SALLY

Prije nekoliko mjeseci srela sam poslovnog kolegu s fantastičnom pričom. No, naša prošlost nije bila baš fantastična, u biti, bila je do jednog trena. Naplate usluga i to se onda prolongiralo unedogled. Dobre volje nije nedostajalo, svako toliko pronašao bi način da se zatvori dio priče, no do kraja je puno nedostajalo i situacija nije bila ugodna. Njemu, jer nije loš, ali donio je loše odluke. Meni jer je trebalo  preživjeti prvu poduzetničku godinu i stati na noge.

Bio je fer i korektan, uz veliki odmak od planiranog, sve smo riješili. To nisu ugodne situacije za obje strane, na početku ostave i gorčinu, ali svatko ih kasnije odradi na svoj način.

Sreli smo se tako prije par mjeseci i znajući što radim i kako radim, oklijevajući da mi do znanja da bi suradnju jer poznaje moj stil rada, ali nedostaje mu samopouzdanja pitati me konkretno bih li preuzela dio  PR-a  i uključila Stiluetu.

Prekidam pomalo neugodne trenutke i govorim mu s osmijehom točno ono što osjećam – Ne brini, ja to želim raditi jer vjerujem u to što radiš.

  • Ali znaš, ono sve što je bilo… nastavlja on, prekidam ga
  • Tada si napravio najbolje što si znao i mogao, prošle su godine, govorim što mislim i ublažavam situaciju…

Danas, dok sam se vraćala iz šetnje, sjetila sam se ove situacije, odradili smo jedan genijalan projekt koji raste i dalje, nisam više involvirana, naše smo odradili, ali vidjeti da netko uspijeva i trudi se čini me sretnom. Ja ne zamjeram ništa, uostalom zar nismo svi mi u nekim situacijama s obje strane?

Ovdje sam ja možda bila povrijeđena, razočarana, obeshrabrena…  no možda sam i ja nekad ta koja krivo reagira, koja osobi s druge strane ne pruži ono što se očekuje. Činim najbolje što znam, nekad je to pravo, nekad možda i krivo, ali i nakon pogreške postoji jedna bitna stvar – isprika. I upravo ona, iako osobi preko puta može enormno puno značiti, puno više donosi nama samima kad ju uputimo.

Svoje dogovore treba ispoštovati i obećanja, tuđi trud, rad i zalaganje cijeniti i vrednovati po dogovoru, ali isto tako brinuti o emocijama naših partnera, suradnika, zaposlenih, nadređenih.

Kad slušam o velikim menadžerima nikad ne slušam o super ostvarenim targetima i top class uspjesima, uvijek slušam o načinu na koji se ophode sa svojim ljudima, koliko osluškuju njihove želje i potrebe i tu postaju veliki. Znate zašto to slušam? Jer to od njihovih ljudi čujem, ništa nije ljepše kad su ljudi poslovno povezani ponosni jedni na druge, neovisno čak rade li u istim projektima. Tu je čovjekova veličina. U ljudskosti. U ponašanju. A  iz toga neminovno dolaze i vrhunski rezultati.

Ono što sam ovom svojom misaonom zavrlzamom htjela poručiti je da kako u životu tako i u poslu nema mjesta egu, držanju strana i stava. Ponekad moramo preći preko situacija jer tada prelazimo i preko sebe, a tada rastemo. A kako rastemo mi, rastu i vidici, prostranstva uspjeha i prosperiteta.

Iskreno, kad radim bilo koji projekt, uvijek se povodim time da oko sebe okupim one koji rade srčano i razmišljaju veliko, jer onda su i rezultati upravo tako – srčani i veliki. 

U prošlosti smo uradili u svakom trenu najbolje što smo znali, sada bi možda pametnije i drugačije, a onda kada vam dođe to sada, tako i napravite.

Poštovati drugoga to je prioritet, ja sam u ovoj priči s početka kolumne znala da se druga strana trudi ispoštovati dogovor i mene i to mi je olakšalo teške trenutke, no da to nisam osjećala, bila bi to ružna epizoda koja ne bi dobila nastavak.

Veliki ljudi su oni kojima je stalo, koji poštuju svoju riječ, znaju se ispričati, raduju se tuđem uspjehu i samoostvarenju, ne prestaju učiti i ne prestaju pohađati životnu školu koja onda vrlo lako implementaju i u posao.

Veliki ljudi rade najbolje što znaju u datom trenutku, ali njihova perpektiva uvijek uključuje i fer odnos prema drugima. 

Sami možemo puno, zajedno možemo puno više. 

Pripremila: Marija Mažar

ADVENT NA GRADINI