ZTC

Zatrpani smo raznovrsnim informacijama već od ranog jutra, čim otvorimo oči. Zapravo, zatrpani smo raznovrsnim informacijama od trenutka kada smo još uvijek odmarali u maminom trbuhu. Odgoj roditelja, profesora, starijih ljudi koji se uvijek prave da znaju više od naših roditelja, još starijih ljudi od tih starijih ljudi koji ih kude što se miješaju u odgoj naših roditelja… Informacija je svugdje, te dopiru do nas čak i onda kada mi to ne želimo. Ne znam za vas, ali meni je moj bratić jednom kada sam bila dijete rekao da, ako u određenom trenutku prođem određenom stazicom u određenoj šumi, će me zgrabiti crna ruka. Dan danas vjerujem u to, a proglašena sam odraslom osobom. Svi mi u svojim identitetima nosimo krpe i zakrpe tuđih mišljenja. Neke od tih stavova toliko branimo, da ni sami ne znamo zašto. Baš kao što i ja branim teoriju o crnoj ruci, vjerujem da svatko ima neku svoju crnu ruku koju brani iz dana u dan.

Duboko u sebi, vjerujem da su upravo te krpe i zakrpe djelići naših uspomena i znače nam neobjašnjivo mnogo, čak i onda kada znamo da su notorna besmislica. Meni je to teorija da oni ljudi što se nasade na Korzu na štapovima zaista i levitiraju u zraku (iako sam jednom vidjela pravu pravcatu stolicu iza štapa), mojoj baki je to teorija da ne treba zviždati u kući jer će to privući miševe, mom tati je to teorija da se svjetla trebaju gasiti čak i ako riskiramo ozljedu jer smo i dalje u prostoriji, mojoj mami je to teorija da ju Google prisluškuje dok sa susjedom priča o cvijeću pa joj nudi svakojake krizanteme na Youtubeu. Svatko od nas ima neki dragocjeni mit koji nosi u džepu, a uporno ga brani. No, što se dogodi kada naši mali mitovi počnu štetiti ljudima oko nas?

Svakodnevno se susrećemo sa podijeljenim stavovima, argumentima, a ponajviše raspravama u kojima svatko ima pravo na svoje mišljenje. Iako se u potpunosti slažem sa time da svatko mora i treba, jasno i glasno, izgovoriti svoj autentični stav, postoje neke tematike oko kojih nagađanja i mišljenja jednostavno nisu dovoljna, no i dalje ih tretiramo kao da su samo puka diskusija ukusa, a o ukusima se… Pa, ne raspravlja. Ono što zaboravljamo u silnom procesiranju informacija jest to da je veoma tanka granica između osobnog mišljenja i logične činjenice, pa se tu vrlo često gubi i kontakt između one odluke na koju imamo pravo, a tiče se nas, te one odluke na koju nemamo pravo, tiče se drugih, no i dalje ju forsiramo kao ultimativnu istinu tako da ju uporno čupamo iz onog iznad spomenutog ”džepa”. Nekoliko najzlogrdnijih mitova zbog kojih sam se htjela lansirati u raketi na drugu planetu zvuče otprilike kao:

”Baviti se utezima nije zdravo.”

”Mi smo stvoreni da jedemo meso, sve kraj toga je krivo.”

”Nije on kriv što je bolestan, pa je postao homoseksualac.”

”Da se nije tako promiskuitetno obukla, ne bi joj se ništa dogodilo.”

”Nemam ništa protiv ljudi druge rase, ali mi smo ipak malo drugačiji nego oni.”Da. Ljudi zaista izgovaraju ovakve stvari bez prethodnog predznanja. Da. Ljudi zaista misle da imaju pravo odlučivati ”ultimativnom istinom” u ime drugoga. I na koncu, da zbog kojeg mi nije teško napisati ”da” – ove činjenice su neistinite. Znanstveno neistinite. Sa ponosom vam mogu objaviti da ona ne bi prošla ništa bolje da je bila drugačije obučena, kao što je distinkcija između ”mi” i ”oni” izmišljena. Veliko mnoštvo nas zapravo donosi zaključke na temelju onoga čemu smo učeni da čvrsto vjerujemo. I naravno, prije nego što dolijem išta više nepotrebne rakije na otvorenu ranu, želim vas podsjetiti da je najveća čar 21. stoljeća ta što imamo pravo na vlastito mišljenje, pa kakvo god da ono bilo. Čitajući ove primjere, dio nas se našao na onoj strani koja razumije zašto su ovi stavovi toliko jako krivi, dok se drugi dio nas naljutio i vjerojatno već gugla protuodgovore. Loša vijest je da protuodgovora nema, i žalbe možemo priložiti u nama omiljenoj prodavaonici magle.

Dobra vijest je ta da uvijek možemo ostati autohtono svoji, noseći svoje mitove po džepovima ponosno i nasmijano, ali samo onda kada njima ne povrijeđujemo ljude oko sebe. Jedno je imati vlastiti mit poput onoga da se, ukoliko sjedimo na rubu stola, nikada nećemo udati, a nešto sasvim drugo vlastitim stavovima odlučivati o budućnosti drugih ljudi. Jer tada naši stavovi nisu stavovi, već predrasude. A kada su nam oči i usta puni predrasuda, jako ćemo teško vidjeti i čuti istinu. Upravo je zato baš danas savršen dan da svoje predrasude ostavimo kod kuće, a uši naćulimo mrvicu jače kako bismo čuli više empatije, razumijevanja i, na kraju krajeva, istine. Koliko god ona teška i nelogična u tom trenutku bila. Čovjek uči dok je živ!


Instagram: @joitlet

Pripremila: Kristina Petrić, Joitlet

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE