ZTC

Svaka osoba koja je ikada u svoje ruke uzela bilo kakvo sredstvo pisanja zna da inspiracija pri pisanju ponekad, ali rijetko, dolazi sama od sebe. Kada se zvijezde poklope sa xy osi, ili kada je temperatura zraka idealna za rast mango stabla. A to je nikad. Pokušala sam. Ako si dovoljno sretan, sjedneš i ideje naviru. Ako si malo manje sretan, sjedneš i imaš par tema za obraditi. Ali ako si kao ja prošli tjedan, onda sjedneš, pa se koprcaš, pa tražiš savršenu kemijsku, pa ponovno obrišeš naslov, pa si skuhaš kavu, pa provedeš trideset minuta na Instagramu, pa popiješ kavu i skuhaš još jednu… A ideje nigdje. Ovdje čak možete umetnuti i onaj veliki busen trave koji leti pustinjom na povjetarcu, kada čovjek nema ideja.

Što vam danas pokušavam reći, osim da pijem jako puno kave i da nisam imala ideju za ovu kolumnu? Želim vam reći da je moje pisanje njegova gitara, ili njezina odbojka, ili tvoj fakultet, ili njihova obiteljska trgovinica. Pišem vam o sebi, ali pišem vam i o vama. I tu je nastala moja ideja. Sjedila sam na svom kauču i razmišljala kojih bi pet super stvari ovaj tjedan mogla iznijeti na internetski prostor, kako bi divni čitatelji dobili kakvu inspiraciju. Ali moje inspiracije nije bilo nigdje. U jednom sam trenutku čak i sama sebi rekla kako je ovo preteško, i zalupila laptopom pred vlastitim nosom. I taj me zvuk, vjerovali ili ne, vratio u srednju školu, i fakultet, i svaki onaj trenutak kada bi ga jednako tako zalupila jer sam sa guštom napisala neki tekst. To mi je bio omiljeni dio školovanja. Nisam imala priliku od ranije dobi izučavati izričito ono što me zanimalo, a to je pisanje, pa sam svaki trenutak koji se ponudio u našem edukativnom sistemu iskoristila da što bolje napišem esej, ili što utjecajnije izložim seminar. I svaki put kada bi mi prsti bili umorni od tipkanja, ja bi uredno završila, srknula zadnji gutljaj kave, i zalupila laptopom. To lupanje je vjerojatno i razlog zašto više nemam vlastiti već tipkam s bratovog. I sjećam se dana kada sam mrzila to što ne mogu češće pisati jer sam morala učiti Novčarstvo ili Vježbeničku tvrtku. A prošli sam si tjedan dopustila da me razljuti činjenica što živim, radim i gradim svoj san. I to vam je, ljudi moji, život. Na ljutiti klik tog istog laptopa, sjetila sam se ideje za kolumnu koje nikad dosta.

Raditi ono što voliš neprocjenjiva je privilegija ljudi koji su zaista spremni zasukati rukave… pet centimetara više od ostalih.

I mislim ovo doslovno. Pored svih medija, a ponajviše Instagrama, koji nam prikazuju crno bijelu sliku, vrlo se jednostavno izgubiti i ostati na poslu koji ne želimo imati, jer je sigurnost uvijek bolji izbor od neizvjesnosti. Ili smo barem tako naučeni. Na Instagramu, ili je uspjeh preko noći, ili je naporan rad 23 sata dnevno. Ili je osobi preduvjet da bude abnormalno bogata, ili je osoba bila beskućnik i izgradila carstvo. Ili se osoba proslavila slučajnim klikom nekog obožavatelja, ili je radila cijeli život da bude na vrhu ljestvice. Ili ili. Crno bijelo. A što je sa onima u sredini? Što je sa svim onim ljudima u sivoj zoni? Reći ću vam nešto. Siva zona jest život. Siva zona jest ono što ovi ljudi žive svaki dan iznova i iznova, a prikazuju ili crno ili bijelo, jer je estetski ljepše i zanimljivije. Siva zona jest napuštanje posla kako biste ostvarili svoj san, bez obzira što on bio. Siva zona jest spavanje do podne, ali i spavanje pet sati dnevno. Siva zona jest vaš uspjeh. I kada kažem uspjeh, mislim na male i velike pobjede. Ne postoji instantni uspjeh, ali nije istina da se za uspjeh treba raditi do razbolijevanja.

Napisala sam prethodno da uspješni ljudi zasuču rukave pet centimetara više. Oni također stoje na crvenom semaforu na pješačkom čak i kad nema auta. Ili možda budu u redu za pokaznu 5 minuta dulje. Ili ostanu raditi prekovremeno iako nije plaćeno. A možda i naprave ručak iako nije bio njihov red. Uspješna sam ja, koja sam ipak napisala kolumnu, uspješni ste vi, koji ju čitate jer želite biti u tijeku u svoje slobodno vrijeme, a uspješni su i oni koji nemaju pojma da ova rubrika postoji, jer su zauzeti čitanjem nečeg trećeg. Uspješan je Brad Pitt, ali uspješan je i moj pas koji je opet uspio unijeti štap u stan i izmrviti ga po krevetu.

Naša percepcija uspješnih ljudi jako se iskrivila uz utjecaje medija. Većinu vremena hodamo okolo misleći da nemamo sve što je potrebno da uspijemo u svojim snovima. I još gore, hodamo misleći da je njihovo ostvarenje najteži dio. Prava je istina da su naši snovi nadohvat ruke onda kada sami sebi dopustimo biti veliki u vlastitim očima. Primjera radi, kada sam se tek počela baviti dizanjem utega, svi su me molili da “ne nabijem previše mišića”. Nisam baš bila samopouzdana u sebe, pa sam na to uvijek gledala kao na uvredu. Danas, kada sam si dopustila biti velika u vlastitim očima, na te komentare gledam kao na vjeru ljudi u to da sam sposobna učiniti velike stvari kada naumim. Kao i vi. Kao i svi. U nama se nalazi serum za ostvarenje životne veličine, i svatko od nas ga koristi. Neki da bi bili maleni sami sebi, a neki da bi svoje misli nahranili veličinom. Onaj drugi, gori dio je taj što većina nas misli da je najteži dio ostvariti svoj san. Opet primjera radi, moj je san bio imati vlastiti blog i pisati kolumne. Javiti se mediju i otvoriti web domenu bio je najlakši korak u procesu. Velik za napraviti, ali najlakši. Najteži je dio bio osmisliti, napisati, ostati motivirana i imati pojma o stvarima o kojima baljezgam. Nije teško ostvariti svoj san, teško ga je njegovati kako bi narastao.

Stoga ukoliko kroz život putujete sa koferom punim želja i vizija, snova i gladi za uspjehom, zapamtite – vi ste i više nego sposobni za biti ono što odaberete, bio to uspjeh ili neuspjeh.

Ostvariti svoj san, na sreću, može svatko od nas, no njegovati svoj san istinskim namjerama mogu samo oni koji su iskreni prema sebi. I na kraju, uspješna osoba nije ona kojoj se pruži prilika, već ona koja odabere to biti.


Instagram: @joitlet

Pripremila: Kristina Petrić, Joitlet

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE