Stara izreka kako na mladima svijet ostaje doista nije tek floskula, barem kada su u pitanju mladi hrvatski pisci. Naime, iz mora proslavljenih književnih imena i starijih kolega sa mnogo više ispisanih stranica „u rukama“, mladi su pojedinci izronili kao prave školjke bisernice i nekim novim valom pokrenuli hrvatsku književnu scenu. Beskompromisno progovarajući o obiteljskom nasilju, zločinima, otuđenosti, konzumerizmu, pogodili su u srž potreba uvijek gladne čitateljske publike, ali i dokazali kako se o starim temama može pisati na posve drugačiji način. Onaj koji ne trpi prilagođavanja, ne robuje formama i ne podilazi publici. Napisavši štiva vrijedna svake pozornosti uspjeli su ostati svoji i „neukalupljeni“ u uvriježene okvire književne kritike, a opet ispoštovati sve ono što se od jednog dobrog pisca očekuje.

Ovoga puta izbor je pao na Mašu, Ivu i Kristiana, svo troje po dobi u tek navršenim četrdesetima, a po darovitosti i spisateljskom umijeću daleko iznad godina koje im priroda broji. Pa iako bi se nesumnjivo još priličan broj imena mogao zasluženo naći na ovom popisu, počnimo zasad sa kukcima, zločinima iz susjedstva i davno skrivenim mračnim tajnama. Dobra štiva ionako uvijek nađu put do svojih čitatelja.

„Poštovani kukci i druge jezive priče“, Maša Kolanović, Profil, 2019.

“Pomisao da je veliki crni žohar sada s njima u sobi bila je neizdrživa…Obično bi isplazili kasno navečer, kada bi sve u stanu utihnulo. Tada bi se razmiljeli po pločicama u kuhinji i maloj kupaonici…imala je nepisanu politiku: “Ako ih ne vidim, onda i ne postoje.”

(“Poštovani kukci i druge jezive priče”, Maša Kolanović)

Svojim naslovom i ilustracijama, ova nas knjiga na prvi pogled navodi na pomisao kako se tu uistinu radi o kakvim jezivim insektima, nemirnim mrtvima i ostalim stvarima koje žive u prostorima strave i užasa, onakvima zbog kojih još dugo noćima spavamo uz upaljeno svjetlo i bojažljivo pogledavamo drhtave sjene na zidu.

No, „Poštovani kukci“ posve su druga vrsta horora. Onog najstrašnijeg. Onog koji ne balansira na granici mogućeg, pa nam zato unosi nelagodu i jezu, već onog koji jest moguć. Koji je sveprisutan u svakoj pori društva, infiltriran u naše redove, pa ga niti ne primjećujemo. Postao je dio svakodnevice, balast kapitalizma i konzumerizma koji svakodnevno teglimo. I biva sve veći i jeziviji. Mijenja nas i proždire, a mi mu se, baš poput kukaca, bezglavo prepuštamo, jer ga prekasno uočavamo.

U dvanaest kratkih priča Kolanović je jezgrovitim i brutalno iskrenim rečenicama uspjela svakodnevne životne situacije dovesti na sam rub apsurda stvarajući jedan posve novi podžanr – egizstencijalni horor u kojem živ(otar)imo i lutamo mi – ljudi kukci čekajući da nas zgnječi papuča nepromišljenog konzumerizma („Revolucija”), nametnutih pravila majčinstva („Beskraj”) ili pak nevidljivih robovlasnika današnjice („U slučaju doživljenja”). Svaka priča slama po jednog kukca od nas, dezorijentira ga toliko da on više ne uspijeva naći put iz labirinta raslojenog društva. Umjesto toga, prisiljen je udarati o njegove zidove, zatupljujući čula i ispirući mozak, dok se naposljetku u potpunosti ne preobrazi u kukca – vojnika bez vlastitog mišljenja i stava. Tek u onog koji bezglavo maršira za ostalima.

Baveći se aktualnim temama i progovarajući o njima bez zadrške – britko i sadržajno, Maša Kolanović nas je kafkijanski podsjetila na horor u kojem dragovoljno živimo, na koji pristajemo bez mnogo preispitivanja. U svakom od nas jedan Gregor Samsa čeka svoju preobrazbu koja vreba iz plavog svjetla mobitela, bankarskih ugovora i polica trgovačkih lanaca. „Poštovani kukci” horor je koji živi tik uz nas – prati nas kao sjena iz jezivog polumraka. Upalimo svjetlo dok još ima vremena.

„Sjeme tame“, Iva Kolega, Fokus komunikacije d.o.o., 2019.

“Dobra stara statistika kaže da su većinu žena silovali muškarci koje poznaju. To može biti naš nasmiješeni prijatelj, šef ili susjed, a već u sljedećem trenutku vuk iskeženih očnjaka, koji nasrće na nas, pritiska nas i šamara. Vadi nam utrobu.”
(“Sjeme tame”, Iva Kolega)


Mlada hrvatska književnica Iva Kolega, pet je godina nakon „Ljubavne gladi“ stvorila još jednu – onu za dobrim psihološkim trilerom.
Jer upravo to „Sjeme tame“ jest. Ništa u njemu nije tek plod fikcije, nemoguća situacija koja oživljava jedino u mašti autora, već vrlo moguć scenarij. I baš zato što je tako stvaran, još je mračniji.

Okosnica priče je Iris, 42-godišnja kućanica i majka troje djece koja životari u braku sa Sašom, tipičnim alfa mužjakom koji vječito balansira između nasilne ljubavi i ljubavi prema nasilju.
Kada jednom prilikom Iris na laptopu otkrije da je Saša pregledavao snimke vrlo brutalnog seksa sa pornografskih stranica, a nedugo zatim u vijestima čita o silovanjima u neposrednoj blizini mjesta gdje žive, u Iris počinje rasti sjeme tame. Sumnja na nešto toliko strašno da jednostavno ne može biti istinito.
Ili ipak… ?

„Črna mati zemla“, Kristian Novak, Naklada OceanMore, 2017.

„Roman o uspješnom mladom piscu, Matiji Dolenčecu, koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do amnezije potisnutu priču, onu koju je kompenzirao izmišljanjem svih drugih priča. Roman o osobnom putovanju iz osvijetljenog, otuđenog, neobaveznog i urbanog u tamno, blisko i ruralno.
Potisnuta pak priča Dolenčecova života traumatična je priča o njegovu djetinjstvu u međimurskom selu, o smrti oca, o osam samoubojstava, dva demona, gubitku prijatelja, o velikim mitovima i lokalnim legendama, o otvorenom povijesnom prijelomu 1991., svakodnevnim lažima, o osjećaju krivnje, o okrutnosti, samoći i ljubavi.“
(ulomak)

Od duhova prošlosti ne može se pobjeći, a potisnuta sjećanja kad-tad će pronaći put iz tamnih skrovišta vlastitog uma i pokušati nas još jednom poraziti na sveotkrivajućem svjetlu dana.
Jer, kako je to Novak savršeno opisao u ovom sjajnom romanu, svatko od nas u sebi može skrivati mračne, kriminalne tajne, a vječita borba zločina i kazne te osjećaja krivnje i bijega od njega, nerijetko će nas prisiliti na odluke koje nas vraćaju kolosijeku onog života od kojeg smo htjeli pobjeći.

I dalo bi se pomisliti kako je upravo taj motiv „črne zemle“ alfa i omega svega. Na sprovodu oca glavnog junaka romana Matije „svi su gledali u crnu zemlju na njegovim tenisicama“, koja kao da je na njega zazivala krivnju za zločin. Pa i sav taj vrtlog strahota koje susrećemo na stranicama ovog romana – pedofiliju, silovanja, ozljeđivanje… nekako nas uvlači u svoje središte u kojem upozoravajuće stoji samo jedna rečenica: „Ve buš videl kaj je črna mati zemla!“

„Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.”
(“Črna mati zemla”, Kristian Novak)

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL