremeno nešto. Reda radi. Ali onaj lijepi, dobar, pravi kontakt – nikada.

Odrastati bez tate je bilo teško. To znam sada kao odrasla jer sam si to priznala. Borila sam se s raznim osjećajima:

* nesigurnost,

* depresija,

* nisko samopoštovanje,

* neizražena ljutnja.

Osjećala sam se neželjeno. Mislila sam da ne vrijedim dovoljno jer ako me vlastita krv ostavlja, zašto bi me uopće netko drugi volio? Plakala sam puno i u samoći sam proživljavala svoje najteže dane. Odlučila sam da ću svoje boli preživjeti nekako. Sama i u tišini. Pravila sam se da je sve u redu. Svoju sam patnju čuvala kao najveću tajnu. A iznutra…Mrtva.

Počela sam opraštati i sebi i tati prije 4 godine. Tada sam prvi put zasukala rukave i krenula kopati po svojoj unutrašnjosti. Znala sam da moju tugu i bijes nikada nitko neće moći izliječiti osim mene same. Jer nitko i nije znao s čime se borim. Čitala sam knjige, počela sam meditirati, potražila sam pomoć u alternativnim oblicima liječenja, upoznala sam puno divnih stručnjaka koji su mi pomogli, upisala sam razne seminare i škole koje se bave alternativnim tehnikama pomoći drugima i samopomoći kroz samospoznaju naše vlastite vrijednosti. Puno sam padala i rasla u ove četiri godine i slobodno procjenjujem da će mi trebati još toliko dok ne očistim sve one tuge iznutra. Ali, na dobrom sam putu i sretna sam jer sam bila dovoljno hrabra da si priznam da me boli. I sretna sam jer znam da danas mogu pomoći drugima. Uz znanje imam i iskustvo pa mislim da vrlo dobro znam s čime se netko nosi. Zato i suosjećam.

Naučila sam:

* Voljeti sebe ovakvu kakva jesam.

* Da nisam žrtva. Preuzela sam odgovornost za svoj život i danas je moja sreća u mojim rukama. Okolnosti me ne definiraju.

* Prihvatiti svoje mane, ali sam fokusirana na svoje vrline.

Prošlo je dvadesetak godina otkako me tata ostavio. To je dvadeset godina padanja, dizanja, padanja i dizanja. To je dvadeset godina transformacije od uloge žrtve do potpunog prihvaćanja, sreće, ljubavi i mira. To je dvadeset godina života na vrtuljku i vjerujte mi, počne ti se povraćati nakon nekog vremena. Moraš stati.

Ja sam stala prije 4 godine kad sam preuzela odgovornost za svoj život i shvatila sam da ne mogu natrag, ne mogu u djetinjstvo i ne mogu vratiti vrijeme. Ali si zato mogu osigurati mirnu sadašnjost i fenomenalnu budućnost. Time se trenutno bavim.

Nakon svog iskustva, mogu vam reći da nakon velike žalosti ipak dolazi nada. Nada u bolje sutra i nada da ćeš uspjeti svoj život transformirati na način na koji želiš. Želim ti reći, kad ti je teško, ako ti se viče – viči! Ako ti se plače do iznemoglosti – plači do iznemoglosti. Važno je da izraziš tugu i bijes. Sve ono što je gnjevno i trulo iznutra moraš izbaciti. Izbaci tugu. Izbaci nemoć.

Dopusti si da tuguješ. Da žališ. Ali nemoj se tu predugo zadržati. Tuga je emocija koju imaš pravo osjetiti, ali ju ne možeš zauvijek posjedovati jer ti ne čini dobro. Polako ju mijenjaj u radost.

Držim ti palčeve da ozdraviš! Zapamti, bol je trenutna, a sreća je za zauvijek ako si dopustiš živjeti ju.

Držim ti sve palčeve svijeta da se vratiš sebi i da shvatiš koliko vrijediš.

Za sve ostavljene, držim vam palčeve da se nikad ne ostavite.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. <3

Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika, a radim kao asistent direktora u sektoru PR-a i ljudskih resursa. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove.

ADVENT NA GRADINI