SALLY

Naša današnja sugovornica dolazi nam iz grada Kastva s jednom lijepom i inspirirajućom pričom. Ona je Anđelina Toto, supruga i majka, odgajateljica u vrtiću koja se bavi volonterskim radom jer kako i sama kaže voli biti proaktivna i raditi na projektima. U slobodno vrijeme kada nema nikakvih obaveza voli se posvetiti pećnici jer vješta je u kuhanju i pečenju i kolači su nešto što je jako veseli. Trenutno je prešla na sirove kolačiće te se tu još obučava, a kako voli učiti u kuhinji tako voli učiti i izvan nje jer posao koji radi i projekti kojima se bavi  pružaju joj mogućnost svakodnevno se educirati i napredovati. Ovo je priča o projektu NOSIN ČAkavčicu, predivnim majicama koji dolaze u još ljepšem paketu pa su tako spremne za nositi od početka do kraja u svakom smislu te riječi.

Dobro nam došla Anđelina, odmah ću krenuti s onim prvim pitanjem, kako se rodila ideja za ovaj projekt?

Hvala vama na pozivu. Prva faza ovog projekta je zapravo Čakavčica autorice Dragice Stanić. To je čakavska početnica i čitanka koju sam otkrila tek nedavno. U suradnji s Gradom Kastvom odlučili smo da bi htjeli prikazati i predstaviti Čakavčicu, da se ona vidi ali da opet bude predstavljena na malo moderniji način. Tada smo odlučili da bi to najbolje bilo putem  majica, i onda smo u suradnji s Dragicom Stanić i Vjekom Alilovićem napravili 20 različitih vrsta majica kojima je temeljno zajednički čakavski dijalekt.

ZTC

Kakve su bile prve reakcije ljudi?

Ovo je projekt koji je rađen volonterski i na kraju krajeva je lokalan. Naglasak je bio da su volonteri s područja Grada Kastva. Kada sam im predstavila ideju i kako će sve to izgledati i da ćemo crtati, ljudi su bili ne bih rekla iznenađeni jer čak velikoj većini osoba koje su sudjelovale čakavština nije materinja, već je bilo zaista zabavno, uz učenje s jedne i druge strane.

Majice su zaista divne, simpatične i vedre i pravi su odraz ovog našeg kraja, jeste li oduvijek bili kreativni?

Mislim da spadam u one kojima um često radi previše i kada bih ponekad stala to ne bih bila ja. Ono što me privlači su igre riječima. To je igra u svakom projektu i na kraju nekakav izražaj kojeg volim i koji je meni blizak. Volim raditi s različitim populacijom na projektu i kombinirati umjetnost i humanost.

Postoji li neka priča iza ove majice koju imamo sada ovdje?

Majica “Si smo ga” je priča, zapravo legenda iz Kastva iz 17. stoljeća kada je Kastvom vladao Kapetan Frano Morelli. On je bio vrlo zloglasan i stalno je tražio više, nije se osvrtao na pravdu ni zakone. Kastavci su bili vrlo nezadovoljni jer je bio loš vladar te su ga mještani bacili u šternu, a kada su došli suci iz Beča i Trsta kako bi pronašli krivce za njegovu smrt svi Kastavci složno su rekli “Si smo ga! Ja san ga, moj brat, mojga brata brat, sudac Kinkela i si do vragu tega! Još ga je stara Mare s preslicun vrit badnula!” I tako je nastala ova majica. Svaka majica iza sebe ima jedan dio priče, a uz smisao za humor može biti i edukativna. Svašta novo se može naučiti.

Ono što sam isto htjela napomenuti je i ova kutija u kojoj majica dolazi koju su radili korisnici Centra za rehabilitaciju Pulac, osobe s invaliditetom. Želja je bila da se projekt nosi u smislu od početka do kraja, i u svaki projekt volim uključiti ranjivu populaciju, a jedan dio iznosa NOSIN ČA išao je i samohranoj majci djeteta s poteškoćama u razvoju. Projekti će uvijek imati jedan dio koji je humanitaran i socijalno osjetljiv. U planu je i suradnja da bi NOSIN ČA mogao bit i poslovni paket, nekakav poklon za Božić i Novu Godinu i to je jedna priča koja bi mogla imati dobre nastavke.

Kako pronalazite te priče, ali i inspiraciju?

Neke se prenose s koljena na koljeno, neke su zapisane, neke smo tek nedavno čuli i dobro se nasmijali. Sve dok postoje ljudi koji vole kreirati i stvarati ideje nastaju brzo.

Radila sam do nedavno projekt Samo veslaj koji ima i narativni dio. Volim pričati u metaforama i radit projekte gdje se obraćam javnosti ali na onaj lijep i nježan način, jer na takav način mogu pridobiti populaciju, kroz priču i igru. Mislim da je sve u odnosu prema ljudima, u ophođenju i kako im pristupate.

Spomenuli ste već kako nekoliko osoba, volontera radi na ovom projektu, tko su te osobe koje vam pomažu?

Pa da ja jesam vodila projekt, ali projekt su nosili sugrađani i volonteri, njih 10, građani Grada Kastva koji su ocrtavali majice, radili logo, grafičku pripremu, svakodnevno komunicirali i razgovarali. Moj posao bio je umrežiti ih  i veoma sam im zahvalna što su dio ovog projekta.

Pomoć i podršku sam imala sa strane Grada Kastva, Dragice Stanić i  Vjeke Alilovića.

Vratimo se malo i na vas, spomenuli ste da radite kao odgajateljica u vrtiću, što vam je najdraži dio posla?

Ovaj posao mi dozvoljava mogućnost da rastem u svim područjima, da se igram, da učim i da me vesele male stvari, jer  biti dio dječjeg djetinjstva je po meni privilegija. Posebno me veseli kad susretnem neku djecu koja su sad već i u srednjoj školi, prepoznamo se i popričamo, uvijek su to neki lijepi susreti.

Tko vam je najveća podrška?

Suprug je prva ruka i netko tko povuče dosta u periodu kada projekti krenu, pod time mislim na obiteljske obaveze. A uz obitelj imam i nekolicinu dobrih prijatelja koji su uvijek tu.

Kakvi su planovi i želje za budućnost?

U ovom dijelu bavljenja radom na projektima želim se i dalje umrežavat, kao što je umrežavanje s lokalnim udrugama i želja da podignem projekt na jednu višu razinu. A što se tiče mene same naravno nastavljam se razvijati osobno, biti zadovoljna, sretna te sreću tražiti u malim stvarima, dobrim ljudima, slučajnim susretima i finim kolačima.

Zahvala Stop caffe & club

Foto: Ivor Mažar

ADVENT NA GRADINI