skip to Main Content
MENU
Nova kolumnistica vodi nas u svijet putovanja: Sve “poslat u materinu” i otputovati!

Nova kolumnistica vodi nas u svijet putovanja: Sve “poslat u materinu” i otputovati!

U posljednje vrijeme, svaki imalo respektabilan portal, na svom web prostoru ima kutak posvećen putovanjima. Izgleda da je san o putovanjima zamijenio tzv. američki san iz prošlog stoljeća. Mali pojedinci imaju velike snove. Dođite u Ameriku, ondje dolari rastu na drveću. Otputujte, kad to učinite postat ćete slobodni. Samo danas, vidjela sam četiri statusa o putovanjima. Obećanja o jeftinim letovima, fotografije odredišta iz snova, desset stvari koje svatko tko putuje mora znati, slika krila zrakoplova itd.

Riječ putovanje iskače iz paštete.

Je li to novi trend? Koliko ljudi doista putuje?

Danas sve uspješnije stvarnost zamijenimo virtualnim svijetom, a imam osjećaj da se hranimo samo gledanjem fotki na Instagramu.

Dovoljno ga je otvoriti i napasati oči na fotkama Djevičanskih otoka. Malo se zamisliš i kao da si tamo. To jest, trebao bi biti. Ako si kod kuće, očito nešto krivo radiš. Čekaj, ti ne putuješ? Zar ne znaš da moraš cijeli svoj život poslat k vragu, spakirati kofere i otputovat Čekaj, još uvijek si na kauču? “Frende”, nešto očito krivo radiš!!!

Želim reći da su mediji stvarno pretjerali sa pumpanjem naroda s idejom o putovanjima koja rješavaju probleme. Ispada kao da je ponedjeljak najgori dan u tjednu, poslovi koji donose sigurnost su dosadni, vikendom moramo piti vino, a o putovanjima moramo sanjati.

Ja putujem. Ali volim i ponedjeljak.

Što mi je najgora propaganda do sada? Dosta toga vrlo visoko kotira,  ali najgori post na društvenoj mreži je definitivno bio onaj koji pita bismo li radije doživotnu besplatnu avionsku kartu ili da naš ljubimac živi dugo koliko i mi? Jeli moguće da je do toga došlo? To čak nije ni fora.

Ja sam prešla tridesetu, društvenim mrežama vladaju teenageri, možda sam samo zahrđala. Mislimo li svi da ne bismo ničiji život žrtvovali za putovanje? Fiktivno naravno.

Iako da, bilo je ljudi koji su napisali da bi radije avionsku kartu. To me je iskreno zabrinulo. Postoji teorija o tome da smo nastali od majmuna, ali čitala sam i da nam se um razvijao paralelno sa tijelom 🙂 Nije? “Asti Gospe” – kako bi rekla moja prija iz Splita, baš su nam isprali mozgove.

Djeluje bezazleno, cijela ta propaganda. Što je loše u tome da želimo otputovat? A, ma baš ništa, ali loše je u tome što nam serviraju naslove poput:

Nemojte se u ponedjeljak pojaviti se na poslu, dajte otkaz i otputujte.

Nemojte kupovati hrpu odjeće, uzmite te novce i otputujte. LOL ( stvarno sam se nasmijala).

Pišem što mislim. Sjedim u Tossi del Mar, jedem Paellu i mislim si, kako je život super!!! Mene plaćaju da putujem, nisam morala dati otkaz, ovo je doista posao i ne, ne bježim ni od koga.

Nisam u Tossi del Mar. Doma u krevetu pijem kavu i gubim oči pred kompom. Lagala sam. Lažu svi.  Ne postoje ljudi koji sve pošalju u materinu i otputuju. Ponekad i postoje. Ti ljudi su digitalni nomadi, oni rade od kuć,  a ta kuća može bit i na Baliju, mogu sjedit na plaži i 8 sati provest radeći na laptopu. Nije bitno gdje su već što rade. Takvih ljudi je malo. Za to je potrebno završiti fakultet i proliti puno znoja dok se posao nauči. Ostali lažu. Otputuju jednom i mjesecima poslije postaju fotke s tog istog putovanja. Rijetko tko živi od toga, a uz to imaju i druge poslove.

Nije istina da putovati se mora. Putovanje su samo trend.  Nije istina da, ako nisi na putu nisi fora. Nisi putoholičar. Sjedni jedan!

Je li se netko zapitao kada gleda jeftine avionske karte od 20 eura do Londona da je put od aerodroma do grada još barem toliko? Da je taj let u doba kada možda vlakovi i autobusi ne voze.  Jer, doći na Stansted u 01:00 ujutro je vrlo nezahvalno. Da je u Engleskoj na aerodromu 2dcl vode minimalno 25kn? Da ne možeš u avion unijeti vlastitu bočicu od vode  koju si napunio doma. Kad samo ovo zbrojiš već si na 400kn? Da letiš iz Venecije, do koje ti treba iz Rijeke ako si štedljiv i putuješ ekonomično oko 250 kn  samo za doći do aerodroma. Sada si na 600kn. Da je 600 x 2 ( jer i vratiti se moraš) = 1200 (  A, ako se ne vratiš u Londonu sa Hrvatskom plaću umireš od gladi, tu si ziher ) a gladan si, žedan, umoran i još nisi ni krafnu kupio. E da,  Costa coffee na aerodromu prodaje kolače za 40-ak kn po komadu. Dobar tek! 🙂

Ne znam kako pakiranje kofera i slanje sve u materinu može riješiti probleme. Naprotiv, najčešće ide minus na kartici  ili prazna kasica prasica.

 Da, s obzirom da je sada prosječna plaća u Hrvatskoj po novome skoro 6 000kn, nisi baš u minusu, ali baš me zanima kako putuju ljudi koji zarađuju 3000kn za  rad u butiku,  6 dana u tjednu? Vjerojatno nikako jer oni ne idu na put. Jer, ako ode, ostavlja kredit i dvoje djece kući.  Sjedi jedan. Ona je out.

Iako, bilo bi joj najbolje, kažu svaki dan na Facebook,  da si  spakira kofer i pošalje sve u materinu. Nek ode još 3 000 u minus i zagarantirano može ostati cijelih 5 dana u Londonu. Genijalan plan. Riješila je sve probleme. Do doma nek prepliva 😉

Lajkamo li te objave jer nam je dosadno ili zato jer bi potajno željeli pobjeći? Nije ni čudo da onda uđem u dućan, a ženska me ne abadiva 2%. Gleda kroz mene. Ona očito sanja putovanja. Danas je ponedjeljak, a od jutra je vidjela 3 posta o tome kako mrzimo ponedjeljak, još 3 kako je posao od 8-16h glu,  a  usput i pada kiša. Nagađam, ali nisam daleko jer, u Rijeci smo 🙂

Zašto putovanja ne bi bila nagrada, a ne bijeg?

Evo, danas mi je grozan dan, skroz sam u bedu, dečko i koji mi se sviđa, bio je s drugom na cugi, poslat ću sve u materinu, kupit kartu i odlazim.

Odlazim, odlazim, sa planete putujem. Putujem, putujem mjesecu se radujem! “

Samo, do mjeseca neću nikad stići jer to nije destinacija za radničku klasu. Do mjeseca idu samo bogati. A mi većinom ovdje nismo bogati. Super za one koji jesu, ja stvarno nisam.

Mjesec ili fotografija predivne plaže u Puerto Ricu. Isto je. To nije ono gdje trebam danas biti i uostalom, šta ima loše u borbi za bolje sutra i prihvaćanje života i shvaćanje putovanja kao nagradu kad smo sve ostale probleme riješili. Ako otputujemo u materinu, šta, ondje se nećemo  morati zaposliti?

Što se dogodilo sa onom: “Kod kuće je najljepše”? Nije da smo u dvadesetom stoljeću i da su granice zatvorene. Misao da ćeš za života upoznati planetu Zemlju u njenom punom sjaju je fantastična, a ljudska znatiželja seže  jako daleko, ali ne moram valjda zato mrziti svoju stvarnost, a čini mi se kao da se lagano ka tome ide.

Ali, putovanja su jako bitna, to je jedino blago i jedino što nas čini boljim ljudima!”

Da, nije više budi pošten, pravedan, human, pa ćeš biti bolja osoba, sada je sve u putovanjima. Putovanja, putovanja, putovanja. Snovi o pješčanoj plaži usred ničeg. Cocktail i mir.  

Prvo na 40 stupnjeva ako popijem cocktail pozlit će mi, sunce izaziva opekline i trebalo bi ga izbjegavati, a uostalom, šta ću tamo sama radit nakon 7 dana? Zaboga, društveno sam biće 🙂  Gdje god odem, zovem mamu i pitam šta radi pas, gdje su bili i hoće li mi spremiti ono što najviše volim jesti kad se vratim?

Tako, čitajući razne travel blogove, s obzirom da je to danas jako “in” i da nas uporno pokušavaju učiti da je uvijek negdje drugdje bolje i da je susjedova trava  zelenija, nisam se mogla oteti dojmu da ljudi doista u to vjeruju. Odnosno, krivo će zvučati ako kažem vjeruju, pa ću reći – žele. Priželjkuju. Ispada da su nam životi dosadni, da smo statični i da se moramo kretati. Nomadski način života je sve popularniji. Da, ako si digitalni nomad. Ali vjeruj mi, i taj je sjedio u uredu dok se nije uspio osamostaliti na taj način. Nije pobjegao od života.

Nomadi su počeli graditi naseobine, usavršavamo tehnologiju, činimo si život lagodnijima tamo gdje jesmo. Zašto bijeg?  Čini mi se da ovo ide ipak malo dalje od obične jeftine karte do Londona. Divno je putovati, divota je ići na godišnji odmor i upoznati nove ljude i destinacije, ali ne možete me pumpati idejom da je to ideal kojem težimo.  Ionako gdje god ideš, uvijek si misliš:

E da sjednem na verandu, pa uz karte i bevandu, brojim valove!” 🙂

Moji su Dalmatinci, volim sunce, more i brodove više od ičeg i na svim putovanjima zamišljam kako bi bilo lijepo da sam sada na verandi s nekim koga volim.

 Ali, neeeeee, kako možeš to htjeti? Pa sad si na verandi u Puerto Ricu.  Vidiš more.  Zašto želiš nazad svoju verandu? Koju verandu? Pa tvoju? Koju sad tvoju kad si pobjegao od nje jer nije valjala tvoja veranda, jer je bolja ona u Puerto Ricu.  Mislim, kad pošalješ sve u materinu, ionako je više svejedno gdje si. Doma, na mjesecu ili u Purto Ricu.

Gledamo samo vanjštinu ljudi i stvari oko nas.

Ako se budem ravnala po tome, značit će da svaki trenutak proveden daleko od doma je trenutak vrijedan življenja. Ako bježim, morala bi znati i gdje bježim kao prvo. Svijet nije najsigurnije mjesto ponekad, nije isto gledat film kući ispod dekice i ispod hotelske dekice koja je pokrila prije mene oko 1500 ljudi. Gdje je srce tu je dom i kod kuće je najljepše. Baš me briga šta pričaju. Uostalom, kada kažu otputuj, spominju li da za neke destinacije treba mjeseci čekanja vize? Ne, naravno da ne.  Bježeći, nitko nikada nije sagradio život i formirao svoj svijet na kvalitetan način. Upoznat ću planetu Zemlju. Hoću. Polako. Lijepo je i ovdje gdje sam sada.

Stoga ne mogu progutati cijelu priču o putovanjima samo tako. To nije rješenje svih problema. To je lijepo, ali ne bi mi smio biti ideal. Ako jest ideal,  onda ne mogu imati polaznu točku supruga i dvoje djece. Onda imam krivi modus operandi. Nemam supruga ni djecu, ali većina ima.

Ne možemo svi biti travel blogeri, zarađivati na putovanjima, educirati jedni druge o tome kad ni sami nemamo pojma.  O svakom gradu možeš pročitati rewiev na internetu. Možeš kupit brošuru na svakom ćošku. Svatko tko je izvjesio fotografiju s putovanja dobio je 800000000 lajkova. Super.  Sve 5. Ali to nam ne smije bit ideal i ne smijem se buditi sa mišlju da je super spakirati kofere i otići nekud. Ako ništa, ja bi sada na verandi uz karte i bevandu brojala valove s nekim koga volim radije nego sjedila sama u ajajajajaja Puerto Ricu. I znam još takvih poput mene. A mi smo de facto proputovali više nego 80% Lijepe naše.

Ljudi poput mene kojima su putovanja posao vrlo dobro razumiju kako je to kad sretneš nekog, a taman si se vratio s putovanja:

“Ciao draga, kako si, šta ima?”

“ Evo, neki dan došla iz Francuske, malo dolazim k sebi. Ti?”

“ A ništa posao-kuća. Francuska, ajme kako lijepo, blago ti se , a gdje si bila?”

“Azurna obala, ništa posebno, idem ondje često!”

“Ajme kako ništa posebno, to je super, Ma baš tebe briga, ti samo putuješ !”

E, ovo zadnje “ baš tebe briga ti samo putuješ” je ono što me ustvari gurne preko ruba. Ne znam jesu li ti ljudi ikad čuli za jet lag. Ono kad nakon leta cijeli dan si nizašto. Dok je netko došao doma s posla, otišao u gym, prošetao psa, popio kavu s društvom ja sam vegetirala jer sam bila nizašto.

Onda, ne znam jesu li čuli sa osjećaj nostalgije. Za činjenicu da ljudi kojima su putovanja posao imaju problema sa stolicom jer promjena vode, hrane i klime utječe na organizam i da znam presjediti dobar dio dana na wc školjci. Sigurno im nije jasno da pri silnim putovanjima gubim stvari, propuštam društvena događanja i kad dođem kući prvi dan zaboravim da smijem piti vodu iz špine.

Ponekad mi se dogodi da se probudim u vlastitom krevetu, ali prvih 30 sec ne znam gdje sam i potrebno mi je da se sjetim da sam doma.

Sve stoji, putovanja i jesu nešto najljepše što postoji i svatko od nas sam kroji svoju sudbinu, ali doista, kad se vratim s putovanja (onog koje bi mi trebalo riješiti sve probleme kad se od njih odmaknem),  često me dočekaju neplaćeni telefoni jer naprosto ne možeš mislit o 5 stvari istovremeno i sve stići. Ne možeš jer si čovjek, imaš samo 2 ruke.

Kad su ti putovanja posao onda ne moraš imati minus na kartici da bi otputovao, ali isto kao što osoba koja sjedi u uredu sanja o putovanju, tako ja sanjam da sam 2 mjeseca u komadu kod kuće. Nitko mi nije kriv. Nije ni njima što su uredu. Bi li se mijenjala? Ponekad. Sve ima svoje prednosti i nedostatke.

I, dok će netko tko putuje upoznati planetu Zemlju više od onog koji eventualno otputuje jednom godišnje nekud, neće kao i on upoznati svoje susjede, ili neće završiti tečaj jezika u roku. A šta je pametnije, šta je bolje?

Ni jedno ni drugo i istovremeno oboje.

 Ali putovanja definitivno nisu jedino čemu bismo trebali težiti, ono što bi nas trebalo svaki dan dočekati kao opcija kad stvari krenu krivo. Bijeg nikad nije rješenje a u materinu kad sve pošalješ ionako je svejedno gdje si. Zato mislim da ne bismo trebali biti vođeni trendovima nego umom i  srcem. Kao i u životu u svakodnevici, tako i u izboru destinacija. Nije bitno gdje svi idu i što svijet govori, bitno je da svoje vrijeme i novce onda kad otputujemo trošimo kako naše srce želi.  50% destinacija nije kako se prezentira, tzv travel bloggeri su polustvarni, fotke su prošle 60 filtera prije nego smo ih vidjeli i kod kuće je najljepše. Tamo gdje mi svi znaju ime. Ana.

Pripremila: Ana Palčić

Vaši komentari
Back To Top