4morska

Neopisiva lakoća postojanja i zahvalnost

Stanje uma pod nazivom „Neopisiva lakoća življenja“ smjesti se u moje misli svakog ljeta, u većoj ili manjoj dozi odnosno „prtljazi“ koju sa sobom donese. Jednostavno- dođe, ostavi sve svoje stvari, opusti se i osjeća kao kod kuće, čvrsto zavezana za moje tijelo i moj duh.

Kada živiš uz more tijekom cijele godine, ne možeš u potpunosti shvatiti odnosno osjetiti ushit kontinentalnog čovjeka kad ugleda more, ali jedno, ipak, dijelite; kao što sam već spomenula- neopisivu lakoću življenja.

Kad si uz more, 35 Celzijevih užarenih stupnjeva (stvarnog osjećaja 40), ne padaju teško na dušu, srce ili tijelo. Kad si uz more, sve brige, nekako, poput valića na namreškanoj morskoj površini bivaju smetnuti u neki zakutni dio plaže koju obožavaš, razbijeni o kopno, daleko od naših misli i svakodnevnih preokupacija. Kad si uz more i u moru, osjećaš se dijelom prirode kojoj, zapravo, nikad nisi ni prestao/prestala pripadati, ali u ovakvim trenucima sinergije, sve skupa je jače, intenzivnije i stvarnije. Stvarnost je divna kad se tijelo puni „sunčanim“ vitaminom D, jodom i ostalim hranjivim mineralima i morskim tvarima koje nam ono tako nesebično i otvorenih ruku daje.

No, jesmo li moru zahvalni koliko bismo trebali biti? Jesmo li zahvalni što možemo snagom svog tijela i svojim zdravim udovima plivati i uživati? Svakim milimetrom svog tijela i duha! Osjećamo li da smo nagrađeni što možemo, što znamo i što nam je isto omogućeno?

3morska

Znam i složit ću se sa svakom dušom koja u ovom ispitivačkom trenutku pomisli da nije bit življenja u razmišljanju o onome „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“, kao ni u razmišljanju o drugima ili pak vraćanju unatrag odnosno tapkanju u mjestu.

Ipak, čini mi se da u današnje vrijeme, kompetitivno i hladno, nedostaje empatije. Čini mi se da mnoga srca svjesno i slobodno preskaču u svojim otkucajima. Čini mi se da je „hvala“ rijetko. Čini mi se da zahvalnost biva poistovjećena s „imam/znam/mogu, pa to je normalna stvar“ stanjem uma i svakodnevnim načinom razmišljanja.

To nije dobro. Natjecateljski duh i ambicija nisu hladne jer moći i željeti u fuziji nosi čovjeka na bolje životno, ovozemaljsko (i dalje) mjesto. Ne preko mrtvih, već sa živima. Ne brojeći pobjede nad samim sobom i nad prijeđenim stepenicama uspjeha, već s pobjedom znanja, iskustva i vještine nad ignorancijom, neradom i odbijanjem učenja novog.

Ipak, ne mogu, a da se ne zapitam: Znači li da mogu+želim isključuje hvala+osjećam?

Zar je sve to jedna hladna matematička jednadžba koja nužno isključuje jednu odnosno drugu stranu?

Zajebi jednadžbu. Zajebi program. Zajebi oklop.

2morska

Prihvati i prigrli pod svoje ime, prezime i karakter sinergiju jedne s drugom stranom. Živi život punim „mogu, želim, hvala, osjećam“ plućima. Bio čovjek ribar, baš kao ovaj barba kojeg sad gledam kako se s pučine vraća s ulovom svojoj kući, bio čovjek doktor znanosti, prodavač, stočar, direktor tvrtke, političar, novinar, ekonomist, bankar, medicinski radnik- čovjek bi uvijek u svojoj suštini trebao biti čovjek.

Ovo more me podsjeća na to. Podsjeća me kako je divno biti velik, ali s naznakom da smo svi tako mali pred višim, nadnaravnim, nadljudskim. Opominje me poput majke da je letjeti divno, plivati također, ali voljeti, poštovati, cijeniti i biti zahvalan- to je ono što bih uvijek trebala biti- kontinuirano, bez prekida. Što bismo svi trebali biti.

Zato sad, dok sjedim na punti, slušam more.  Čujem toliko toga. Pitam se toliko toga.

Na trenutak zastajem kako bih upila sliku koju vidim. Zalazak je čaroban. Vraćam se mislima.

More je svijet koji nikada neće biti manje čaroban od svoje trenutne čarobne, čarolijaste, magične (plus hrpa pleonazama) abrakadabradnosti.

Ni od prošle.

Ni od sadašnje.

Ni od buduće.

Kad gledam u valove koji se mreškaju i lome o stijene i kamenje, nošeni vjetrom s kopna, ponovno se pitam mnoga pitanja.

2morska

Ne znam odgovore, ali slušam more. Ono će mi otkriti sve čarolije. Sve magije. Sve čarobne odgovore. More je život. More, samo moru virujen.

ANA FATIĆ – Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

ANA WITH INSTALOVE

ANIN SVIJET SITNIH RADOSTI

Ilustracije: Tina Vukasović

Vaši komentari