ZTC

Poznata poslovica kaže kako život priča najbolje i najvjerodostojnije priče. Niti jedan književnik, ma kako vrstan bio, nikada neće uspjeti napisati djelo koje bi svojom pustolovnošću, strašću ili, pak, tragedijom nadmašilo priču koju ispisuje život. No, životne pripovijesti imaju još jednu vrijednost; one su tu kako bi bile podsjetnici, vječni i stvarni, na događaje koji se zbog svoje strahote nikada ne smiju ponoviti ili, naprotiv, na trenutke koji zaslužuju biti pamćeni upravo zbog svoje slave i dobrobiti.

Nažalost, kako to već obično biva, povijest najčešće zapisuje priče u koju se utkala patnja, stradanje i nepravda, no neka to bude razlog više zbog kojeg vrijedi pročitati ove naslove. Naučimo nešto iz njih i prenesimo njihovu poruku daleko izvan stranica knjiga.

Alahove nevjeste“, Julia Juzik, Fraktura, 2007.

„Pišem o ženama – kamikazama koje razaraju moju zemlju. Želim vam ispričati tko su one. Želim da svaku od njih prepoznate. Da biste znali kako i zašto je eksplodirala.

– Što hoćeš o njima napisati? Opravdati ih? Mrzim ih, proklinjem… One su ubile moga sina. Zar su one – žene?!

Žene su. Jednake nama. I suze su nam jednako slane.

– Eto, o tome sam napisala ovu knjigu.“

Julia Juzik, Alahove nevjeste

Novinarka Julia Juzik napisala je istinitu priču o mladim čečenskim ženama koje su postale bombaši samoubojice. U ovoj hrabroj i potresnoj knjizi, koja je pod optužbom za nihilizam svojedobno bila zabranjena u Rusiji, Juzik pokušava razjasniti kakve su bile prve čečenske samoubojice koje su svojim primjerom navele ostale na isti čin te koji su to ideali koji su ih poveli putem smrti.

Sve žene samoubojice autorica Julia Juzik dijeli na dvije grupe: nesretnice i nevjeste. Onog trenutka kada je žena odvojena od obitelji i odvedena na neko drugo mjesto, ostaje joj samo jedan put – onaj ka samoubojstvu. Razlika između nesretnica i nevjesta leži isključivo u tome što su nesretnice žene u svojim tridesetim ili četrdesetim godinama, udovice ili jednostavno žene nesretne sudbine koje su „zbog duševne traume ili nezadovoljstva vlastitim životom postale lak plijen za vrbovatelje koji takvu ženu nikad ne ostavljaju samu. Počinju joj pomagati i zvati je „sestrom“, a neke čak i udaju. Čitaju joj vjerske tekstove, dok joj njezin novi muž ili nova bliska prijateljica govori o Alahu, Džihadu i njezinim ubijenim rođacima“.

Nevjeste su mlade djevojke, najčešće iz vehabijskih obitelji, u kojoj žene odgajaju čvrsto ukalupljene u kult podređenosti muškarcu, a kao konačni izraz apsurda i tragedije katkad otac, u zamjenu za novčanu naknadu, daje blagoslov da mu kći bude iskorištena kao ljudska bomba. Kako bilo, žena nema izbora. Ona je tek sredstvo, oružje terorizma i sustava koji ženama oduzima pravo na isti taj izbor. Sredstvo patrijarhata koji je pustio korijenje toliko duboko da je ženi oduzeo čovječnost.

Kroz razgovore s članovima obitelji i poznanicima djevojaka te sa čudom preživjelom djevojkom-kamikazom, šesnaestogodišnjom Zaremom Inarkaevom, Julia Juzik istkala je priču koja će svakog čitatelja potresti do kostiju.

„Černobilska molitva (kronika budućnosti), Svetlana Aleksijevič, Edicije Božičević, 2016.

“Ne znam o čemu da pričam… O smrti ili o ljubavi? Ili je to jedno te isto… O čemu?”

(“Černobilska molitva”, Svetlana Aleksijevič)

Kada je 26. travnja 1986. eksplodirao reaktor u Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin (tzv. Černobilskoj nuklearnoj elektrani), Sovjetski Savez „naučio je jezik nuklearne fizike“, a radijacija je postala nevidljiva pošast koja je uništavala sve što joj se našlo na putu. Paradoksalno, upravo je ta njezina nevidljivost umanjivala strah. Kako je moguće da je opasna? Ta ništa se nije promijenilo. Trava je jednako zelena, nebo je jednako plavo, razmišljali su stanovnici Pripjata dok je goruća jezgra reaktora u atmosferu svakim danom i satom slala oblake smrti.

Svetlana Aleksijevič napisala je potresnu i nevjerojatnu dokumentarističku prozu o černobilskoj katastrofi. Ispričana jezikom onih koji su preživjeli dovoljno dugo da je ispričaju, čitatelja svakom novom rečenicom upoznaje sa pravom slikom Černobila, onom post apokaliptičnom, u kojoj prazni hodnici pripjatskih zgrada i mnoštvo predmeta zaustavljenih u prostoru i vremenu ostaju nijemim podsjetnicima na najveću nuklearnu katastrofu u povijesti.

Izvan Zone, najteže kontaminiranog područja, Černobil je na neki način postao mit; ime koje odjekuje zloslutnošću i upozorenjem svaki put kada ga se izgovori, a istinita svjedočanstva stvarnih sudionika ove nezapamćene tragedije u ovoj knjizi “stapaju se u jednu, jedinstvenu černobilsku molitvu za stradale i one koji će još dugo snositi teške posljedice”.

„No Friend But The Mountains“, Behrouz Boochani, Picador, 2018..

„Ne tražim suosjećanje, želim samo da ovu knjigu pročita što veći broj ljudi.“

(Behrouz Boochani)

Behrouz Boochani, iransko – kurdski novinar, roman “No Friend But The Mountains” napisao je u zatočeništvu u zloglasnom izbjegličkom kampu na australskom otoku Manus, i to putem poruka na WhatsAppu.

Naime, prije šest je godina Boochani zatočen na Manusu, nakon više pokušaja emigriranja iz Irana u Australiju te od onda pokušava pronaći svoj novi dom daleko od rata i stradanja. Iako je australska vlada izbjegličke kampove zvanično ukinula 2017. godine, Boochani je i dalje jedan od 600 izbjeglica koji se nalaze na otoku Manus.

U strahu da bi mu čuvari mogli oduzeti mobitel i sve u njega utipkano (stražari prihvatnog centra barem jednom su im tjedno ili mjesečno pretresali sobu), počeo je svom prevoditelju Omidu Tofighianu putem WhatsAppa slati svoje tekstove, a ovaj ih je prevodio sa farsija.

Boochani je, iako i dalje bez pristupa australskom tlu, postao autorom britanskog Guardiana, a redovito piše i tweetove o životu na Manusu. Zapravo, mogli bismo reći kako je postao najpoznatijim „izvorom“ neposrednih informacija o kontroverznom i radikalnom australskom sustavu pritvora za izbjeglice.

Ovaj uporni mladić uspio je čak snimiti i dokumentarac – “Chauka, Please Tell Us The Time”, također na svom mobilnom aparatu.

Kako bilo, Behrouz Boochani svojom knjigom uspio je čitateljima približiti i rasvijetliti „sustavni pokušaj da se izbjeglice i tražitelji azila ogole od identiteta, ljudskosti i individualnosti.“ Kako je i sam Boochani svojedobno rekao: „Mi nismo anđeli, niti smo vragovi. Mi smo ljudi, jednostavno nevini ljudi.“

„No Friend But The Mountains“ vjeran je prikaz života u pritvoru, beznađa i torture.

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

Vaši komentari