ZTC

Ponekad prvo pogledam film. Većinom najprije pročitam knjigu i većinom je knjiga bolja. Rijetko kad se dogodi da je i jedno i drugo odlično. Ovdje se to dogodilo. Film me prije nekoliko mjeseci oduševio. Polagano, razrađeno, stilizirano, bez prevelikih uspona i padova, a opet tako potpun. Milina za sva osjetila. Predivni talijanski krajolici, glazba koja otapa i najhladnije srce, a priča jedna od onih koje vas obuzmu i o kojima još danima razmišljate. I tada pročitate knjigu i ponovno ostanete bez riječi, toliko duboko dirnuti da samo gledate u tu naslovnicu, a citati vam se vrte po glavi, rečenice koje će vas još jako dugo pratiti. I morate stati, uzeti dah i obrisati te suze koje su vam zadnjih deset minuta uporno umivale obraze.

1983. je godina. Elio ljetuje na talijanskoj rivijeri i očekuje gosta koji će cijelo ljeto odsjesti u njihovoj ladanjskoj kući, u njegovoj sobi s kojom se svake godine iznova mora oprostiti jer njegovi roditelji ugošćuju mlade intelektualce koji imaju potpunu slobodu da provode ljeto iz snova, pripremajući vlastite disertacije i pomažući njegovu ocu sređivati papire za fakultet. Oliver je dvadesetčetverogodišnji Amerikanac, tipičan “muvi star”, visok, zgodan i markantan, elokventan i šarmantan. Istog je trena sve razoružao. Elija posebno. To će ga ljeto obilježiti za cijeli život. Oliver će postati puno više od obične simpatije i uzora jednom sedamnaestogodišnjaku koji se još traži, koji ni sam ne zna što točno želi. Ali vrlo će brzo shvatiti. Jednom se tako voli i žudi, toliko jako da ne znate gdje ste, da vam je sve jednako i da ne možete prestati razmišljati o toj osobi.

“Ne, rekla bi ona, ta je još premlada, mladost nema stida, stid dolazi s godinama.”

Elio sanjari, radi scenarije u svojoj glavi, pokušava odgonetnuti što Oliver osjeća jer mu svojim postupcima samo otežava. Malo pomalo, osjećaji će izaći na vidjelo, dva će se muškarca prepustiti onome što su toliko dugo skrivali. Ali mogu li nastaviti? Ima li taj odnos budućnost ili im je samo jedno ljeto bilo suđeno? Jedno i jedino, najljepše ljeto koje netko može zamisliti.

Ovo je roman koji se neće svima svidjeti, ne zbog njegove tematike, već možda i zbog stila. Spor je, kontemplativan, bez posebnih uzbuđenja koje bi netko možda očekivao. Ovo je priča o ljubavi i žudnji između dva muškarca, toliko snažna da izlazi iz svih zamislivih okvira. Možete ju osjetiti, opipati, okusiti. Možete ju jako dobro razumijeti ako ste nešto slično doživjeli. Tada ćete shvatiti i razumjeti Elija, možda i uvažiti Olivera i njegovo ponašanje.

“Pripadali smo jedan drugome, ali živjeli toliko udaljeni da smo sada drugima pripadali.”

Zovi me svojim imenom nije samo roman o zabranjenoj ljubavnoj vezi. To je i priča o sazrijevanju tinejđera i njegovom otkrivanju vlastitih želja i seksualnosti, eksperimentiranju i propitivanju, tajnama i skrivanjima. Elio je imao sreće što je živio u normalnoj obitelji, okružen ljudima koji ga vole i razumiju te je znao da će biti prihvaćen, što god odabrao. Postoji li išta gore od glume, od tajenja svog pravog ja? Čovjek može odabrati ono što smatra da je pravilno, ali ne može zaboraviti ono što stvarno jest.

“Tvoja je stvar kako živiš svoj život. Ali samo je jedan život, i srce ti se istroši prije nego što misliš, a što se tiče tvoga tijela, dolazi točka kad ga nitko više ne gleda, još mu se manje želi približiti. Sada je tu žalost. Ne zavidim ti na patnji. Ali zavidim ti na patnji.”

Roman je na trenutke malo razvučen te su mi neki dijelovi bili suvišni, ali to nije nimalo umanjilo cjelokupni dojam. Uživala sam u svakoj rečenici, čula svaki ton i doživjela sve što je Aciman tako lirski i dojmljivo opisao. A završetak me dokrajčio. Mogla sam ih zamisliti i točno osjetiti što je svaki od njih osjećao.

Ovo je priča o ljubavi, prvoj, pravoj, onoj jednom zauvijek. Muško muško, muško žensko, žensko žensko, nije važno. Ovo je priča o ljubavi koja ne poznaje granice i ne postavlja ultimatume, koja nema srama. Ljubavi koju neki možda nikada neće doživjeti. Ali ako ste jednom voljeli onako bez zadrške, iskreno i otvoreno, mislim da će i vas ovaj roman osvojiti. 

“Ako se sjećaš svega, te ako si doista kao ja, onda prije nego što sutra odeš, ili upravo kad budeš spreman zatvoriti vrata taksija, i već si rekao doviđenja svima drugima, i ne bude ti ništa preostalo u životu da kažeš, tada, samo taj jedan put, okreni se k meni, čak u šali, ili kao da si se upravo sjetio, što bi meni nekoć značilo sve, i, kao što si učinio davno prije, pogledaj me u lice, zadrži moj pogled, i zovni me svojim imenom.”

Izdavač: Znanje

 

Vaši komentari