SALLY

Naša današnja gošća, ili bolje da kažemo inspiracija, je Martina Krajinović Gülsün. Ova predivna žena, vrlo je draga i otvorena i spremno je odgovorila na sva naša pitanja, a uz njezin zanimljiv i često natrpan raspored pitamo se kako ponekad sve to stigne. Naime, Martina je supruga i majka dvoje djece, ali i vrlo uspješna poduzetnica koja ima vlastiti centar ljepote Kallos, a ujedno je svjetski priznata edukatorica ugradnje trepavica, a sa sigurnošću možemo reći i među najboljima u Hrvatskoj. Kako je došla do ovoga što je danas, kakav je bio njezin životni put, što su joj najveći izazovi, ali i što nam sprema za budućnost, sasvim iskreno otkrila nam je u razgovoru.

Draga Martina, već znamo da si uspješna poslovno i privatno, putuješ svijetom, radiš edukacije, ali reci nam kako ti sebe vidiš svojim očima?

Definitivno sam drugačija od onoga kako me drugi doživljavaju, to znam. Netko, možda gledajući sa strane, misli da živim idili, putovanja, hoteli, eventi, sve to zvuči primamljivo, ali realnost je nešto sasvim drugo. Ostavljam dojam hladne, stroge osobe, jer sam jednostavno morala povući granicu između poslovnog i privatnog.No, ipak provodeći dane na edukacijama sa različitim ljudima, ipak me tada upoznaju i shvate da sam obična I jednostavna osoba koja, kao i svi normalni ljudi, ima svoje dobre i loše dane. Niti sam diva, niti sam zvijezda, niti ću spasiti svu gladnu djecu svijeta, ništa posebno, običnjača, kako bih ja to rekla.S jedne strane sam super organizirana i napravim tisuću stvari u danu, a s druge strane sam toliko smotana i smiješna da ljudi ne vjeruju da mogu bilo što napraviti sama. Valjda kako se koji dan dignem, haha. Ustvari sam jedna od onih koje se ne živciraju oko svake sitnice i kod mene je uvijek moto *Ma riješit ćemo već nekako* i sve mogu okrenuti na zezanciju. Uvijek sam spremna primiti foru na svoj račun, ali pošteno i vratim. Moja glavna osobina, prednost ili mana, kako se okrene, je to sto sam brutalno iskrena i ne smijem se ako nije smiješno (što u današnjem svijetu lažnih tapšanja po leđima definitivno ne prolazi bas najbolje)

ZTC

Imam svoj krug ljudi, kolega i prijatelja, svoju djecu, muža i obitelj, i realno, ne treba mi puno. Najdraža su mi druženja u dnevnom boravku sa svojom ekipom koja nema veze sa poslom kojim se bavim.

Vratimo se na sam početak, kako je započela tvoja poslovna priča? Što te je potaklo da toliko ulažeš u sebe i postaneš ovo što danas jesi?

Sve što sam ikad započela u životu, nastojala sam napraviti maksimalno najbolje što mogu i gurati što dalje mogu (osim tečaja talijanskog, haha, to nikad neću prežaliti što sam odustala nakon jednog stupnja). I baš zato što ne želim žaliti za nečime što nisam napravila, ne bojim se ničega, ni uspjeha ni neuspjeha. Probaš, ide, ne ide, padneš, digneš se, kreneš ponovno. Oni koji me najbolje znaju kažu mi da uvijek volim biti u pravu. Što ću, ne mogu si pomoći, ali zato moram znati apsolutno sve. Volim znati sve o svemu, isprobati, doživjeti, vidjeti, čuti, pa onda kad nekom *pametujem*, mogu reći, da znam iz iskustva (hahah)

Malo se šalim, ali nisam ni daleko od istine. Općenito, takva sam, želim biti na vrhu u onome što radim, ali ulažem u sebe i svoje znanje i vještine da bih imala odgovor na svako pitanje koje mi netko od studenata poželi postaviti. Svaki dan učim nešto novo i svako moje putovanje i poznanstva s kolegama iz cijelog svijeta me obogaćuje informacijama i novim znanjem.

Od samih početaka pa sve danas postala si jedna od najcjenjenijih edukatora rekla bih čak i internacionalno , i svi koji drže do kvalitete posjećuju tvoje edukacije, kako si postala lash majstor?

Lash artist i edukator je jedno predivno ,a s druge strane jako iscrpljujuće i stresno zanimanje. Moj put do edukatora je trajao, nije se dogodio preko noći i nisam ni zamišljala da bih to uopće mogla raditi, jer se nisam smatrala pedagogom. No, godine rada sa klijentima su mi dale neprocjenjivo iskustvo, jer je Kallos studio bio među prvim salonima koji su krenuli sa ekstenzijama trepavica.

U jednom trenutku ekonomske krize, vidjela sam da moram uvesti nešto novo u ponudu i odlučila se na ekstenzije. Pincete su mi sjele u ruke kao salivene, klijentice su dolazile jedna za drugom, posao je rastao i rastao. Kolegice su me počele tražiti da ih naučim to što radim, lash brandovi su tražili edukatora, ja sam se našla u svemu tome i nekako se sve u jako kratkom vremenu pokrenulo.

Ako se ne varam ove godine pokrenula si i projekt LashMe eroBalkan, prvi specijalizirani časopis za lash artiste, od kud ideja?

LashMe, specijalizirani časopis za trepavice je inače u vlasništvu jedne od mojih najbližih kolegica Kasie Szelagowske iz Poljske. Odličan časopis koji zaslužuje distribuciju i izdanja na svim jezicima.

U najboljoj namjeri sam htjela to napraviti u Hrvatskoj, no shvatila sam da mi je ta obaveza fizički nemoguća. Uz konstantna putovanja, studio, edukacije i djecu, realno taj dio posla bih trebala raditi onda kada svi spavaju. Tako da sam na vrijeme ipak shvatila da ne želim postati opsjednuti lash freak, jer ono zbog čega jesam dobra, je balans koji uspjevam držati u životu (donekle, haha)

Što bi izdvojila kao najveći izazov svog posla, od same ugradnje trepavica ali i uloge edukatora?

Najveći izazov je definitivno taj rad s ljudima i shvaćanje da su svi različiti, kako studenti, tako i klijenti, i svladavanje individualnog pristupa sa svakim od njih.Klijenti dolaze u salon, plaćaju svoje tretmane i očekuju uvijek top uslugu, bez obzira što i mi koji radimo te tretmane možda imamo loš dan. Nitko, ali baš nitko od nas ne može ići svijetom i biti savršen svake minute svog postojanja. Ne postoji osoba koja nije došla na posao loše raspoložena, bolesna, umorna, tužna, slomljenog srca i jednostavno taj dan fušala na poslu. Nama se to ne oprašta i u današnje vrijeme društvenih mreža i slobode izražavanja, izloženi smo kritikama koje nam realno mogu uništiti posao.

Tako da bih definitivno rekla, kao vlasnik beauty studia, da je najveći izazov biti uvijek on top of the game i opravdavanje povjerenja koje nam klijenti daju.Na sreću, već dugo postojimo, Kallos je već 10 godina u beauty poslu i mogu reći da imamo divne klijente.

A najveći izazov kao edukatora?! Slična priča kao i sa salonom, samo što se potrebno prilagođavati svakoj osobi koja dođe na edukaciju. Na vrijeme prepoznati kakav tip učenika je netko i doprijeti do njega na najbolji mogući način.

Kakav osjećaj u tebi bude svi ti ljudi koji te dođu poslušati u želji da nauče nešto novo od vrhunskog majstora?

Velika je odgovornost edukatora, to nažalost mnogi koji se bave tim poslom, ne shvaćaju. Ljudi ponekad štede godinama da bi si uplatili bas taj tečaj. Ljudi daju otkaz i onda s posljednjim novcima dođu na edukaciju i ti im kao edukator moraš prenijeti, ne samo znanje, nego i ljubav i strast prema tom poslu, da bi se oni poželjeli zadrzžati u tom zanimanju, a ne da pomisle kako su bacili novac. 

Ovo nije lagan posao. Fizički je jako zahtjevan. Nitko ne razumije koliko naše tijelo trpi i koliko trošimo svoje zdravlje dok nekome ugrađujemo savršene ekstenzije. Mnogi studenti se neugodno iznenade na edukaciji jer shvate da to nije samo uzmi i nalijepi kao što su mislili. Iskreno sam zahvalna na svakom učeniku koji je odabrao baš mene. Naravno, nekad u samim počecima svoje edukatorske karijere, nisam shvaćala tu važnost, ali kako godine prolaze, tako sve zrelije tome pristupam i mislim da upravo zbog toga imam sve više studenata, bez obzira na mnogobrojnu konkurenciju.

Divan je osjećaj kada zaboravite svoj ego i kada nekome želite pokazati sve što znate, jer želite da uspije u životu. Da zaradi hrpu novaca u svom salonu i omogući svojoj djeci sve što požele. Presretna sam kada mi se javljaju cure nakon edukacije i govore im kako im je posao krenuo jer su se držale nekih mojih savjeta. Presretna sam kada mi netko kaže, da nije bilo mene i mog kvocanja, da bi već odavno odustao.Kod nas su edukacije podcijenjene, u odnosu na neke druge zemlje, ali definitivno mogu reći da zahvalnost nema cijenu i da je to kompenzacija onog financijskog nedostatka.Da se razumijemo, nekada sam toliko iscrpljena, psihički, da bih najradije svima rekla…znate već šta, jer svi očekuju da sam uvijek dostupna za svaki savjet i problem.ALI, s druge strane, maksimalno se dajem u svoj posao i kad mi se dogodi takvo zasićenje, jednostavno se malo isključim, napunim baterije i onda sam opet sto posto u tome.

Osim uspješnog poslovnog puta, također si i majka i supruga, kako balansiraš između privatnog i poslovnog?

Žene su oduvijek imale sposobnost *multitaskinga* i nitko nas nije pitao možemo li nešto ili ne možemo i kako vrijeme odmiče, sve se više očekuje od nas, neke stvari u društvu nikad nećemo moći promijeniti. Oduvijek sam na strani žena i ne toleriram podjelu na muške i ženske poslove. Ako ja znam okrečiti zid i zalijepiti pločice (a vjerujte, znam, haha) onda i od svog partnera očekujem da opere suđe I usisa kuću.

Mislim da je danas najveći problem to što se žene ne usude tražiti i nisu odlučne u tome što žele i onda rade sve same. Puno putujem, nekada stvarno previše, ali ne putujem zato što obožavam letjeti avionima, nego zato jer mi je to posao i nekad posao nije posut ružinim laticama. Posao mi omogućuje da svojoj obitelji priuštim dobar život i sve što radim, radim u dogovoru sa partnerom. Oko svega se konzultiramo i oko njegovih i oko mojih poslovnih odluka.

Imamo dvoje djece i trudimo se najbolje kako znamo da ih izvedemo na pravi put. Sve ima svoje dobre i loše strane. Tako je dobra stvar mog posla, da mogu putovati 3 mjeseca neprekidno, a onda jednostavno uzeti pauzu od 2 mjeseca i raditi kada poželim. Zahvaljujući čestim putovanjima, djeca su nam vrlo rano postala samostalna, a s druge strane i njih smo često vodili sa sobom, pa su već stvarno mali bogati ljudi kad svojim tetama u vrtiću ili školi prepričavaju dogodovštine iz aviona ili neke daleke zemlje. Sve je stvar kako im se objasni i koliko im se vremena posveti kada smo zapravo sa njima tu. Najbitnije u cijeloj priči je paziti na male znakove koji nam ukazuju na probleme. Bilo da je to osluškivanje svog tijela koje nam kaže da vise ne može, ili možda promjene u ponašanju djeteta koje ukazuju na nedostatak pažnje ili nešto ozbiljnije.

Kako izgleda jedan tvoj dan, od jutra dok ne legneš u krevet?

Moji dani su uvijek drugačiji. Većinom trčim svuda i pokušavam stići na što više strana. Ujutro, buđenje, strka jer se uvijek nekome spava (meni prvoj), pa vožnja u vrtić i školu, a ja trčim u studio, jer me većinu dana dok sam u Hrvatskoj čekaju studenti. Edukacija traje 8-9 sati, za to vrijeme pokušavam biti skoncentrirana na učenje i rad s učenicima.

Kada dođem doma ili vozim klince na neke aktivnosti, ili mi jednostavno skaču po glavi sa milijun pitanja (kao i svakom roditelju valjda) istovremeno još tipkam po mobitelu, odgovaram na mailove, poruke, pišem članke, programe edukacija, tražim nove materijale i proizvode, kupam djecu, odgovaram na poruke, spremam ih u krevet, odgovaram na poruke… kao što vidite, jako puno odgovaram na poruke, jer današnje vrijeme društvenih mreža je nemilosrdno za mene. Online podrška za svakog studenta je nešto što mi oduzima jako puno vremena, ali to je jednostavno sastavni dio posla.

I naš intervju mi je stalno bio u glavi, stalno me mučilo kada ću naći vremena za sva ova pitanja (i moje kilometarske odgovore, haha). A kada su putovanja u pitanju, dani izgledaju slično, samo nisam ovdje, nego u nekoj zemlji, nekom hotelu, gdje pojedem pošten doručak i ručak, za razliku od onoga kada sam doma. Dani se provode na edukacijama, radu sa studentima ili na kongresima na kojima se najčesće družim s nekom svojom ekipom kolega jer su nam to jedine prilike da se malo zajedno i zabavimo.

Najbolje kolegice iz lash industrije su mi iz Poljske, Velike Britanije, Latvije ,Australije te Amerike, tako da se naši kongresi nakon radnog vremena pretvaraju u ona prava ženska druženja do dugo u noć jer se rijetko vidimo. Uglavnom, vikendi su rezervirani za druženja s klincima, jer koliko god radimo, i muž i ja pokušavamo barem te dane provesti doma, a ja sve vise odbijam pozive na edukacije i kongrese vikendima.

Što ili tko ti je najveća motivacija čak i u onim danima kada ti se jednostavno ništa neda?

Ja sam oduvijek bila radoholičar. Motivacija je uvijek dolazila iznutra, nekako sam htjela još više i još bolje. Motivacija su mi i oni koji me ne vole ili omalovažavaju sve što napravim i koriste svaku priliku da me ponize. Ali ja ovo volim bez obzira na sve, i na kukanje i umor, kad ne radim ne znam što bih sama sa sobom. Kratko i jasno. 🙂

I za kraj moram pitati kakvi su planovi za budućnost?

Pokrenula sam vlastiti brend, kolekciju trepavica i materijala za izradu ekstenzija, tako da je glavni plan pretvoriti Kallos Pro Lash Collection u jedan prepoznatljivi brend koji će biti cijenjen na međunarodnoj razini. Na dobrom smo putu i to me veseli. Plan je zadržati akademiju i studio na najvišem nivou kao i do sad, ali taj dio preuzimaju moji lash tehničari i edukatori, jer neke stvari prepuštam svojim curama, pošto ja ne mogu biti prisutna u svakom segmentu. U svakom slučaju, svi planovi su vezani za beauty industriju jer moja ljubav nisu samo trepavice, ali polako… još sam mlada hahah. Plan je raditi dok ima posla i pritom pokušati ne zaboraviti da nije život posao i da treba uživati u druženjima i malim stvarima. Ustvari, onaj najvažniji plan je da 1. prosinca odlazim na najdulji godišnji ikad. Više od mjesec dana nemam edukacije, jer 2018. sam imala ludi tempo u kojem sam preletjela pola svijeta i zaslužujem blagdanski mjesec provesti doma, sa svojima, KONAČNO!

Na kraju bih vam samo htjela zahvaliti na ovom intervjuu. Marija je bila jedna od rijetkih koja me pratila od samih početaka, pa se eto nadam da ćemo se opet družiti i za par godina i da će  se i Stilueti i meni ostvariti sve što poželimo.

 

Foto: privatni arhiv

 

 

ADVENT NA GRADINI