MENU
woman-845850_1280

Soul Wellness: Imaš izbor: Slomi se ili ojačaj.

Sjećam se da sam plakala cijelim putem. U tom sam gradu stvorila svoj život. Okružila sam se super ljudima, kreativcima poput mene, obožavala sam sve čime sam se bavila, ljubav sam živjela dosta godina i bilo je sve onako kao po špagi. Kao po špranci. Znaš onako kad iz prikrajka promatraš nečiji život i šutke mu se diviš. Eto tako sam ja izgledala. Ali samo na van.

Ne mogu lagati, bila bih prava licemjerna kuja da lažem kako sam bila jadna mala žrtvica, patnica i kako sam godine potratila u tom velegradu. O, ne. Živjela sam bezbrižno, ležerno, uzela od života sve što se u datom trenutku nudilo.

Baš sam se nauživala svega. Obožavala sam šušur, nikad dosadno, nikad se ne osjetiš usamljeno u tom ogromnom gradu.

Govorila sam da se nikad neću vratiti doma. Meni je dom postao ovaj grad u kojem sam trenutno živjela. Baš sam se nekako osjećala doma, polako sam počela puštati korijenje. Kad bi mi netko spomenuo Istru i Pulu, samo sam se onako prgavo smijala. Možeš mislit’, u selendaru da se vratim. Volim ja grudu dide mog, bla bla, ali budimo realni – ovo što ja živim, to je život.

Tako to u životu bude, kad postaneš prgav, bahat, nezahvalan i kad skrećeš s puta na kojem bi se zapravo trebao nalaziti, život digne ručnu i zavrti te tako jako da se ispovraćaš na licu mjesta.

Plakala sam cijelim putem kad sam se vraćala iz Zagreba u Pulu, ali nekako nisam plakala od tuge. To su bile suze olakšanja. Već sam neko vrijeme osjećala da ne pripadam tim ulicama, tim ljudima, tom okruženju. Točka na ‘i’ se dogodila ubrzo. Nakon tetine smrti umrla sam i ja. Međutim, njena se smrt dogodila brzo. Pokopali smo ju i život je krenuo dalje. Sve je krenulo naprijed, svi su nastavili živjeti. Možda tužni, blijedi i u nevjerici – ali nastavili su hodati. Jedino sam ja nastavila umirati. Umrla sam u tom gradu Zagrebu koji me samo nekoliko godina ranije oživio na najbolji mogući način. U tom sam se gradu rodila i umrla. Tek sad to razumijem. Bilo je vrijeme da se vratim kući, u svoj rodni grad, među sve svoje od kud sam pobjegla jer sam se nadala da ću sreću pronaći tamo na nekoj klupici u Maksimiru, a zapravo je ona cijelo vrijeme spavala unutar mene.

U ljeto 2014. sam se vratila u Pulu i od tada slavim svoje novo rođenje. Shvatila sam.

Kad te život nokautira, imaš dva izbora. Ili ćeš ustati, pljunuti si u šake i početi živjeti život onako kako želiš ili ćeš ostati ležati na podu tražeći malu mrvu suosjećanja od slučajnog prolaznika.

Životni te izazovi mogu ojačati ili te mogu dokrajčiti, do kraja slomiti. Ti biraš. Vjeruj mi, nitko ne zna što se mota po tvome lijepom umu i s kojim demonima noću liježeš. Ljudi su dosta površni, čast izuzecima. Vide vanjštinu i misle da je sve u redu. O, kako se samo varaju! U mom su se slučaju gadno prevarili. Ruku na srce, dobro sam glumila i manjak kilograma kamuflirala prevelikom odjećom. Mislim da mi neki ni danas ne vjeruju što sam sve prošla. Za većinu me baš iskreno i od srca zaboli, a oni koji su uz mene – njima nisam puno govorila, samo sam im pokazala kako želim živjeti. I danas tako živim. Vjerujem u rezultate, a ne u prazne priče.

Točno znam kako se osjećaš ako sada prolaziš neke svoje teške, tmurne dane. Kad zaklopim oči, mogu osjetiti duboki nemir koji se širio svakom porom moga tijela, kao neki prokleti rak koji napada i ne pušta. Točno se sjećam svoga ogledala, mrzila sam ono u što sam se pretvarala kad sam se ujutro umivala. Ako bih se umila. Jer se ponekad ni nisam ustajala iz kreveta, toliko sam mrzila život. Ja te mogu razumijeti i mogu te osjetiti, ali ne znam koji je bio tvoj okidač. Kad se dogodi sranje, moramo čistiti ispočetka. Moramo se vratiti daleko, daleko i krenuti lizati rane djetinjstva. O da! To je najmučnije. Vratiti se tamo u one dane kad su te ostavili, kad su te ismijali, vratiti se tamo kad su te vrijeđali, silovali, kad su te udomili. Vratiti se tamo kad te nisu voljeli. Za mir u duši i zdrav razum, molim te – oprosti si jer im opraštaš.

Sve što te sada slama jednom će proći, vjeruj mi. Ali moraš to isplakati.

Meni su bile najluđe situacije kad sam plakala i kad nisam mogla razumijeti zašto plačem. Sigurno će se to i tebi dogoditi i pusti neka se događa. U našoj podsvijesti spava toliko puno muke, a mi nismo ni svjesni što nas muči. I duša boli i srce, svaka kost u tijelu, sve boli kad se počne prčkati po ranama iz prošlosti. Prčkanje po duši je najbolnije i najdugotrajnije. Treba sav taj truli talog ispovraćati i isplakati, mučno je i nitko te neće razumjeti. Ja sam sve svoje boli prošla sama, oprostila sam sebi i oprostila sam svima, a najviše njemu koji me ostavio i koji me nije volio. I još nešto – ne dao ti Bog da se ikome pravdaš. Ne uspoređuj svoju bol s bilo čijom. Tvoja je tebi najveća i imaš ju pravo odbolovati onako kako najbolje možeš, znaš ili moraš.

Ne znam što sam htjela ovom kolumnom, ponekad se neka božanska energija spusti na moje pero i samo imam ogromnu potrebu da sve izađe van. Iz dubine duše osjećam da ti trebam dati snage, znaj da nisi sam, da nisi sama.

Držim te nevidljivom rukom podrške i hrabrosti i sve ti palčeve svijeta držim da ne odustaneš.

Ako si na dnu, treba ti samo malo snage da ustaneš. Samo malo snage. Dokaži da ćeš ojačati i da se nećeš slomiti. Dokaži to sebi. Jedino se sebi i trebaš dokazivati, vjeruj mi.

I još mi nešto vjeruj. Jednog će ti dana biti u potpunosti jasno zašto te nešto slamalo. Doći ćeš do točke u životu kad ćeš razumijeti da si trebala probati dno da bi naučila poletjeti visoko.

I još nešto zapamti. Možeš plakati iako si muškarac. Nemoj se stidjeti. Ne bježi od svojih emocija i ne stvaraj zidove oko sebe. Ne vrijedi. Budi glasan u iskazivanju svojih najtiših skrivenih osjećaja.

Nikada ne bih postala kolumnistica da nisam gazila po kostima bivšeg umrlog života. Kad sam pokopala sve ono što je postojalo prije, dopustila sam da budem sve ono što sam možda oduvijek i htjela biti, ali nisam znala kako. Od jedne sam introvertirane nesigurne djevojke postala ona koja apsolutno zna reći što joj je na jeziku i duši. Danas sam sigurna u sebe, hrabro gazim naprijed i obožavam svoj život.

Želim da mi povjeruješ da će te svi ovi neuspjesi odvesti do uspjeha, da će te sve suze dovesti do prekrasnog osmijeha i da će sve ove priče koje danas pišeš o porazu, sutra biti tvoja bajka o uspjehu.

Ja vjerujem u tebe. Nisi sama.

Nisi sam.

S ljubavlju,

DAR(ia) za vas. ♥

daria

Ja sam Daria Udossi, kreativac, vizionar i humanist. Kćerka, unuka, nećakinja, rođakinja. Prijatelj. Ljubav. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika. Bavim se plesom, a obožavam pjevanje, glumu, modeling i fotografiju. I pisanje. Strastvena sam i vedra te me te dvije stvari pokreću u životu. Obožavam život i živim ga po svome. Strastveno i pozitivno, ostvarujući snove…

OSTALE KOLUMNE DARIE UDOSSI ČITAJTE OVDJE

Vaši komentari