ZTC

London, 1850. Imate osjećaj da ste tamo, mirisi vam se uvlače u nosnice, vonj mokraće, prljavštine. Koliko je predivan, toliko može biti i ružan i opasan. Opsesija, ljubomora, strast. Laži i tajne. Nije uvijek sve onakvo kakvim se čini, ali riječi su opasno sredstvo. One mogu u jednom trenutku uništiti nečiji cijeli život.

“Da joj bar ljekarnik u lijekove stavi otrova za štakore, misli Iris dok na vrhovima prstiju tapka uz sam rub stuba, gdje najmanje škripe.”

Iris i Rose su sestre blizanke koje su cijelo djetinjstvo provele zajedno. Rose, predivna, klasična ljepotica, obožavana od svojih roditelja, kći u koju su svi vjerovali i Iris, “pokvarena” blizanka, ona s greškom, izbočenom ključnom kosti, uvijek osjećaja manje vrijednosti. Već je s petnaest godina Rose imala udvarača i bez straha konzumirala njihovu ljubav. Ili je barem mislila da je to bila ljubav. Razboljela se. Velike su joj boginje uzele svu ljepotu, sve ono što je bila. A Iris, koja je do tada samo motrila iz prikrajka, odjednom je postala ljepša sestra.

“A tvoje oči – nisu samo zelene – pogledaj samo dubinu te boje. Kako su osjenčane kapcima koji također imaju svoju nijansu.”

Uloge su zamijenjene. Rose joj nikad nije prestala zamjerati. U romanu ih upoznajemo kao dvadesetjednogodišnje djevojke koje rade za osebujnu gospođu Salter u dućanu lutaka. Iris je umjetnica koja nikad nije uspjela pokazati svoj talent jer je uvijek bila sputavana. Sve do sada. Spletom okolnosti, sestre se posvade i Iris završava kao model Louisu, talentiranom slikaru koji u njoj vidi sve ono što nitko nikad nije, ljepotu, talent, ali i skromnost i nevinost. Iris se zaljubljuje u svoj novi način života. Ali nije sve tako jednostavno. Još jedan lik pratimo od samog početka, onaj poremećnog Silasa, opsjednutog lijepim. U umjetničkim krugovima poznat kao pomalo čudno stvorenje, ali malo kome zaista i prijetnja. Osim dječaku Albieju koji vrlo brzo uspije prepoznati njegovu istinitu narav i poremećenost koja se skriva iza njegovih očiju.

Tvornica lutaka je jedan od onih romana koji bi vas vrlo brzo mogao uvući u svoje ralje. Opisi su realistični, London 19.stoljeća je jako nemilosrdan, posebno prema onima nižeg staleža i praznijeg džepa. Ulice kojima se šećemo odišu bludom i prljavštinom i uopće nam nije teško prebaciti se u to doba i pratiti glavne likove jer autorica jako vjerno prikazuje kako je to tada izgledalo. Na trenutke me podsjetilo na London Charlesa Dickensa, a i Suskindov Parfem. U romanu se neprestano isprepliće ružno i lijepo, obsceno i nevino. Ljubav je prikazana na različite načine i nit je vodilja u cijeloj priči. Nije ona uvijek čista i uzvraćena. Vrlo je često krivo interpretirana i mnogi misle da imaju pravo upravljati nekime samo zato jer ih vole. Ili misle da ih vole. Nije to ljubav. To je bolesna opsesija i nikada ne može dobro završiti.

Autorica jako dobro pripovijeda, ulazi u glavu svojih likova i dočarava njihove emocije, želje i strahove. Posebno me se dojmio način na koji Silas zamišlja razgovore s Iris, opravdavajući na taj način svoje, ali i njene osjećaje i postupke. Likovi u ovom romanu promatraju, bilo kao umjetnici, nesavršene individue koje se ne znaju suočiti sa svojim životom ili mlade djevojke koje žele nešto više od onoga što im je do sada bilo ponuđeno.

“Prije bih rekao promatrao. To je važna vještina za svakog umjetnika.”

Ovaj vas roman do skoro samog kraja drži u neizvjesnosti, daje vam razmišljati, dopušta da sami odaberete strane, često i dovodi na krive tragove. Neki vam se likovi mogu činiti neizmjerno antipatičnima, ali možda uspijete i razumijeti njihove krive odluke. Puno je nijansi, doslovnih i prenesenih. Strašan, jeziv i okrutan, ali s druge strane i dirljiv, pun iskazanih i zatomljenih osjećaja, ovaj nam roman prikazuje najskrivenije tajne ljudske duše i uma te opasnost koja nas može zadesiti ako netko na krivi način doživi našu naklonost ili trenutnu obzirnost.

Izdavač: Stilus

 

Vaši komentari