SALLY

Previše se bojimo. Ne vidimo ljepotu života u malim stvarima. Ali oko nas uopće nisu male stvari. Ako smo budni i zdravi, to je poprilično velika stvar. Bojimo se pružiti ruku, dati novu priliku, promijeniti posao. Bojimo se dati priliku ljubavi. Bojimo se reći istinu u lice. Bojimo se da ćemo povrijediti druge. A sebe? Sebe se ne bojimo povrijediti?

Ne shvaćam zašto se stavljamo na zadnje mjesto. Valjda nam je to utkano u genetski kod. Držimo se kao da smo strašno inteligentni, a poprilično smo glupi.

Imala sam sreću da sam upoznala i pranonu i pranona i nonu jednu i nonu drugu i nonića. (Evo mene, opet ću ja o ljubavi, al’ šta ću – nepopravljivi romantik do groba pa opet.) Voljela sam ih ispitivati kako su voljeli u mladosti, kakva su pisma dobivali, kome su ih slali. Oni su živjeli u doba kad nije bilo fejsa, vibera, pametnih telefona, auta, telefona uopće. Dobro, nono je vozio Ladu, woo hoo, pa po nonu nije morao pješice. Moja nona i dan danas čuva pisma i slike koje je dobivala dok je nono bio u vojsci. Mi ne čuvamo ništa, pišemo objave na fejsu i fotkamo se za Instagram. Pametni telefoni i glupi ljudi. Sve je lažno.

ZTC

Kad su se nono i nona zaljubili, ona nije ni trena razmišljala hoće li ga čekati dvije godine dok se čovjek ne vrati iz vojske. Sigurno nije imala Skype da mu može pokazati novu haljinu koju je kupila u Zari, a on sigurno nije imao fejs na kojem je pisao koliko ju voli. Nije preko fejsa brojao dane do susreta.

Jednostavno su se zavoljeli. U jednom trenu, u jednom pogledu. Poslušali su to nešto iznutra i nisu dopustili umu da im kvari cijelu priču. Moja nona nije imala listu kako treba izgledati njen savršen muškarac. Nije ju zanimalo koliko je visok, ima li fakultet, koliko ima love na računu. Vjerojatno i nije imao račun nego samo keš i to kad bi dobio plaću u koverti. Pa rasporedi kako znaš i umiješ.

Danas se ljubav promatra kroz obrazovanje, aute, visinu, težinu, pločice, nekretnine. Danas je zapravo neka nova moda. Nisam spremna za vezu, nisam spreman za vezu. Malo se hvataju, ljubakaju, onda svatko ide svojoj kući jer su tako lišeni svih obaveza. Neka nova fora novog doba. Nemam ništa protiv, ali mislim da prelazi granice dobrog ukusa. Nekad se jedva čekalo da se grliš, voliš, stvaraš. Zajedno. Ruka u ruci.

Nonići su krenuli od nule i izgradili svašta. Osim nekretnina, izgradili su nešto najljepše. Zajednicu. Obitelj.

Ne možemo baš sve pripisati lošem stanju u državi. Znam da za svog života neću tako lako zidati kuću dvokatnicu, ali mi smo svi zajedno otišli u kurac. Htjela sam napisati klinac, ali me prijateljica naučila da je klinac izraz prigodan za osnovnu školu. U tridesetima govorimo kurac. Ponašajmo se, stoga, u skladu s godinama.

Dakle, sišli smo s uma. Totalno smo zabrijali i izgubili smo se. Kukavice smo, najveće na svijetu i nemamo muda.

Da se odmah ovdje razumijemo, ne promoviram da se svi moraju stalno voljeti, biti zaljubljeni i dati priliku Kreši iz Našica. Ako ne želiš ići na spoj s Krešom, nemoj. Samo te molim da odeš na spoj s tim čovjekom koji ti se sviđa. Da odjebeš um i da poslušaš taj neki glas iznutra koji ti govori – idi, idi, idi! Nemoj mu odmah početi brojati kuće, pločice, fakultete. Jednostavno, odi jer ti se čovjek sviđa i jer ti je zatitralo srce. Eto.

Ne moraš odmah stvarati sliku vašeg stana u centru Zagreba i nije potrebno da razmišljaš kako će vam se zvati djeca. Jer možda nećete uspjeti, ali nikada nećeš uspjeti ako se zatvoriš doma i budeš kukavica.

I reci što osjećaš ako voliš. Boli te briga što će on reći – nisam spreman. On nije spreman sam sa sobom u svojoj glavi, a to, dušo, s tobom nema nikakve veze. Ako ti se voli, ti voli. Reci, pokaži. Ako dobiješ nogu, okreni se i odi. Bolje je probati nego kasnije lupati glavom o zid.

Pitala sam nonu zašto je voljela nonića. Ne bih pisala detalje jer bi to ispala Ilijada i Odiseja, ali bit je jednostava. Zaljubili su se i voljeli su se. Eto. Nona nije smetala noniću dok se razvijao u svom smjeru, a nonić sigurno nije smetao noni dok se ona razvijala u svom smjeru. Dali su si ruke i zaključili da im je ljubav koju osjećaju bitnija od bilo čega. Zato su i uspjeli. Rasli su zajedno, međusobno se podržavali, shvaćali, bili su si najbolji prijatelji. Temelj svega bila je ljubav koja i dan danas živi bez obzira što nonića već dugo nema.

Kad nona priča o njemu, uvijek priča suznih očiju. Fali joj njen najbolji prijatelj. I to je ljubav.

Ne znam koliko ste me mogli popratiti, jednostavno sam pustila mislima da se rasporede po papiru kako im drago. Vjerojatno bih sad trebala pisati nekakav mudar uvod, razradu teme, a onda još mudrije zaključiti. Ali to ne želim.

Samo sam vam htjela prenijeti poruku prave, iskrene, čiste ljubavi. Htjela bih da se volimo više, da više slušamo glas iznutra. Htjela bih da nismo kukavice. Za početak, krećem od sebe.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. <3

Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika, a radim kao asistent direktora u sektoru PR-a i ljudskih resursa. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove.

 

ADVENT NA GRADINI