SALLY

Svi mi u sebi odigramo unutarnje monologe kad nešto doživimo – svidi nam se, ne svidi nam se možda su i najblaže varijante, um je nahranjen svime i svačime i odreagira u skladu s onim što poznaje i prepoznaje. Vi ste pročitali naslov i možda pomislili – Pa tako je i meni, s druge strane možda je prva misao bila – OMG, koje ona gluposti piše.

Nema tu točnih i krivih misli, reagiramo po onome što smo stvorili u sebi.

Vrijeme je da krenem u priču i na zadnjem konkretnom primjeru pokažem da oko nas ima fantastičnih pojedinaca, no oni nisu nametljivi, bučni, dominantni, do njih moramo sami doći jer u gužvi i buci, oni potiho stoje, a priča koju vam imaju za ispričati može vam postati jako draga. I posebna.

Neki dan imala sam nešto za obaviti u trgovačkom centru ZTC s kojim već dugo surađujem i konačno sam odlučila kupiti mandarine za koje sam čula da su odlične, iz zlatne doline Neretve, ukusne i svježe. Došla sam do prodajnog mjesta i tamo me dočekala topla, vrlo srdačna gospođa, malo sam se nećkala, predstaviti se ili ne, reći da bih malo poslikala ili samo kupiti mandarine i odlučim ipak reći par riječi i zabilježiti par kadrova mobitelom. U tom trenu, gospođa mi se otvori i ispriča svoju priču, došla je jer je trebalo raditi, ima troje djece i svi su na fakultetima, jedna kći je u Rijeci i to je bio motiv da dođe u naš grad.

ZTC

Puno radi, no sretna je jako, oduševljena je radnim kolektivom, zahvalna je na prilici i sretna jer ljudi se vraćaju, skromno mi dodaje kako je danas bila jedna žena koja je iz Kostrene do ZTC-a došla samo po mandarine, a kolegice s prodajnog mjesta nasuprot njezin neretvanski svijet nazivaju Štandom utjeha jer s njom svi rado poćakuju, dobiju dozu ljudskosti, ljubaznosti, a nekako osjećam da se svijet opet okreće u tom smjeru.

Vratimo se mi mom susretu, završimo nas dvije s pričom i kažem gospođi da bih kupila mandarina, ne dopušta mi, ne dolazi joj u obzir, daruje mi veliku vrećicu i ne popušta. Govorim joj, ali ne možete tako, pa vi za to radite, govori ona meni

– Zato što dajem, zato i dobivam, zato mi se vraća.

Tu sam ušutila. To je upravo i jedna od mojih životnih filozofija i ne mislim nužno da vam se vraća točno što dajete. Nekome financije nisu problem i možete pružiti pomoć na taj način, drugi možda nema materijalno no u sebi nosi duhovno bogatstvo i može dati jako puno drugome kroz emocije koje posjeduje.

Sve je to ciklus, svatko daje što može dati, a prima na sasvim drugi način. Ja sam svjesna da je jedan od mojih kanala davanja i ovaj, imamo priliku dati veliki vjetar u leđa poduzetnicima, kreativcima, predivnim ljudima, s druge strane vraća nam se kroz potvrde rada, nove suradnje, partnere jer osjećaju energiju i žele biti dijelom naše Stiluete  i ako smijem reći – uspjeha. O privatnom da ne pišem, sve je to povezano.

Miris i okus uspjeha stvoren je da se dijeli,

zamaman je, opojan, tjera vas na još, ali ne samo radi sebe i ega već radi kolektiva, partnera i suradnika, miris i okus uspjeha poseban je baš kao što su posebne mandarine iz doline Neretve u kojima danima uživamo obitelj i ja. I za kraj imam jednu želju. Samo ih probajte, vi ćete uživati, sigurna sam, gospođa iz ove priče dobit će veliku potvrdu rada i bitnije karizme jer ono što ne zna, a nisam ni ja znala da će me za kolumnu nadahnuti upravo ona.

Idemo joj pokazati da je itekako u pravo, tko daje – taj i prima, nije ovo vrijeme za narcise i one koji idu svom kolosjeku te se ne osvrnuću oko sebe. Nije ovo više vrijeme za one kojima koraci samo vode ka megalomaniji, novčanoj i materijalnoj na bilo koji način. Ovo je vrijeme za one koji rade i naravno da se očekuje da se od toga živi, ali ovo je vrijeme za one koji rade, ali rade što vole i dopuštaju da se to vidi.

Uživajte u jeseni, uživajte u stvaranju, uživajte u svim prilikama, uživajte u kontaktima, uživajte i u neprilikama, sve je to život! Uživajte u okusu svog rada, nemojte nikad pomisliti na odustajanje, prvo posadimo, onda brinemo, trudimo se, strepimo i tek na kraju – uživamo.

Pripremila: Marija Mažar

ADVENT NA GRADINI