SALLY

Osuđujući druge pijemo otrov. Osuđujući ne liječimo nikoga, a najmanje sebe. Često se ulovimo kako pljuckamo po drugim ljudima. Najčešće to činimo nesvjesno. Ponekad se nađemo u situaciji gdje neko društvo kritizira neku osobu i ni ne snađemo se, već komentiramo nečije postupke ili bilo što, a što je tema razgovora. Važno je osvijestiti – ako nekome sudimo iza leđa – nikome ne činimo dobro. Osoba kojoj je “sudba” namijenjena ionako nas nije čula, a mi smo proveli vrijeme u negativnoj energiji. Osuđivanje je gubitak vremena. Izbjegavajmo to.

  1. Sudimo jer ne vidimo “cijelu sliku”

            Često skočimo na prvu i osuđujemo ljude ili situacije zbog nepotpunih informacija. Vrtlog nas negativnih emocija vrlo lako uvuče i provedemo po nekoliko minuta ili sati osuđujući drugoga. Vidim to često. Najgore od svega je što ljudi nisu svjesni da osuđuju druge. Spominjući to, dolazim do činjenice kako ljudi i dosta nesvjesno žive. Svaki dan slušam kako jedva čekaju nešto, jedva čekaju popodne, jedva čekaju petak. Nesvjesno žive. Kako bih se onda i mogla čuditi ako nesvjesno osuđuju tuđe postupke?! Ipak, čudim se. Zato jer mi ih bude žao. Svi ti koji osuđuju su zapravo nesretni ljudi koji se osjećaju bolje čim malo popljuckaju po drugim ljudima. Spuštajući nekoga sebe uzdižu i fascinantno je kako to osuđivanje nazivaju – “samo iznosim činjenice”. Ja vam želim poručiti sljedeće, a to sigurno nisu izjave Majke Tereze jer sam daleko od savršenstva; sljedeći put kad budete sudili druge, zapitajte se kome to služi i koja je to točno blagodat vaše osude? Zanima me što nakon tog osuđivanja ostaje osim smrada zavisti i nezadovoljstva vlastitim životom? Ja nisam savršena i bilo bi glupo reći da tome težim. Savršenstvo je izmišljotina, ali svjesno živjeti to nije. Pokušajte osvijestiti sve ono što radite i što govorite. Vi niste ono što sebi “zabrijete” unutar svoja četiri zida. Vi ste sve vaše riječi i djela, svakoga dana, bez pauze. Javno i transparentno.

  1. Na druge projiciramo naše probleme

            Svi mi griješimo u životu. Svi smo mi satkani od mana i vrlina. Vjerujem da baš svatko na svijetu ima nekih stvari iznutra koje bi htio promijeniti kod sebe. Puni smo raznih negativnih emocija, frustracija, nezadovoljstva i često si ne znamo sami pomoći. Važno je osvijestiti sve te negativnosti koje držimo u sebi kako bismo mogli kvalitetnije živjeti. U suprotnome, događat će se da svo to svoje unutrašnje smeće projiciramo na vanjštinu.

ZTC

Zato i sudimo. U podsvijesti se nalaze neke stvari koje mi na neki način ukomponiramo u priču dok nekoga osuđujemo. Sigurno nije bez veze izreka da je ono što vidiš u drugome zapravo tvoje, odnosno ono što i ti u sebi nosiš. Oko sebe primjećujete ljude koji kad nekoga osude, korigiraju sami sebe. Sigurna sam da vidite kako ima onih koji možda i popljuju o nečemu ili o nekome nešto, ali isprave se. Ne ukore se, ne zamrze se, ne govore kako su jadni jer su se upleli u začari krug tračanja. Ne. Oni su svjesni što su učinili i ispravljaju se na licu mjesta. Naučili su. To je poanta priče. Nije poanta proći kroz život bez ijedne ogrebotine, poanta je da zacijelimo svoje rane pritom ne stvarajući ih namjerno drugome. I zato kad se sljedeći put uhvatite u želji da nekoga osudite, zapitajte se što to izlazi iz vaših ustiju i na čemu biste trebali poraditi. Riganje vatre nikome nije pomoglo. Dok imate potrebu to činiti znači da vas nešto muči. Sve dok sami ne iskopate u čemu je problem, svoja će te govna upakirati u celofan zamišljajući da sagledavate realnu situaciju, a zapravo istina je puno realnija – osuđujući druge vi hranite svog malog vraga iznutra. Nikome niste pomogli, a sebe ste izjeli. Koja je blagodat navedenoga?

  1. Nakon osude uglavnom slijedi kajanje

            Negdje sam pročitala: “Isprike su kao zračni jastuci, dobro je da postoje ali je još i bolje ako ih nikad ne treba upotrijebiti.” Šalu na stranu, ali zamislite koliko se odnosa može narušiti ako ste osuđivali. Ponekad više nema natrag. Žalosno je što neki misle da će se vječno moći ispričavati za svoje postupke i da će im uvijek biti oprošteno. Opravdano. To nije točno. Glupo je da ispriku koristimo kao nešto što će uvijek biti tu i koliko god da puta zeznemo, uvijek možemo izgovoriti to čarobno oprosti i sve loše bit će zaboravljeno. Mislim da nije najpametnije tako živjeti. Bolje je truditi se biti dobar čovjek svaki dan, a ako se ponekad i dogodi da zeznemo, uvijek se možemo ispričati. Važno je ne biti zlonamjeran. I zapamtite, koliko god da ste puta osudili nekoga, vjerujte da ima i onih koji sude o vama. Sve te emocije samo njih izjedaju, to nema nikakve veze s vašim životom. Sjetite se toga sljedeći put kad poželite osuditi.

            Kontrolirajte svoj jezik i dopustite mu da izgovara samo ono što nekome može pomoći. Govorite lijepo, nemojte reagirati ljutnjom. Preuzmite kontrolu nad svojim životom, osvijestite svoje odgovore i nemojte dopustiti da vam podsvijest zagorčava život.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. 

Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika, a radim kao asistent direktora u sektoru PR-a i ljudskih resursa. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove.

ADVENT NA GRADINI