skip to Main Content
MENU
“Oni koji žive ljubav pod prstima nemaju potrebe idealizirati ju nad tipkovnicama.”

“Oni koji žive ljubav pod prstima nemaju potrebe idealizirati ju nad tipkovnicama.”

Kultu savršenosti i #samoljubav stilu života pridonijele su društvene mreže. Velika je vjerojatnost da vi na ovaj tekst niste naišli direktno na Stilueti, već putem Facebooka ili Instagrama, a tamo je upravo sve u jednom ružičastom balonu gdje problemi ne postoje, ali zato postoje široki osmjesi i smiješe se ispod filtera i filtera.

To nije stvarnost, to nije ni istina. Nismo ono što online zidovi odražavaju, mi smo ono što krijemo iza stvarnih zidova naših domova. Oni koji tu imaju svoj mir, ne  stvaraju nemire. Oni koji tu žive ljubav pod prstima nemaju potrebe idealizirati ju nad tipkovnicama. 

Nemojte tražiti idole na društvenim mrežama. Idole tražite u bakama i majkama, prijateljicama, tražite u sebi. Može vam se svidjeti nečiji način razmišljanja i to je u redu, imam i ja svoje favorite.

Favorite – da, idole – ne.

Tražite ljude čiji je život odraz onoga što pišu. Tražite život u životu. Tražite one koji se obraćaju vama, kratko, jasno, vjerodostojno. Dok su s jedne strane svi ti  zidovi okićeni srcima, lajkovima, hashtagovima kao neke prekrasne kulise najljepše pozornice, predstava iza ponekad je brutalna. Dok glavne glumice na sceni dobrom retorikom  i smjelim izvedbama zavode publiku, iza kulisa situacija je značajno drugačija. Te iste glavne glumice ne skidaju samo šminku već krinku lažnih osmjeha i ljubavi koju vještu šalju, dok im na licu sija gorčina života te se hrane tuđim životima dok bjesomučno udaraju po uspjesima i neuspjesima, ali i privatnim okolnostima te se vješto naslađuju brojem lajkova jer eto u nekoj iskrivljenoj im dimenziji život se sveo na to.

Ali, nije. Nije vama. Nije meni. Nije brojnim divnim ženama koje se pronađu prozvane. Najljepše je biti ta jedna obična, pozitivna divna žena, a ne negativom vođena divlja žena.

Svi mi za naše društvene mreže kreiramo male predstave. Stanemo na binu i pokažemo ono što želimo, na što smo ponosni, što nas veseli i čini zadovoljnima. I to je sasvim u redu.

No, ta bina ponekad postaje opasno mjesto kad glumci zaborave da je to ipak samo predstava koja ima kraj i početak, a kad se teatar društvenih mreža isprazni, svjetla ugase, pozorište napusti, nastupa stvarni život.

Oni koji ga imaju žive ga, oni koji ga nemaju ostaju u tami i hladnoći  pozornice željni aplauza u obliku lajkova i preslatkih crvenih srca koji im pune srca. Jer jedino to imaju. 

Moja, naša i vaša srca ipak pune aplauzi u obliku smijeha, zagrljaja i stvarnih srca koja su oko nas. Nemojte se zavarati. Vaš je život najljepša predstava, neka vas ne zavaraju lijepo izgovorene rečenice i lijepe kulise, stvarnost je sasvim drugačija.

Ispraznost kojoj se smisao morao dati kroz savršeno odigrane uloge. Jer ne postoji ništa drugo. To je zbilja jako tužno. Moj aplauz nemaju. Moj aplauz imaju žene koje su svom životu dale smisao. Kroz obitelj, prijateljstva, hobije, rad, trenutke koje čekaju, uspomene koje njeguju, kroz dobra mala djela… Neki topao, ugodan smisao koji ih ispunjava daleko od ovih teatralnih predstava. 

Odlazi cirkus lijepo pjeva Đole na kraju svakog svog koncerta, pa eto… neće se valjda Panonski mornar naljutiti ako i ja otplovim iz ove kolumne njegovim riječima jer čovjek je sve rekao…

Odlazi/nestaje cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace ce masa naći lako
jer drugi cirkus ce doći u naš grad.

Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.

 

Pripremila: Marija Mažar

 

 

Facebook KOMENTARI

Back To Top