Menu
Pavlovic_5-The-Old-Gods-and-the-New

Projekt koji je oduševio svjetske medije: Mirna Pavlović pronalazi ljepotu u ruševinama

Ponekad kad osjetim dobru priču nisam ni svjesna koliko je zanimljiva, drugačija i velika. Tako je bilo i s Mirnom Pavlović, naime mlada fotografkinja i autorica osvanula je na jednom svjetskom portalu pod umjetničkom imenom svoga bloga inkquietude. Brzo smo pregledali blog i shvatili da se radi o Hrvatici koja živi i radi vani, obilazi svijet u potrazi za skrivenim, tihim, napuštenim lokacijama i buku suvremenog svijeta mijenja za napuštene priče i svjetove… Nije li to dovoljno razloga da saznamo više, nakon što su i brojni svjetski mediji oduševljeno pisali o projektu  “Dulcis Domus”, sretna sam što je Mirna pronašla vremena i za čitatelje Stiluete.

Zasigurno stereotipno pitanja, no kako je sve počelo? Koja je lokacija bila prva koja je otvorila vrata svim drugim mjestima koja si posjetila?

Iskreno nisam ni sama sigurna kako je sve točno počelo. Bila je to kombinacija raznih stvari koje su se akumulirale tijekom godina studija i neizbježne apsolventske krize. Sjećam se vrlo snažnog poriva za putovanjem i od toga je zapravo sve krenulo. Igrom slučaja mi je ostavljen prijateljev stari analogni fotoaparat i prva lokacija na koju sam ga ponijela je bila jedna od napuštenih lokacija Zagreba, napušteni shopping centar na zapadu grada. To je bila prva lokacija koju sam posjetila. Ubrzo nakon toga, kako su se putovanja i potrage za napuštenim mjestima nastavili, tako sam nastavila i nositi fotoaparat sa sobom. I sad sam tu gdje jesam. Zapravo još uvijek nemam pojma kako se sve odvilo.

Zašto baš biraš takve lokacije i kako ih pronalaziš?

Napuštene su zgrade za mene vrsta bijega od onoga što nam prevelika strukturiranost života donosi, od predvidljivosti i limitiranosti. Mislim da ono što me prvo motiviralo i što me nastavlja motivirati je preispitivanje vlastitog mjesta unutar te predodređene strukture. Svijet u kojem živimo i radimo je vrlo strukturiran, od najmanjih do najvećih stvari. Cijeli nam je put zapravo potpuno predodređen, ne samo u smislu kako se očekuje standardni tijek od škole preko zaposlenja do imanja obitelji i pokojeg godišnjeg odmora između svega, nego i doslovno fizički put po kojem se krećemo, ulice i zgrade u kojima živimo. Ceste, ulice, semafori, puteljci – sve nas usmjerava do onih mjesta na kojima nam je dopušteno biti. No moderno društvo sve više ograničava kretanje, kamere su sve više prisutne, kao i zabrane, a javni prostori postaju privatizirani. Jednom kada zaista osvijestimo to, više se ne osjećamo toliko slobodno. Grad postaje skučen i limitirajući. Iz ovoga izvire želja za drukčijom vrstom kretanja. Jedini prostori u urbanom krajoliku koji postoje izvan našeg normalnog poimanja su upravo oni koji se nalaze iza znaka „zabranjen ulaz“, gdje pri ulasku taj osjećaj limitiranosti nestaje jer se nalazimo negdje gdje ne bismo smjeli biti. Svojevrsni je to povratak znatiželji i avanturi za kojima smo žudjeli kao djeca, ali i preispitivanje te redefiniranje vlastite slobode.

Većinom mukotrpnim istraživanjem bilo kojih izvora do kojih mogu doći – novina, knjiga, baza podataka, online izvora…Kada neka fotografija nove lokacije osvane u istraživačkim krugovima, bacim se na detaljno proučavanje fotke i traženje biločega što će mi pomoći u pronalasku lokacije. Sherlockovska dedukcija, zapravo. Kada sve ove primarne metode zakažu, i ako zaista želim posjetiti neku lokaciju, onda se obraćam za pomoć drugim istraživačima/fotografima.

Koje te se mjesto najviše dojmilo?

To bi vjerojatno bila Buzludzha u Bugarskoj – spomenik iz doba bugarskog komunizma i savršen primjer epske brutalističke arhitekture. Vrlo nalik našim spomenicima, sagrađena je u svrhu obilježavanja važnih povijesnih događaja. Nakon 89. je ostavljena sudbini i elementima. Prizor je to više nalik znanstvenoj fantastici kada taj ogromni cirkularni spomenik odjednom izroni iz magle na vrhu planine. Zapravo je prilično nevjerojatno koliko ta struktura izaziva strahopoštovanja. Provela sam tamo dva dana, upijajući magičnu atmosferu njene unutrašnjosti i penjala se u mrklom mraku na toranj visok 107 metara.

Koliko vremena prosječno provodiš na lokaciji i kako se osjećaš u tako izoliranim, usudim se čak reći i tajnovitim mjestima?

Na lokacijama sam notorno spora. Mogu izgubiti sate na nekom mjestu jer volim ostaviti dovoljno vremena za vlastiti tempo fotkanja, što većinom uključuje detaljno naštimavanje stativa, fotića i svakog detalja. Tako da mi treba beskrajno mnogo vremena samo za jedan kadar, a vrijeme je ponekad zaista luksuz koji nemamo na ovim lokacijama (u slučajevima kada treba izbjeći ponekog stražara ili uhvatiti najbolje svjetlo). Na napuštenim lokacijama sve poprima novu kvalitetu, mirisi, boje, zvukovi, a vrijeme je osjetno sporije. No također, adrenalin i strah su sveprisutni jer lokacije poput ovih će neizbježno privući i ostale profile ljudi – kradljivce metala ili beskućnike, na primjer. Nikad nisam posve sigurna kako će jedni ili drugi reagirati na prisutnost nekoga s kamerom. Također, ono što često izaziva strah je sama građevina, pogotovo ako sam na drugom katu kuće u kojoj čak i nosive grede više nisu stabilne. To su zapravo najstresniji trenutci.

Nakon studija u Zagrebu, sreću, ljubav i zadovoljstvo pronašla si u životu u Belgiji, zašto baš Belgija i što ti najviše nedostaje iz Lijepe naše?

Moj životni i istraživački partner je iz Belgije pa me tako put nanijeo ovdje. To je, ukratko, primarni (i jedini) razlog. Tako da sam ljubav zasigurno našla, a za sreću i zadovoljstvo se držim one proverbijalne “it’s the journey, not the destination”. No moram priznati da mi malo toga nedostaje iz Hrvatske što više vremena ovdje provodim. Ponajviše sunce, pekare na svakom koraku i DM.

Koje lokacije u Hrvatskoj su ti fotografski najzanimljivije?

To bi vjerojatno bila naša arhitekturalna turistička baština uzduž obale – napušteni hoteli poput Haludova ili kompleksa Kupari kod Dubrovnika.

Tvoje su fotografije obišle svijet u vidu brojnih izložbi, zapazili su te brojni mediji, postoje li neki trenuci na koje si posebno ponosna?

Najviše sam zapravo ponosna na festivale i nagrade u prošloj godini, što mi je omogućilo da izlažem u Moskvi, Zagrebu, Rovinju, Forliju i Budimpešti.

  1. godina pomalo piše svoje stranice, koji su ti planovi za skoru budućnost?

Trenutno gubim san na mukotrpno istraživanje za nove projekte. Istražujem lokacije u više zemalja i pokušavam odrediti prioritete, ali predosjećam neizbježan povratak Italiji i konačan završetak Dulcis Domus serije. Također i kontempliram o promjeni smjera u tehničkom smislu i redefiniranje stila, ali to je među dugoročnim planovima. Zasad je prioritet novi projekt, daljnje probijanje na festivalsku i galerijsku scenu i po mogućnosti, prva samostalna izložba.

Što je za tebe fotografija?

Jako teško definirati, no nešto što ima ili subjektivni estetski učinak ili objektivni socijalni doprinos. No za mene osobno je nešto što me drži motiviranom, ambicioznom i stalno u potrazi za novim znanjem.

Posjetite INKQUITEUDE.COM I INKQUITEUDE INSTAGRAM

Pripremila: Marija Mažar

Vaše mišljenje nam je bitno!