SALLY

Prve riječke mažoretkinje, poznatije kao „živući suvenir grada Rijeke“, djevojke su koje ponosno zastupaju boje svojega grada na manifestacijama i natjecanjima u Rijeci, ali i izvan granica Lijepe naše. U svojim redovima broje preko sto mažoretkinja, razdijeljenih u tri tima. One najmlađe predškolske dobi, mini mini, kadete, juniorke i seniorke. Upravo se  seniorski tim na državnom natjecanju mažoretkinja „okitio“ zlatom u svim kategorijama – cjelokupni tim sa koreografijom i paradom te duo i solo, a mažoretkinje su nedavno proslavile i svoj 22. rođendan. Poželjeli smo saznati tko se krije iza ovih odličja i što je za njih potrebno, ali i što znači predstavljati boje svojega grada svih ovih godina.  Razgovarali smo sa trenutnom predvodnicom, Ivanom Rakić i njezinom skorom zamjenom, Kristinom Tolj, koje su u redovima mažoretkinja već impresivnih 20 godina.

Drage djevojke, osvojile ste zlato, dugo ljeto je pred vama i napokon se možete opustiti.  Kakav je osjećaj držati medalju oko vrata?

Ivana:  Zlatnu medalju osvojile smo i prošle godine, no ove godine mislim da je puno ljepši i „slađi“ osjećaj. Obraniti zlato uvijek je puno teže, a mi smo to ostvarile u svim kategorijama.

ZTC

Kristina: Da, nekako kao da je teže obraniti to zlato, prošle godine smo bile najbolje i sad svi očekuju od nas da to i ponovimo… Veliki je pritisak bio na nama.

Kako izgledaju pripreme pred samo natjecanje?

Ivana: Hahaha joj, tada je najveći stres, uvijek postoji još nešto što treba doraditi, popraviti! Uvijek u zadnja dva tjedna, kada usavršavamo koreografiju i paradu, obično shvatimo da jedna od nas nešto ne može stići, da formacija ne odgovara ili nešto treće.  Poprilično je kaotično!

Kako se trenerica nosi sa time? Kome je „teže“ njoj ili vama kao timu?

Ivana: Pa mislim da je njoj još teže jer ona ne može utjecati na to kako ćemo izvesti koreografiju, ako gleda da nekome padne štap, ne može ništa poduzeti, a cura se može sa sobom kontrolirati da ga uhvati i da se potrudi.

Kristina:  Imam osjećaj da njoj dulje traje koreografija nego nama, jer mi plešemo i razmišljamo o koracima i štapovima, gdje se nalazi koja cura, gdje je linija, a ona u biti samo stoji sa strane i gleda nas.

Stalno slušamo o tom „famoznom“ padu štapa. Koliko je stvarno važno kada nekome padne štap i u natjecateljskom smislu, ali i vama osobno?

Ivana: Ma važno je naravno, jer smo mi kao prvo mažoretkinje i najbitnije je da hvatamo štap, na tome je uvijek naglasak, ali  i odgovornost. Na primjer ako padne meni, ja sam svih 17 cura „zeznula“ jer je to ipak timski rad. Također, ako  ti padne na početku koreografije, treba se pribrati i otplesati do kraja kao da se ništa nije dogodilo.

Kristina:  Recimo da na nastupu nije toliko presudno, ne pada nam možda to toliko teško jer nekada ispadne i simpatično publici, ali na natjecanju je pritisak velik. Svaki pad štapa se broji, sada ti više ne smije pasti.

Kad smo se već toga dotaknuli, koliko je važan timski rad?

Ivana: Vrlo je važan, počevši od toga da plešemo u formaciji, imamo međusobna dobacivanja , ovisimo jedna o drugoj na neki način. Ali ne radi se samo o plesu, kroz sve ove godine upoznale smo jedna drugu i postale prave prijateljice. Isto tako, postepeno naučiš prihvatiti različite karaktere , te na neki način postaneš tolerantniji.

Kristina:  Tako je, svakoj curi treba prići na poseban način, ne reagira svaka jednako i uvijek treba raditi na timskom radu. On  se neće sam stvoriti, potrebno je raditi i održavati odnose.

Kakav je osjećaj prije natjecanja, onaj trenutak na stazi prije prvih taktova. Imate li neke svoje rituale da smanjite tremu?

Ivana: O, da… Na startu je najteže, kad krene glazba onda bude lakše, ali dok čekamo  svoj red je najteže. Gledamo tim ispred nas kako pleše, ali kao da ih ne vidimo, gledamo kroz njih. Mogu ćuti srce kako mi glasno kuca. Ja osobno, pokušam duboko disati, umiriti se na neki način.

Kritisna: Slažem se, najgore je dok ne počne muzika, onih prvih par taktova je najteže.  Mislim da svaka cura ima svoj ritual, jedne  pričaju same sa sobom hahaha, druge se međusobno bodre, a treće ne žele biti u grupi nego se vole odvojiti  i biti u miru sa svojim mislima i to treba poštivati.

Što biste rekle, što je ono što čini pobjednika? Što je sve bilo potrebno da bi danas držale medalju i pehar u rukama?

Ivana: Potrebno je jako puno truda i rada. Nije da smo mi preko noći zaradile tu medalju, to su treninzi tijekom cijele godine i puno odricanja. Koliko se puta dogodilo da naši prijatelji idu van, na ljetovanja praznike, a mi moramo trenirati.  

A što je ono što po vašem mišljenju čini Riječke mažoretkinje drugačijima od ostalih?

Ivana: Izdvojila bih to da uvijek imamo umjetničke koreografije na čemu možemo zahvaliti trenerici Edi Kurtović. Ona to jednostavno ima u sebi, čuje glazbu i pretvori je u kazalište, stvara teatralne koreografije koje nisu svojstvene za druge timove. Također, pridonosi i to što koristimo drugačiju glazbu, ne trendovsku, već neke evergreenove i orkestralne obrade.

Kristina: Uvijek postoji druga tema, odabere se glazba i onda Eda dobije inspiraciju i po tome prilagodi koreografije što nas čini specifičnima drugim timovima. Ove godine smo imale statičnu koreografiju koja je bila malo mračna, na temu  serijala Doktor Who. Nešto je teža za publiku, ali svejedno je bila dobro prihvaćena, a i svidjela se i sucima.

Timski rad prisutan je i u samom osmišljavanju natjecateljskih koreografija. Postoje li razmirica, ima li trenerica uvijek glavnu riječ?

Ivana: Ovisi o čemu se konkretno radi, koreografije osmišljavamo zajedno, kako kojoj curi dođe inspiracija. Mi se ponekad međusobno znamo “zezati” da nečija ideja nikada ne valja, u šali pomislimo neću više ni predlagati.

Što najviše volite u mažoretkinjama? Sve te godine, je li to samo ples ili natjecanja, prijateljstva?

Ivana: To je kombinacija svega. Najvažnije je upravo to životno iskustvo koje steknemo. Naučimo raditi u timu što nam može itekako koristiti u budućoj poslovnoj karijeri, upoznajemo puno karaktera i naučimo se nositi s različitim situacijama, putujemo u različite zemlje gdje nas očekuje smještaj ili hrana različite kvalitete. Jednostavno se naučimo prilagoditi na sve, postanemo tolerantnije jedna prema drugoj. S godinama smo naučile kakav je tko, što nam je isto dobro iskustvo, a prijateljstva ostaju za cijeli život.

Kada vas publika promatra, mnogima prolaze glavom misli poput: „Uf, to je sigurno jako teško. Tko zna koliko su ovo morale vježbati. Nije li i pomalo opasno?“ Koliko su po vašem mišljenju koreografije i tehnike zahtjevne, koliko je vremena potrebno da bi se savladale?

Ivana: Nama je teško o tome govoriti s obzirom na to koliko već treniramo. Možemo reći da spontano svake godine prelazimo „stepenicu više“. Ali na samome početku najvažnije je biti ustrajan i redovit na treninzima, truditi se, pitati starije cure za pomoć i naravno trenericu. Nikako ne odustati ako na početku nešto ne ide.

Kristina: Istina je slažem se. A što se tiče samih natjecanja, dosta je važno i krenuti se natjecati čim ranije. Tako cure stvore osjećaj kako pobijediti tremu već u  nižim sastavima, stoga su sigurnije jednom kada dođu do seniorskog tima.

Kakve savjete biste dale curama  koje se prvi put natječu?

Ivana: Uživati i biti siguran u sebe. Znate kako kažu medalja se osvaja na treningu, a ne na natjecanju i to je istina, na treningu treba dati sve od sebe. Ako se na treningu da 100% od sebe, na natjecanju ćeš dati 50%, zbog treme i adrenalina što je potpuno normalno. Ali zato treba trening odrađivati maksimalno da bi na natjecanju ta trema bila minimalna, da se ne dogodi da netko zaboravi svoj dio, da padaju štapovi radi treme i slično…

A što se događa onda  kada štapovi padnu, kada netko zaboravi dio koreografije? Puno je tu emocija, bude li razmirica nakon natjecanja ili nastupa?

Ivana: Ima toga, ali u biti se ne ljutimo jedna na drugu, postoji taj trenutak kada emocije narastu, ali treba se sjetiti da se pad štapa mogao dogoditi svakoj od nas.  Ne treba nikoga kriviti, niti osuđivati, jer se svaka od nas može naći u istoj situaciji.

Kristina: Istina, a  ionako ako nekome padne štap već mu je dosta krivo, ne trebaju još i druge cure „nabijati grižnju savjest“.

Na natjecanju ste osvojile zlatne medalje i u kateogriji solo i duo. I same ste prijašnjih godina nastupale odnosno natjecale se i u ovim kateogrijama. Koja je razlika plesati u postavi ili plesati solo ili duo?

Ivana: Ogromna je razlika, nebo i zemlja, najljepše je plesati kada smo sve skupa, poslije toga duo, a tek onda solo. Kada plešeš solo sam si i ovisiš sam o sebi, sudci gledaju samo tebe i nikoga drugog, a opet predstavljaš sve riječke mažoretkinje. U postavi se neke pogreške mogu i malo izgubiti, ako je neka cura malo manje uvježbana, sve se to izgubi u jednoj slici.

Sve ste dio istog tima, stalno naglašavate i prijateljstva koja se razvijaju, osjećaj pripadnosti i ljubavi prema mažoretkinjama. Kakav je osjećaj gledati svoje prijateljice dok plešu solo ili duo? Postoji li i tada trema?

Kristina: O da, osjećaš ogroman adrenalin , iskočio bi istoga  trena iz kože i pomogao im, definitivno suosjećaš s njima . Zna se dogoditi da jednoj padne štap, da se jedna nađe s dva štapa u ruci, dođe do niza nesretnih događaja i teško se onda snaći u toj brzini. Kao da sam i sama na tom podiju, jednako sam nervozna. 

U mažoretkinjama ste  20 godina. Možete li izdvojiti neki najljepši, ali i teži trenutak u svojoj karijeri?

Kristina: Najljepši  za mene, je definitivno osvajanje bronce na državnom natjecanju prije nekoliko godina. To  je bio prvi put da smo osvojile medalju, stvarno osjećaj za pamćenje – kada nešto stvarno ne očekuješ,  ali se toliko nadašTa medalja za nas je bila zlatnog sjaja, značila je veliki napredak za  tim.

Ivana: Da definitivno bih i ja izdvojila istu uspomenu, a najteži trenutak definitivno mi je odlazak iz mažoretkinja koji se bliži…

Ivana, predvodnica Prvih riječkih mažoretkinja si već sedam godina, možeš li nam otkriti tko predvodnica  zapravo jest i što predstavlja ta titula?

Predvodnica je mažoretkinja koja stoji ispred  tima i uvijek posreduje komunikaciji između trenera i tima, ali i na nastupima ona pokazuje znakove i vodi tim uz trenericu. Predvodnica ima svoje čari, ona je prva mažoretkinja, stoji i predvodi tim, ima više odgovornosti, ali što se tiče plesa možda je nekad ljepše plesati u postavi kada se možete nasmijati jedna drugoj, dok predvodnica tokom plesa više komunicira sa publikom.

Kakva mora biti predvodnica? Kristina, kako bi ti opisala Ivanu, kakvom je vidiš?

Kristina: Treba svaku curu  gledati jednako i svakoj na jednak način pomoći u bilo kojoj situaciji, dati neki savjet, biti moralna podrška. Treba znati reći prave riječi u pravom trenutku. Takva je naša Ivana, vrlo jednostavno.

Ivana, za kraj imaš li neke savjete za svoju nasljednicu Kristinu?

Zna ona sve, o tome smo mnogo puta razgovarale. Ali mogu izdvojiti  da uvijek bude svoja kada pleše i da se sjeti da samo ona zna svoju koreografiju, nitko ne zna je li pogriješila ili nije, uvijek može stajati ponosno i praviti se kao da se ništa loše nije dogodilo i kada pogriješi… Za ostalo joj ne trebaju neke upute, snalažljiva je, uostalom ona je jako dugo s nama.

Drage mažoretkinje još jednom vam od srca čestitamo na uspjehu i želimo vam još puno sreće u daljnjem radu…

PRVE RIJEČKE MAŽORETKINJE

Photo: Ivor Mažar

Pripremila: Katja Grubiša

ADVENT NA GRADINI