ZTC

Nije tajna kako će istinski zaljubljenik u knjigu čitanjem proživjeti stotine života, uranjajući barem jednim dijelom sebe u osobnost lika čiju priču prati. Zamislit će neku svoju verziju njegova fizičkog izgleda, vizualizirati njegov dom, prijatelje, život; sve kako bi se što više približio viziji koju je pisac imao stvarajući djelo, ali i ne bi li stvorio i posve osobni doživljaj. Živeći živote protagonista, otputovat ćemo na mnoga mjesta, za velik broj kojih dotad nećemo niti znati da postoje. A upravo se u njima stvorila priča koja nam se tako uvukla pod kožu. Naš je izbor ovaj puta pao na Rusiju, Indiju, Portugal… zemlje pune magičnih mjesta u kojima se rađaju još čarobnije priče…

Jedno od tih mjesta jest i Galveias, maleno selo u portugalskoj pokrajini Alentejo, po kojem je nazvan sjajan roman mladog književnika José Luísa Peixotoa…

„GALVEIAS“, José Luís Peixoto, Edicije Božičević, 2017.

Mir siječanjske noći koja se te 1984. godine spustila nad Galveias prekinut će posve nesvakidašnji, za žitelje gotovo sudbonosan događaj – pad meteorita, eksplozija koja je “sijevnula poput koplja bačenoga ravno kroz nečija prsa, poput jeze koja traje minutu, sekundu po sekundu po sekundu”. U jednom bljesku Galveias više nije bio tek seoce uljuljkano u mrak zimskog povečerja i ruralne izoliranosti, već je postao točno određenom točkom u svemiru, posve odijeljeno mjesto gdje se svjetske pojave križaju samo jednom tako i nikada više. „Bezimena stvar“ iz svemirskih prostranstava za stanovnike je Galveiasa ostavila, vrijeme će pokazati, krater mnogo dublji i trajniji od onog na livadi Cortico. Jer, u omaglici mirisa sumpora i sa velikom eksplozijom kao svojevrsnim „lakmus papirom“ njihovih života, svaki od žitelja ovog malenog mjesta u sebi je nosio svoj vlastiti krater, vlastiti ponor. Iz nečijeg je, poput onog Rosinog, izvirivala želja za osvetom, spašavanjem časti prevarene žene – „u noći velike eksplozije panika u očima djece i muža značila je strah od smrti, panika u njezinim očima značila je strah od nemogućnosti da ostvari svoj naum.“ Gospodin Jose Cordato pak, svoju je samoću isprepleo sa Julijinom utjehom, pa je „nakon tog praska…on bio zabrinut za nju, ona zabrinuta za svijet.“ Pa i komadići kruha razmočeni u juhi koju je Joao Paulo, obogaljen prometnom nesrećom, bezvoljno jeo imali su „okus na sumpornu žalost“.

„Galveias“ je svojevrstan manifest seoskog života, mikrokozmosa ruralne sredine u kojoj svaki od njezinih stanovnika nosi po rođenju utisnut biljeg određenog mentalnog sklopa koji ga cijeli život usmjerava ka jednoj točki. Pad meteorita kao posve nesvakidašnja stvar gotovo apokaliptičnih razmjera, ima „efekt leptirovih krila“ mijenjajući živote čitave jedne generacije u malenom zabačenom selu .

Kako je i sam Peixoto jednom zgodom priznao, cijela namjera „Galveiasa“ bilo je propitivanje toga što je ruralnost danas, odnosno što su danas gradovi i kako na naš život utječu izbori i odluke koje donosimo u smislu gradova i urbanosti. Upravo se stoga rodila i ideja da razdvoji svijet na Galveias i univerzum.

„Događaj kojim je roman obilježen na samom početku je neka vrsta meteora koji pada na to selo, a koji predstavlja neku vrstu univerzuma. Mentalni sklop tog romana je takav da je Galveias za tamošnje ljude njihov univerzum, to seoce je u središtu njihova svijeta. Time sam htio pokazati da svi mi imamo svoj individualni svijet, jer čak i kad živimo u vrlo napučenom gradu, još uvijek postoji samo ograničen broj odnosa koji možemo imati, samo ograničen broj ljudi koje zaista upoznamo i s kojima ulazimo u interakcije.“
(José Luís Peixoto)

„Galveias“ ostaje romanom koji propituje nepoznato, traži izgubljeno i progovara o bolima i gubitcima koje ostaju iza neodgovorenog. Usmjerava svemir u jednu točku, pa u njoj sabire svu složenost svijeta koji se u njoj stisnuo.

„RAVNICA“, Jhumpa Lahiri, Profil, 2014.

„Subhash i Udayan nerazdvojna su braća, rođena u razmaku od samo petnaest mjeseci, koju često miješaju jednog s drugim u četvrti Calcutte gdje su odrasli. Ali oni su istodobno utjelovljenje čiste suprotnosti i čeka ih posve različita sudbina. U 1960-ima Udayana – karizmatičnog i impulzivnog – privuče naksalitski pokret koji diže ustanak s ciljem brisanja neravnopravnosti i siromaštva, a on će za svoja uvjerenja dati sve i ugroziti sve. Subhash je, pak, poslušan sin, koji ne dijeli bratovu političku strast, pa će otići od kuće da bi se bavio znanstvenim istraživanjima u mirnome, obalnome zakutku Amerike. Ali kad Subhash dozna za nesreću koja se dogodila njegovu bratu u ravnici ispred njihova roditeljskog doma, vratit će se u Indiju ne bi li sabrao krhotine slomljene obitelji i zaliječio rane koje je Udayan ostavio za sobom – među kojima je i ona u srcu bratove supruge.”

(iz sažetka)

Između braće Subhasha i Udayana tek je godina i koji mjesec razlike i nerazdvojni su onako kako to samo braća mogu biti. U sanjarenjima i dječačkim pustolovinama između dva jezera, na samom kraju njihova naselja na rubu ravnice, žive život kojeg mijenjaju samo monsuni, kada suha ravnica biva poplavljena, a krajolik poprimi neke druge bajkovite oblike. No, kada odrastanje podijeli njihove puteve, sve se počinje mijenjati…

Obiteljska saga koja se, baš poput indijske ravnice, pruža naizgled beskrajno široko dijeleći se u mnogo slojeva, od kojih svaki ima istu polaznu točku – utjecaj Udayanove tragične smrti na generacije jedne obitelji.

Priča je to o gubitku i tugama svakog lika čije postojanje prolazi stranicama ove knjige, a sa obiteljskim se odnosima vješto isprepleo i djelić indijske povijesti – vrijeme nastanka slabo poznatog naksalitskog pokreta inspiriranog politikom Mao Ce Tunga.

Pa iako nešto sporija u odnosu na prethodna djela američke autorice Jhumpe Lahiri (inače dobitnice Pulitzerove nagrade), “Ravnica” ostaje iznimno poetičnom i raskošno napisanom pripovijesti koju svakako vrijedi pročitati.

“KOKAIN”, Aleksandr Skorobogatov, Naklada Ljevak, 2019.

„Radnja prati nesigurnog i oklijevajućeg pripovjedača, ujedno i glavnog lika, po zanimanju književnika, koji izlazi na ulice Moskve s namjerom da podigne medikamente za svoje novorođeno dijete. Međutim, uskoro protagonistova mašta počne proganjati stvarnost te se likovi iz romana na kojemu trenutno radi razmile ulicama glavnoga ruskog grada prisiljavajući svoga autora na bjesomučnu igru mačke i miša s vlastitom egzistencijom, a ulog je, među ostalim, osim vlastitog razuma, i ljubav njegova života. Hoće li se izvući iz vlastite radnje, u maniri Gennetteovih metaleptičkih skokova?”

(iz sažetka)

Kada sam započela s čitanjem ovog, petog po redu, romana suvremenoga ruskog književnika Aleksandra Skorobogatova, doista sam imala osjećaj kao da me bijeli zec Skorobogatove divlje, delirične naracije odveo ravno u nadrealistički svijet svoje zečje rupe i ostavio da se borim sa šumom upitnika koji su mi se rojili iznad glave. Ulice Moskve za glavnog su lika postale pravi teatar apsurda,  a za čitatelja labirint iz kojeg će izlaz morati pronaći sami.

No, ukoliko izdržite burlesknu, nadrealističku, gotovo halucinatnu atmosferu prvih pedesetak (pa i više) stranica, otvorit će vam se desetci novih kutova shvaćanja i pomislit ćete: “pa nije ovaj Skorobogatov baš tako ekscentričan, sve to ima svoj smisao”. I doista ima.

Kako je i kritika sama utvrdila – “iza neprikrivene autoironije krije se egzistencijalni strah i nepremostiv jaz između umjetnika i svijeta u kojem živi.”

Neshvaćen, a opet tako jasan.

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

Kancelarija bar