Menu
prijateljice20

Nisa Hrvatin Petrović i Sanja Jureško: Prekrasna priča o umjetnosti i prijateljstvu!

Nisa Hrvatin Petrović i Sanja Jureško, dvije su prekrasne, srdačne mlade dame, Riječanke, umjetnice i najbolje prijateljice od malih nogu. Svaka je posebna na svoj način, profesionalna u svojem području, a opet tako su povezane. Uživala  sam u njihovom društvu na Trsatskoj gradini, jednoj od lokacija koja prožima njihovo prijateljstvo, od nebrojenih susreta do Nisinog vjenčanja. Red smijeha, red anegdota, red umjetnosti – Što više od intervjua možete poželjeti?

Prije svega zanima me kako ste se upoznale? Kada se razvilo vaše prijateljstvo?

Sanja: Upoznale smo se na Liadu, likovnom atelieru darovitih osnovnoškolaca. Nisa kaže da smo se službeno upoznale već na samom prijamnom ispitu škole, no ja se toga iskreno ne sjećam. Događaj koji se meni urezao u sjećanje jest izlet sa Liadom u Grožnjan, te ujedno i dan kada smo se Nisa i ja zbližile. Naime, u autobusu smo sjedile paralelno jedna drugoj, a do mene je sjedila jedna djevojčica koja je toliko brbljala i brbljala, da je meni došlo slabo! Počela sam promatrati Nisu, koja je sjedila sama i bezbrižno spavala čitavim putem.  Prošlo mi je kroz glavu: Ah, mogla sam i ja ovako spavat, da ova “ne brblja”! Kada smo konačno stigli u Grožnjan profesorica je veselo najavila dolazak, a Nisa se probudila sa širokim osmijehom na licu. I eto, taj dan smo cijeli provele zajedno i od onda smo prijateljice.

Nisa: Hahaha, da baš tako je bilo! Od Liada se neprestano družimo. Ti si otišla u srednju Školu za primijenjenu umjetnost, a ja u Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju, ali nastavile smo se bez prestanka družiti. I kroz fakultet, unatoč tome što sam ja upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a Sanja Likovnu akademiju u Zagrebu. Više sam se družila sa njom koja je u Zagrebu studirala, nego sa prijateljima koji studiraju u Rijeci. To su jednostavno godine kada shvatiš koji su ti prioriteti!

Najbolje ste prijateljice preko petnaest godine, Sanja je ujedno i tvoja vjenčana kuma, jedna drugu najbolje poznajete. Kako biste se međusobno opisale?

Nisa: Ja bih za Sanju rekla da je prvenstveno vrlo vrlo vrlo talentirana osoba. Također, da je uporna u ostvarivanju svojih ciljeva, pomalo tvrdoglava  te da ima svoje principe u životu koje poštuje. Moram nadodati da je i velika zavodnica, lijepa, mlada, perspektivna.

Sanja: Hahahaha, nisam uopće zavodnica! Ja bih za Nisu rekla da je jako inteligentna, te jedna od kompletinijih osoba. Ona je istovremeno vrlo zrela, ali kada treba i dijete, zezantica, a istovremeno  iznimno profesionalna. Definitivno je vrlo talentirana i jedna od najorganiziranijih osoba koje poznajem. Na primjer danas smo dogovorile sastanak u 9 i 30 ujutro, ali ja sam znala već u 9 i 15 da je Nisa sigurno tamo. Kod nje uvijek mogu računati da će doći na vrijeme, sve riješiti, te da će sve biti perfektno.

Nisa: Meni je super kod Sanje što, koliko god je na početku bila tip osobe koji uvijek kasni, ona bi se unatoč kašnjenju uvijek ispričavala. Jako poštuje tuđe vrijeme!  Zapravo je nakon nekog vremena stvarno naučila ne kasniti, sad se čak dogodi da ona mene čeka. Sanja jako puno radi na sebi, neki ljudi se na primjer nikada ne promijene, no ona nije jedna od njih!

Što za vas predstavlja najbolja prijateljica?

Nisa: Za mene je ta osoba, tj. Sanja, jako bitan dio mojeg života. Imati nekog svog kome se možeš povjeriti, a da to nije samo dečko, suprug, obitelj. To je osoba sa kojom dijeliš probleme, ali i lijepe stvari i uspjehe. Predivan je osjećaj znati da se netko iskreno veseli tvojem postignuću, malo je takvih ljudi.  

Sanja: To je nešto na što ja uvijek mogu računati – Nisa će se mojim uspjesima veseliti više od mene same! Iako smo u istoj „branši“ nema mjesta ljubomori, možda nam to čak i dodatno pomaže jer se u potpunosti razumijemo. 

Možete li izdvojiti uspomenu koja vas posebno povezuje?

Sanja: Za mene je to  definitivno taj trenutak u autobusu za Grožnjan kada sam je ugledala kako se budi iz lagodnog sna. Uzmimo u obzir da smo tad bile tek malene djevojčice od 11 godina, no Nisa je sjedila sama u autobusu i izgledala je kao da je to niti najmanje ne smeta. Tako mlada, a opet samouvjerena, prizemljena, sa širokim osmijehom na licu. Ona se bezbrižno probudila, sa svima se upoznala, a ja sam odmah pomislila: Ma vidi nju, ona je sama, a opet nasmijana – cura na mjestu! I to se definitivno nije promijenilo, ona je vrlo zrela osoba!

Nisa: Meni su ostala u sjećanju definitivno zajednička putovanja. Posebno bih izdvojila Dubrovnik gdje je Sanja pokazala svoju iznimnu snalažljivost: nabavila nam je besplatne čevape, ulaznice… Tamo smo došle s naumom da će sve biti odlično, da ćemo se super provesti  i tako je i bilo!

Iako ih veže  profesionalna umjetnička karijera, Sanja se specijalizirala u slikarstvu, a Nisa u poljima primijenjene umjetnosti poput scenografije, izrade nakita, grafičkog dizajna. Nedavno su obje postale članice Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke, povodom čega su njihovi radovi bili izloženi u i u Guvernerovoj palači. Također, do 20.4. je u galeriji Kortil predstavljena treća samostalna izložba Sanje Jureško pod nazivom Tišina.2.

Obje ste umjetničke duše, kreativke, ali i najbolje prijateljica od malih nogu. Neupitno je da jedna drugu izvrsno poznajete. Kako biste međusobno opisale svoje umjetničke radove?

Nisa: Ja bih rekla da Sanja ima vrlo moćne slike. Kao prvo i osnovno ona slika na velikim formatima, stoga odmah imaš dojam da te slika u potpunosti obuzme. Posebice u portretima, koji joj po mojem mišljenju najbolje leže. Ja imam dvije njezine slike – jedan moj portret i predivnu sliku svemira koju mi je poklonila za vjenčanje. Mogu reći da sam povezana s njezinim slikarstvom, svaki dan gledam slike i uočim nešto novo. Definitivno bih rekla da je njezin stil vrlo zanimljiv i prepoznatljiv – čeka je blistava budućnost!

Sanja: Nisa se bavi baš primijenjenom umjetnošću, dok se ja bavim klasičnim slikarstvom. Iako se to možda ne vidi na njezinim radovima, ona je zapravo jako konstantna. Započela je s paus papirom, prozračnim, nježnim materijalom i to je odlično nadogradila novom linijom nakita na temelju Malog Princa. Nedavno je u lutkarskoj predstavi Mali Princ povezala sve svoje ljubavi – teatar, scenografiju, grafički dizajn i za mene je to nešto vrlo inspirativno. Ona je ostavila svoj pečat na toj predstavi i tu se nije zaustavila. Ona neprestano ide dalje!

Mnogi se danas bave različitim oblicima umjetnosti, no nisu svi i profesionalni umjetnici. Što biste vi rekle, koliko je važno akademsko obrazovanje u ovome području?

Nisa: Mislim da je u mojem slučaju jako važno akademsko obrazovanje. Upoznaš profesore koji te mogu usmjeriti, naučiš razlikovat “kič” od nečeg što je “više umjetničko”, iako je to tema za drugu priliku. Ukratko,  možeš naučiti u kojem smjeru ide tvoja likovnost i što se u tebi krije, te na koji način se želiš prezentirat javnosti. Također, akademija ti može pružiti znanje da napraviš nešto drugačije od onog što je „standardno“ u tvojoj okolini.

Čitajući ovaj intervju o dvije mlade, ali i vrlo talentirane i perspektivne umjetnice, mnogima će se nametnuti sljedeće pitanje: Može li se od umjetnosti Hrvatskoj živjeti?

Sanja: Da, ja  stopostotno tvrdim da se može. Ali stvar je u tome što je uz tu temu vezano  puno pesimizma, negativnosti… To ne dolazi samo od nas umjetnika, već i društva općenito. No, baš zato što je država  krizi, a moral građana nizak je logično da s kulturom podižemo moral  i vraćamo pozitivu u društvo. Problem je što se u kulturu ne ulaže, a posljedično mnogim našim kolegama pada entuzijazam.

Nisa: Da, problem je što umjetnik danas mora istovremeno biti businessman, stručnjak za marketing i umjetnik. Današnji na primjer ekonomisti ne vide taj potencijal u umjetnicima i želju da se s njima povežu i pomognu  u promociji – vani je to drugačije riješeno. U početku naravno nemaš niti kapital, da bi potražio stručnu pomoć u pogledu predstavljanja svojih radova.

Sanja: Istina je, ali kada si svjestan te situacije možeš se igrati sa time i napredovati. Ja sam dobila prvu samostalnu izložbu čim sam izašla s fakulteta. Ima načina i nije sve tako uzaludno. Moraš samo cijelo vrijeme radit, biti aktivan, tražiti projekte…

Nisa: Istina je, jednom kad te ljudi prepoznaju si pak posvuda i ne znaš „kud bi prije“. Sve ipak ovisi i o načinu života koji odlučiš voditi. Jesi li tip osobe koji želi stalno nešto novo isprobavati ili bi se radio „skrasio“ u jednoj firmi. Mnogo je tu pitanja koja se nameću. Život te nekako sam povede smjerom kojim trebaš ići. Ja mislim da ako se dovoljno trudiš i radiš, će se prilike same otvoriti.

Kreativno izražavanje sastavni je dio vašeg života, no dogodi li se i vama da vam ponestane inspiracije?

Nisa: Mislim da uvijek postoji kreativni zastoj, normalno je da vam je potreban odmor. Nakon nekog projekta koji me jako iscrpi, potrebna mi je doza vremena da se odmorim, da sakupim energiju, entuzijazam i volju da krenem u nešto novo.

Sanja: Slažem se s time, također bih dodala da za mene inspiracija često dolazi i iz drugih vrsta umjetnosti. Na primjer u zadnje vrijeme me jako inspiriraju filmovi sa snažnom estetikom (Tarkovsky, Bergman, Kurosawa), koji me nadahnjuju na više razina: vizualnoj, misaonoj, filozofskoj. Tu su i putovanja s obaveznim posjetima muzejima i akutalnim izložbama…Nastojim slikati svaki dan ali ponekad mi je potrebna pauza. Jednostavno okrenem sliku prema zidu par dana i onda odjednom uočim što je krivo i popravim je u sat vremena.

Na Stilueti često pišemo o ljepotama domaćeg dizajna i potičemo ljude da i sami odabiru dizajnerski primjerak pred masovnom proizvodnjom. Činjenica jest da dizajn nikada nije bio pristupačniji, funkcionalniji i ljepši. Koji su vaši savjeti, zašto odabrati domaći dizajn?

Nisa: Mislim da je domaći dizajn prvenstvo  za one koji žele izabrati nešto malo drugačije, unikatno, sa čime će se super osjećati i to odlično prezentirati  Najljepše je kada moj nakit nosi netko tko to vidi kao neku vrstu vrijednosti, kada mu nakit nešto posebno predstavlja i vidi se da u tome uživa. To je za mene najveći uspjeh.

Sanja: Da, to je najljepše, kada netko tvoj rad prepozna i želi si ga priuštiti. Stvar je u tome da kod nas ima jako puno kreativnih i talentiranih ljudi, koji su na svjetskoj razini glede kvalitete. Ja kupnju dizajnerskog predmeta na neki način gledam kao investiciju. Na kraju krajeva, naše su cijene prilagođene našem tržištu, dakle neusporedive su niže nego u inozemstvu.

Kada je u pitanju kreativno izražavanje i ručni rad, česta je kritika da je „sve već viđeno“. Koji je vaš komentar?

Nisa: Da, ne možeš nikada sa sigurnošću znati da negdje u svijetu ne postoji osoba koja razmišlja kao ti. Mislim da ponekad ljudi čak nesvjesno započnu kopirati jedni druge ili ono što je trenutačan trend u  društvu. Pa ipak, to je češće kod onih koji se umjetnošću bave amaterski. Ja osobno, ne podržavam kada se naručuju praktički gotovi komadi nakita, te se minimalno “preslože“- to mi se nikako ne dopada, mislim da to nije tvoj dizajn. Nije u redu takav primjerak prezentirati pod „etiketom ručni rad“, ljudima koji o dizajnu možda ne znaju mnogo. Ti ćeš postići uspjeh tek kada sa svojom umjetnošću i onim u što vjeruješ počneš živjeti  te kad na neki način postaneš svevremenski trend.

Sanja: Slažem se, a tu bih ponovno istaknula i važnost akademije. Različito je kada si obrazovan i poznaješ trendove prošlosti, te razumiješ kako je do njih došlo. Važno je ostati vjeran sebi i onome što osjećaš, čak i ako tvoja ideja u danom trenutku ne pronađe „plodno tlo”.

Za kraj, predložite našim čitateljicama i čitateljima pet lokacija koje rado zajedno posjećujete u našoj Rijeci?

To su definitivno slastičarnice Cacao, te u okolici Rijeke KaoKakao, King’s caffe kada želimo nešto „malo prigristi“ i opustiti se, Cukar i kafe te naravno naša povijesna lokacija i poveznica – Trsatska gradina.

NISA HRVATIN

SANJA JUREŠKO

Photo: Ivor Mažar
Pripremila: Katja Grubiša

Vaše mišljenje nam je bitno!