SALLY

Vrijeme koje provedem slušajući druge priče često me inspirira ali i uljepša dan. Ovo je jedna takva priča, a naša današnja gošća je tajnica Društva „Naša djeca“ Opatija – Sanja Škorić. Sanja je jedna vrlo skromna osoba, a za sebe kaže da je prvenstveno mama i nona koja ima dvoje prekrasne djece, danas odrasle ljude i jednu predivnu unučicu. I to joj je osnovni zadatak. No pored njega Sanja radi posao koji voli, jer obožava djecu i izuzetno je sretna što je dobila takvu priliku, a kako izgleda jedan njezin dan, kako se našla na ovoj poziciji ali i na što je najviše ponosna samo je dio onoga što nam je otkrila u razgovoru.

Kako ste se našli na jednoj ovakvoj poziciji i poslu, jeste li oduvijek znali čime se želite baviti?

Oduvijek sam znala da su djeca nešto što bih i čime bih se ja voljela baviti u životu. Po struci sam pravnica, ali kada nam se dogodio taj nesretni rat uključila sam se prvo u Crveni križ, zatim i u Međunarodni Crveni križ, nekako sam uvijek imala kontakt s djecom i onda sam krenula slagati kockice. Priključila sam se Društvu “Naša djeca” i preko 14 godina volontirala u udruzi, a paralelno radila na sudu u Rijeci. I tada je došao jedan trenutak kada sam morala odlučili ili ću staviti ključ u bravu i zatvoriti Društvo “Naša djeca” i ne baviti se tim poslom ili ću to pokušati profesionalizirati. Imala sam možda sreće da su u tom trenutku osobe nadležne za financiranje vidjele u meni potencijal i trud te mi omogućile da i profesionalno krenem obavljati ono što radim već do tada 15 godina.

ZTC

Nedavno je u lovranskoj galeriji predstavljena brošura Dobro došli u Opatiju, tiskana je na 4 jezika i priča priču o našem kraju, možete li mi reći nešto više o samom projektu?

Cijeli projekt su osmislila djeca Gradskog vijeća Opatije i forumaši iz Lovrana uz naše moderiranje i pomoć u organizaciji. Projekt je bio zamišljen da se djeci skrene pažnja, odnosno dosta se uočava da djeca jako malo znaju o kraju u kojem žive, što je zaista jako tužno. Čak se i u školama o lokalnom vrlo malo uči. Mi smo htjeli potaknuti to učenje i edukaciju djece o lokalnom zavičaju i mislim da smo u tome i uspjeli. Održali smo radionice, šetalo se po Opatiji i Lovranu i upoznavalo se s povijesnim znamenitostima. Zatim su vijećnici Dječjeg gradskog vijeća osmislili i likovno – literalni natječaj i uvjete, to smo objavili i dobili preko 100 radova što literalnih, što likovnih i tako je nastala jedna prekrasna brošura koju ćemo već ovog vikenda podijeliti našim gostima koji nam dolaze diljem Europe na konferenciju „Gradimo bolju Europu s djecom: pridružite nam se!“ i 14. susreta Dječjeg vijeća Hrvatske.

Kada već govorimo o projektima što bi izdvojili kao projekt na koji ste najviše ponosni?

Jako puno toga sam pokrenula sa svojim timom, ne mogu reći da sam sama jer to ne bi bilo pošteno. Ponosna sam što smo prije 20-tak godina skrenuli pažnju na djecu s teškoćama u razvoju i da smo tada krenuli s radionicom i igraonicom Kolibrići koja i danas postoji i brine o djeci s teškoćama. U sklopu tog projekta pokrenuli smo i rad logopeda, rehabilitatora, socijalnog pedagoga, psihologa i zapravo cijeli jedan mali tim koji skrbi o djeci s teškoćama i to ne samo u Opatiji i Lovranu već na cijelom području primorskog kraja. To možemo zahvaliti Primorsko – goranskoj županiji koja nas prati. Jako sam ponosna i na rad Dječjeg foruma i Dječjeg vijeća koji su prepoznati, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje. Jako me veseli i kada nam se svi ti već sada odrasli ljudi vraćaju. Pred nekoliko dana smo ispratili jednog našeg bivšeg vijećnika u Europski parlament. Novac jednostavno nije razlog zašto ja radim posao kojeg radim.

Foto: Društvo “Naša djeca” Opatija

Kroz razgovor se i primjećuje da volite posao koji radite i radite ga s ljubavlju, no je li zahtjevan? S kakvim se izazovima susrećete?

Rad u civilnom društvu je dosta nesiguran, bez obzira što nas grad Opatija relativno dobro prati, mi opet ne možemo ljudima koji dođu osigurati neku stabilnost. Zbog toga nam se i često mijenjaju voditelji itd. Naravno svi idu tamo gdje im je bolje, i to je ono što nas malo frustrira. Govorim u množini jer govorim i u ime svoje kolegice Ane koja je psihologinja i koja samnom radi već 15 godina profesionalno. To je nešto što nam stvara poteškoće. Jako puno vremena gubim i na pisanje projekata i traženja mogućnosti financiranja, to je recimo jedan izazov.

Rad s djecom može biti težak, ponekad je teško stvari ne uzimati k srcu, odvajate li vi poslovno od privatnog?

Moj posao je moj život i u principu vrlo teško odvajam privatno od poslovnog, možda su nekad čak i moja djeca bila zakinuta u odnosu na druge. Nekako su morali biti više tolerantni i imati razumijevanja prema mami nego mama prema njima. Valjda je to tako s onima koji rade ono što vole, i daju sebe skroz. A ja mislim da zaista dajem sebe skroz, nema kod mene ni vikenda ni ničeg, ako je posao ja radim. Pred neku noć sam sanjala da sam otišla u penziju, probudila me panika što ću s viškom vremena kojeg sada imam. 😀

U što bi po vama trebalo uložiti ili na čemu bi trebalo raditi kako bi djeca odrastala u zdravom okruženju i usvojila zdrave navike, mislite li da nam možda fali tih nekih dječjih aktivnosti?

U Lovranu ima tridesetak udruga i od toga je 80% sportskih, a tako je i u Opatiji tako da što se tiče sporta rekla bih da je dobio nekakav zamah i da se dosta djece uključuje u sportske aktivnosti. No, primjećujemo da je sve manji interes djece za kreativno – stvaralačkim aktivnostima, što bih rekla da nije dobro, to je isto nešto što bi trebalo poticati. Prije svega treba osigurati posao roditeljima i stabilnost egzistencijalnih pitanja i kada se to bude dogodilo tada ćemo sigurno imati i sretnu i zadovoljnu mladu populaciju.

Foto: Društvo “Naša djeca” Opatija

Kako izgleda jedan vaš radni dan?

Počinje s kavom u Lovranu u 7 i 30 i to je onih 5 minuta što ukradem za sebe, oko 8, 8 i 30 krećem u Društvo “Naša djeca”. Moj posao je jako zanimljiv i šarolik. Vodim udrugu u Opatiji, dopredsjednica sam saveza Društva “Naša djeca” Hrvatske i vodim paralelno neke velike projekte na nacionalnoj razini. Osim papirologije i osmišljanja projekata, ono što je meni odušak je vođenje Dječjeg gradskoj vijeća gdje direktno radim s djecom. I to mi je ispušni ventil i to zaista volim. Ta djeca mi daju snagu i volju da se nosim s nekim drugim problemima. Sve traje do nekih 17-18 sati, a ponekad to bude i duže kao recimo prošli tjedan kada smo imali radionice i onda to traje i do 21 sat.

Je li vam teško?

Meni to uoće nije teško, nije mi čak teško ni doći doma navečer, sjest za računalo i nešto raditi, imam ja vremena i za napisati koju knjigu vezano uz dječju participaciju, takva sam šta ću (hahah) 🙂

I za kraj što bi voljeli u budućnosti?

Osim što smo jedna stara udruga koja postoji već više od 65 godina mislim da smo udruga koja je puno dobrih stvari pokrenula i osmislila za djecu u našem kraju. Kada bi išli u povijest, Društvo “Naša djeca” bilo je začetnik i predškolskog odgoja za djecu u Opatiji, odnosno potaknuli su stvaranje dječjeg vrtića, saveza izviđača, saveza pionira, rad s djecom s teškoćama, razmjene udžbenika, ljetne aktivnosti i još jako puno toga.

U budućnosti bih voljela da opstanemo, da se još uvijek razvijamo i da puno toga osmislimo za djecu i s djecom i da ona budu sretna i zadovoljna te da nam dolaze i vraćaju se kao odrasli ljudi, odnosno kao roditelji sa svojom djecom. 🙂

Foto: Društvo “Naša djeca” Opatija

Pripremila: Ines Cunjak

ADVENT NA GRADINI