ZTC

Puno puta sam čitala da uspjeh počinje van zone ugode, da oni koji pronađu način kako pobjeći ustaljenim navikama su pronašli način ka uspjehu i u svim literaturama koje volim, a koje koristim za svoj neki poslovni rast i razvoj nemoguće je ne pronaći dio o navikama. I sama sam ih vrlo svjesna i postoje baš neki koje mi nisu drage, a kao da ih posebno njegujem umjesto da presječem i kažem  – E sad je bilo dosta.

Ali, ovih dana pomalo rasterećenije živim, radim i dišem pa sam valjda pronašla i način kako da mi navika postane razbijati svoje navike. Dane provodim u Ražancu, moj ured je sada na u bakinoj kuhinji koja mi je dala svu slobodu i puno mjesta i dok gledam kredencu svog djetinjstva sa smješkom na licu mogu vam pisati o svim navikama od kojih se odvikavam.

Uspješno, bezbolno čak i prelagano.

I ovo je bio veliki izazov izlaska iz zone ugode prije nepuna tri tjedna!

Dakle, sve one godine i upite kad mi se nešto ne bi dalo, ja sada s poletom pristajem! Kako i zašto? Ne znam i ne mogu to točno objasniti, ali odlučila sam biti znatiželjna i vidjeti što će mi se sve događati u nekim malim, nepredviđenim situacijama. Ne bi bilo fer da ostanem mistična pa ću vam ih sve demistificirati.

Kaže tata da bi bilo red da kao obitelj odemo na jednu feštu. Ja  inače nisam od tih fešti, ne volim nove okolnosti i volim svoj siguran ljetni mir, a kad mi treba nemir vrlo rado, kad mogućnosti dozvoljavaju, odem put Zadra ili Novalje. Dakle, imam i mireve i nemire i super mi je, fešte me ne zanimaju. Ali.. ovaj put sam rekla – Idem! Može! Nakon početnog šoka familije dogodilo se to da mi je mi je bilo super!

Kaže moja djevojčica nakon što smo tri puta bile do centra našeg malog mista toga dana da idemo opet. Prije bih rekla – Ne mogu, umorna sam, sutra ćemo. Sada sam rekla – Idemo! I bilo nam je super, smijale se, šetale, prepričavale, maštale…

Teta  je pozvala mene i moju djevojčicu da odemo na rivu i bacimo se u more, to sigurno nisam napravila više od 10 godina, vjerojatnije i 15, rekla sam – Ajmo! Digle smo se s naše plaže, prošetale, došle do rive i bez premišljanja bacile u more! Mojoj djevojčiji je to sve bilo fantastično, pratila sam kako kod nje nema previše dramatiziranja, odluči se iskočiti iz zone ugode i nema dalje razmišljanja. Moji odgovori na ovaj poziv godinama su bili – Ma joj ne da mi se, Tko će sad do tamo, Prestara sam ja za to ;)…

Ona lakše i jednostavnije uživa u svemu, a sada sam isto počela raditi i ja. Nismo rođeni da bi našli svoju zonicu i ugodno se smjestili, uljuljali se u svoju mirnu dosadu, rođeni smo da bi okusili i iskusili svijet oko nas, da bi se povezivali i da bi istraživali.

To vam želim preostali dio ljeta, pronađite ono što volite, ali pronađite i nešto novo jer velike su šanse da i to zavolite, a samim time vaš krug se širi. A to je smisao, to je bit ove priče zvan Život.

Vaši komentari