MENU
© Ivor Mažar

O novom albumu, životu, radu, stihovima…. Gane RImatore samo za Stiluetu

Kao prvo, moram istaknuti nije mi uopće svejedno voditi ovaj razgovor imajući na umu da pjesmu Reci riječi Rijeci slušamo s djecom na dnevnoj bazi te je mom dvogodišnjaku Gane apsolutni hit, ne samo da zna riječi nego i imitira stil pjevanja i pokrete dok se pjeva ova riječka nogometna himna. Vedran Ganić  – Gane RImatore nedavno je predstavio novi album, a nama dao dobar povod za intervju.

No, sad dosta o meni i obitelji 🙂 ajmo malo o zanimljivom sugovorniku i odličnom povodu za naš razgovor.

Gane, ljubav prema sportu, glazbi, psima… Kad je sve počelo i kako si uspio sve uskladiti, mnogi se nečega odreknu kad krene ozbiljan život, na svu sreću ti nisi! Donio si svima prekrasne emocije kad si NK Rijeku oživio svojim stihovima!

Što se tiče sporta, to nije nikada ni počelo, s tim sam se rodio, odmalena sam volio nogomet, ali i sport općenito. Tata je igrao nogomet, a i ja sam trenirao veliki nogomet kao mlađi, ali nisam nastavio sa time. Ipak, već sam preko 15 godina u malom nogometu, što turniri i gradske lige, što termini sa ekipom, bitno da se lopta kotrlja, haha.

Sa glazbom sam počeo sasvim slučajno. Išao sam po nastupima sa tadašnjom ekipom, družili se, podržavao ih sa strane i nikad nisam to ni mislio uopće raditi, ali sam jednom prilikom u studiju, dok je ekipa snimala jednu pjesmu, tamo cca 2003. godine, njima snimao skit za istu (to je ono kad prije početka ili u samoj pjesmi netko nešto priča/glumi, obično humorističkog karaktera) i tako me to pomalo počelo intrigirati, počeo sam piskarati neke tekstove, da bi iste godine počeo snimati sa frendom Dennotom i time pripremati naš prvi materijal od 6 pjesama.

Psi su ušli u moj život sa Nikolinom, suprugom, koja ima uzgajivačnicu šarplaninaca pa su se i oni s vremenom uvukli pod kožu. Danas već i mene ljudi pitaju savjete oko pasa, pomognem koliko znam, ali ipak ih proslijedim kod profesionalke, hehe.

Nikolina i Vedran

„I mom životu sjaj, i srcu otkucaj…“ jesi li sanjao da će pjesma postati takav hit?

Lagao bih kad bih rekao da se nisam nadao da će je ljudi prihvatiti, ali tek kada sam ju završio i, u biti, čuo da je stvarno super ispalo. Ipak, nije ciljano rađena za širu publiki niti kao ikakva „himna“, kako ju ljudi znaju predstavljati“, nego čisto kao još jednu rap pjesmu u nizu u kojoj govorim o najdražem klubu. Ispalo je fantastično, šta reć…

Kakav je osjećaj znati da si uzor nekim  novim klincima, imaš neke zgodne dogodovštine za podijeliti? Otkrio mi je suprug da te vrlo respektiraju što se vidjelo i na promociji novog albuma.

Ne smatram se nekim reprezentativnim uzorom niti to mislim isfuravati mlađima jer je svatko od nas karakter za sebe, ali sam isto tako skužio da je tako i da masu njih poštuje to što radim, pita za savjet, pokazuje respekt i, na kraju krajeva, voli moje pjesme, ali i društvo, što je možda i bitnije u ovoj priči, barem ako mene pitate.

Dojmili su me se stihovi u pjesmi Prijateljstvo = Bogatstvo, „Sve je više stanovnika, a sve manje ljudi…“ nose li sve pjesme neki tvoj autobiografski pečat i što te konkretno u ovom slučaju potaknulo na pisanje?

Taj stih je iskonski pokazatelj u kojem smjeru ide društvo i da nas neke najmanje (vrijedne) stvari mogu održati na okupu, a isto tako, i  razdvojiti i napraviti nepoželjnim u društvu, obitelji i sl. Ova pjesma, konkretno, nema takav pečat u sebi, ali neki stihovi su nastali na anegdotama koji se nadopune sa malo mašte i onda to ispadne kao dobar storytelling. Općenito mi, kako kod mene, tako i kod drugih izvođača čije pjesme slušam, nije toliko bitno da su pjesme striktno (auto)biografske koliko to da su te priče autentične i smislene, po mogućnosti sa porukom.

Svi mi želimo na neki način ostaviti trag. Tebi je to uspjelo. Jesi li toga uopće svjestan?

Neki dan sam baš razmišljao o tome, kao, pa ovo će netko slušati još dugo, ali složio sam se sam sa sobom da uopće nisam toga svjestan. Možda ću biti za masu godina, ali samo možda…

Ostajemo na glazbi, nedavno si u Beertiji predstavio novi album „Nema u hipu hop“, što nam donosiš i koliko dugo si ga pripremao?

Donosim 13 novih i zanimljivih pjesama, nekoliko odličnih gostovanja na mikrofonu, čak i internacionalnih, a najviše sam zadovoljan sa fantastičnom produkcijom. Pripremao sam ga cca 2 godine, ali ne intenzivno pošto, zbog posla i ostalih privatnih obaveza, muziku radim „kada stignem“. Na kraju, sve je ispalo super i jako sam zadovoljan. Drago mi je da sam na promociji sreo neka lica koja dugo nisam vidio, gosti su bili zadovoljni i sve se svelo na dobru hip-hop feštu i druženje.

Znam da kroz pjesme progovaraš o aktualnim tematikama, jesu li one na neki način  tvoj ispušni ventil?

Najviše gledam da te aktualne tematike ne zvuče kao tekst u novinama ili izvještaj na vijestima, već da se kroz metaforu približe slušatelju i da ih tada on može kao takve prepričati svom prijatelju bez da zvuče monotono i neinteresantno. Isto tako, tu su i razne smišljene teme, priče, kao i klasične rap borbe gdje stil bacanja rima dolazi do izražaja prije neke konkretne poruke u pjesmi.

Prije su mi pjesme bile ispušni ventil i u njima sam govorio o svemu što mi padne na pamet. Danas ipak „mudrije“ idem u priču i pišem sa nekim ciljem glede tema, da se ipak slušatelji zakače za nešto, bila rima, bio refren, bio koncept pjesme. Ne kažem da je to ispravniji put, ali tako je kako je, pogotovo ako se vratimo na pitanje o pjesmi „Reci riječi Rijeci“, jer danas kada bih išao raditi nešto slično, vjerojatno bih neke stvari drukčije napravio, ali pitanje je da li bi to nadmašilo „originalnu“ verziju koja je pisana iz srca, bez puno „mudrosti“ oko koncepcije.

Dotakli smo se ljubavi prema sportu, glazbi no… možda je manje poznato našim dragim čitateljicama i čitateljima da si se ovoga ljeta u sklopu CITY 45 20 modne manifestacije okušao i na modnoj pisti. Kako je prošlo to iskustvo? Pred brojnom publikom, a bez mikrofona J Mislim da si čak tim povodom propustio i utakmicu?

Da, prvi put u životu sam prošetao modnom pistom, i to na jako ozbiljnom projektu kao što je CITY 45 20. Miroslav Novačić, vlasnik butika Mondo Uomo, inače moj dobar prijatelj već skoro 20 godina, a i bivši reper (nastupio je na mojoj nedavnoj promociji albuma kao gost), zamolio me ako bih mu nosio jedno od odijela i odmah sam pristao, iako je Rijeka igrala tu večer, ali dobro, utakmica se gledala preko mobitela i sve smo pohvatali. Što se tiče revije, i ostali dečki skupa sa mnom nisu do sada radili ništa slično pa je ispala dobra zezancija, ali i iskustvo, a najbitnije je da su gazda Miro, kao i gledatelji, to pozdravili u veselom tonu.

Foto: Marin Cuk Vurnek EVENTography

 

Vedran i Miroslav

Znamo da ti je jedno od omiljenih mjesta stadion, no otkrij nam malo više, gdje te se u Rijeci može najčešće sresti?

U zadnje vrijeme manje izlazim po kafićima, kao i na kave u kvartu jer sam svoj Campetto zamijenio Gornjom Vežicom, tako da, kada nađemo slobodnog vremena, što se tiče noćnog života, idemo uglavnom ciljano na neki koncert li događaj općenito, a glede dnevnog lutanja smo raznovrsni, od šuma i planina sa psima do laganih šetnji gradom ili uz more. Ali da skratim, sada nakon što sam prošetao čak i modnom pistom, očekujte me apsolutno svugdje, haha.

Imamo osjećaj da si sretan i zadovoljan, posložen čovjek. Danas smo izloženi većinom negativnim vijestima, ajmo dati dozu pozitive za kraj kroz par tvojih stihova samo za čitatelje Stiluete. Može? Probaj nas odbiti 😀

Jesam, iako uvijek može bolje, zadovoljan sam sa onim što danas imam, moram biti kada se osvrnem oko sebe i vidim kako ljudi sve žive, kakvi su ih zdravstveni problemi snašli i sl. Stihovi?

„Ne pričam isto, svaku sam priču pričom isprič’o

Pa je preprič’o pričom o priči koju sam tebi prič’o,

Pa se zaprič’o, al’ pričom ti se isprič’o,

Da ne misliš ako bi poprič’o da bi neke priče prič’o…“

Foto: Ivor Mažar

Pripremila: Marija Mažar

Vaši komentari