Riječi su značile život. A ja bih ta pisma zgrabila, čvrsto ih držala u rukama, sve dok mi ne bi pobijelili zglobovi na rukama, a nokti mi se zarili u dlanove. Držala sam se za njih kao što se utopljenik drži za slamku spasa.”

Davno sam pročitala roman P.S. Volim te i isplakala dušu. Svidjela mi se toplina kojom je Cecelia Ahern opisala svoje likove i tragedije, ali i predivne trenutke koji su ih pratili. Zavoljela sam zbunjenu i nesretnu Holly, njene najbolje prijateljice Sharon i Denise, a posebno njenog šarmantnog supruga Gerryja. Takvi nam se likovi brzo uvuku pod kožu.

Priznajem da sam bila pomalo skeptična glede nastavka ove nezaboravne ljubavne priče i rezervirano sam krenula s čitanjem. Kako se roman razvijao, to je nepovjerenje splašnjavalo. Vratila sam se petnaest godina unatrag, prisjetila divnih trenutaka između Gerryja i Holly, saznala nove pojedinosti koje nam je autorica otkrila i uživala u svakoj stranici.

Sedam je godina prošlo od Gerryjeve smrti, šest od njegova posljednjeg pisma. Holly je u sretnoj vezi, planovi o zajedničkom životu s Gabrielom napreduju i sve se čini sređenim. Jedan će razgovor to promijeniti. Ne na loše, ali za 180 stupnjeva sigurno. Holly pristaje sudjelovati u podcastu na temu Kako govoriti o… Ovog je puta riječ o smrti i njena ju je sestra Ciara zamolila da podijeli svoje iskustvo nakon Gerryjeve bolesti. Holly ostavlja dojam na malenu skupinu smrtno bolesnih ljudi koji osnuju klub P.S.Volim te, sa željom da se obrate svojima najmilijima kad ih više ne bude. Hoće li im Holly moći pružiti podršku, biti njihova stijena i oslonac u zadnjim danima? Hoće li njena veza patiti, što će reći Gabriel?

Ovo je priča o ljubavi, prijateljstvu i prihvaćanju života onakvim kakav jest. Ne bojte se uzeti je u ruke jer bi vas zaista mogla osvojiti. Cecelia Ahern još jednom uspijeva doprijeti do čitatelja svojim riječima i opisima. Njene su sudbine tople, ljudske i stvarne, likovi su od krvi i mesa, prepuni mana i nesigurnosti, baš kao svi mi. Nema ovdje patetike, nepotrebne romantike i pretjerivanja. Ali nasmijat ćete se i naplakati, iskreno i bez srama. Prepoznat ćete situacije iz stvarnog života, poistovjetiti se s nekim od likova i na kraju će vam biti teško rastati se od njih jer vjerujem da je ovo ipak kraj Hollyine priče. Čak je možete pročitati i ako niste upoznati s prvim dijelom. Autorica nas puno puta vraća u prošlost, podsjeća na događaje, ali i otkriva mnoštvo sitnica koje roman čine zanimljivijim.

“Smrt razdvaja ljude, ali jednako tako nađe načina međusobno povezati one koji ostaju.”

Bili vi ljubitelji prvog dijela ili ne, pokušajte nastavku dati šansu. Teme o kojima progovara ovaj roman puno su šire od same radnje i odnose se na mnoge. Prihvaćanje smrti naših najbližih, način na koji se s time nosimo, sebičnost i jednih i drugih, kada je vrijeme za oporavak, jesmo li krivi ako nastavimo sa životom. Ahern je prenijela predivnu poruku i dopustila nam da dobijemo završetak koji nam je bio potreban. I još jednom uz paketić maramica, ali na samom kraju i osmijeh na licu.

“Jer na kraju krajeva, to je ono što svi mi želimo. Da se ne izgubimo, da ne zaostanemo, da nas ne zaborave, da zauvijek ostanemo dio čak i onih trenutaka koje ćemo propustiti. Da ostavimo svoj trag. Da nas se sjećaju.”

Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić