skip to Main Content
MENU
O ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj i Danskoj piše Ana Palčić

O ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj i Danskoj piše Ana Palčić

Danas je Osmi mart i  zadnji čas mijenjam temu teksta.

Prvo sam htjela sam pisati o Sv. Jurju kraj Senja. Ondje sam za divno čudo provela super vrijeme kampirajući bez kampa na plaži J i čak napisala neke stihove o moru i brodovima. No, to će očito malo pričekat sada.

 Kada sam još u studenom predlagala teme ovog kutka o putovnjima, sebi sam obećala da ću pisati o mjestima o kojim nitko ne piše. To nije baš jednostavno, ali nije ni jako teško. Moguće je,  koliko i snijeg u Maju. Prošle godine za  1.maj, Munich je bio baš lijepo bijel..

Onda sam htjela tračati muškarce i njihovo ponašanje prema ženama diljem Europe; malo se dotaknuti emancipacije i ispričati kako je sve to djelovalo na mene na mene i kako sam se snalazila u zemljama gdje kava košta 40kn. Međutim, ne da  mi se pisati ni  o muškarcima danas…

Danas je Dan žena.

Od jutra sam primila nekolicinu čestitki, GIF-ova, naljepnica i #svačegnečeg i vidim da su žene danas ponosne na sebe. Jake su, samosvjesne, oštroumne, educirane i ne daju na sebe.

Kad sam već spomenula emancipaciju…

Dakle, koliko god da smatramo da ova država Hrvatska (kao turistička destinacija naravno, da ne bi bilo da odstupam od teme) tretira žene sa punim poštovanjem i odnosi se prema njima ravnopravno kao prema muškarcima toliko smo u kriiiivuuuu.

U krivu smo isto kao što smo u krivu da je ona Turska serija o Sultaniji Hurem edukativna. Yap, čula sam od obrazovanih ljudi kako se kroztTurske sapunice nešto može i naučiti. Ahahahahahah!!!

Na našu samosvjesnost utječe i standard  države u kojoj živimo i koliko nas ona štiti, odnosno promiče naša prava.

Postoji jedan travelblogger (mama/tata imaju love, a on ju troši) koji  putuje svijetom i poanta boravka na destinaciji  je  sexati se sa što više žena. Dakle, strašno! I naravno, manje bogate zemlje bile su pune žena koje su skakale čim bi nanjušile dolare, dok su njemu npr jedne Dankinje bile iznimno dosadne i proglasio ih je najružnijim ženama.

Iiiiiii beg to diiiiifer!!!!!

Hrvatice (iako, Balkanke jer, sličan je to jezik i mentalitet ljudi moji) bile su rekao je, bombon. Gnjus.

Danska je oprečno Hrvatskoj, zemlja gdje žene uživaju velika prava i nedao Vam Bog ženu platiti manje nego muškarca ili se trudnoj ženi ne maknuti u redu za kruh ili pokušati biti mamlaz koji ne plaća alimentaciju svojem djetetu.

Skandinavija je općenito poznata po emancipaciji žena. Ili kako bi laici ( muškarci) rekli: One su feministkinje!

Ma feministkinje „my ass“! To su žene koje hvala Bogu sebi mogu zaraditi dovoljno da si priskrbe pristojan život i nemoraju radi imovine i lagodnijeg života trpiti ama baš ništa. Dolari onog #travelblogerawhatever ondje nisu imali veliku vrijednost. Ne postoji ekonomska nadmoć jednog spola nad drugim.

Kao što je u Hrvata „općepoznato“ da je najbitnije bit isklesanih mišića i dobro izgledat u kupaćem, tako isto na sjeveru Europe to nije prva stvar na dnevnom redu. Nije da sam protiv tjelovježbe, dapače. I sama nastojim zdravo jesti i rekreirati se ali pritisak koji se vrši na ovdašnje žene zadnje vrijeme je nenormalan. Izvinite ali nenormalan.

Kaže taj #travelbloggerwhatever, žene su Danskoj dosadno odjevene.  Na ulicama jednog Copenhagena, Osla ili Stockholma šeću dugonoge, blijede, visoke Skandinavke i Dankinje. Što bi se reklo, svaka peta je Heidi Klum. I jest.

Odjevaju se strože nego mi definitivno. Prošle godine u travnju, imala sam osjećaj da se nalazim na posljednjem izdanju Njujorškog tjedna mode, kolekcija zima-proljeće 2017-te.

To su jednostavni krojevi hlača, dugi kaputi i zatvorene tzv. muške cipele. U kombinaciji sa svjetlim očima te žene izgledaju fantastično.

Naravno, jednom švaleru bile su nezanimljve i dosadne jer ne pokušavaju impresionirati nikog sa dekolteom do pupka ili prekratkom suknjom. Bile su mu dosadne jer nisu morale hihotati da bi iz njega izvukle „još koju cugu“ …itd. Da sad ne nabrajam  ženske trikove.

I naravno, dok uspoređujem Lijepu našu s turističkom destinacijom Copenhagenom i ne izigravam frustriranu feministkinju 🙂 razmišljam samo o tome koliko je Dancima ustvari bilo drago meni platiti piće. Ja ipak nisam toliko emancipirana hahahah.

Naime, običaj je u Danskoj da ukoliko muškarac ženu pozove na piće, ona plaća svoju polovicu računa. U toj cijeloj ravnopravnosti nisam mogla ne primjetiti da su se oni ipak osjećali muževnijima kada im je bilo dozvoljeno ženi platiti piće.  Pod ženi mislim MENI.

Ja si osobno nisam mogla platiti cugu. Ni sebi, a kamoli drugima, ako sam htjela imati za kruh idući dan pa nisam imala izbora. A išlo mi se okolo. Srećom, ne oblačim se na „Njujorškom tjednu mode“ nego u „Njujorkeru“ (klasa ispod) pa su mi sve majice dekoltirane I prilagođene istočnoeuropskom mentalitetu. Ipak, odgojena sam na kafansko-balkanski, trepći pa kud puklo. Ma nije to, nego živim u zemlji gdje su žene i dalje manje plaćene od muškaraca pa smo se naučile snalaziti 🙂

No, sve u svemu, emancipacija i ravnopravnost Dankinja nije njihovim muškarcima toliko napeta. Kao da im se više sviđa Balkan. Žena nije za madraca nego mudraca.

Na suptilan način ovdje, pokušavam onog #travelbloggerawhatever i ovakve izjave nazvati glupima i cijelu tu koncepciju  i naše novine koje su to medijski popratile i po meni vrlo uvredljivo za ženski rod prenosile potpuno nebitne vijesti ispljuvat. I to baš danas, simbolično, na 8.Mart.

Mislim da nama ženama uopće ne treba cvijeće niti geste kojima nas danas časte već nam treba da naš bitak bude vrijedan toliko da se do kraja ispoštuje spolna ravnopravnost. Ali, do kraja.

Pred nosom imam primjere gdje žene šute i trpe i to im je svakodnevica i ne vide ništa loše u tome. Njihovi umovi su pogrešno programirani od samih početaka sazrijevanja i stavljene su u takve okvire koji im ne dopuštaju da se zauzmu za sebe. Nisu one krive, krivo je društvo koje je dopustilo ljudima da naprave razlike među sobom i da samohrane se majke primjerice moraju nositi s pizdarijama poput neplaćenih alimentacija. Sramota!

A jedna posebna žalost dolazi kad pričamo o tome da je u našoj okolini još uvijek teško biti žena u muškom svijetu, iako malo po malo borimo se za svoja prava. Nije to još na razini sjevera Europe, ali jednog dana nadam se da ćemo im se približiti. Ok, ne želim uzimati za primjer kulture gdje su žene bez prava glasa, već ovo gdje živimo. Ovo što nazivaju Europom. 🙂

Nadam se da su sve žene  provele lijep dan sa svojim bližnjima. Za razliku od prošle godine, ja sam kod kuće i mama i ja jedemo pizzu. Napravila ju je pizzajolka, rekao mi je dostavljač 🙂

Žene, nemojmo odgajat debile, odgajajmo gentlemane. „ I beg of you“. Idem na čašu vina. S mamom.

Pripremila: Ana Palčić

Vaši komentari
Back To Top