MENU
lg2_Jorge Bras

LEO GAMBOC – ADRENALINSKA PRIČA KOJA PODIŽE PRAŠINU

Kada Leo i njegova ekipa voze biciklu onda su to situacije u kojima ćete uzdahnuti nekoliko puta, a sasvim sigurno, u određenim trenutcima, poželjeti i prekriti oči rukama. Adrenalin, fokus, strast, brzina, vještina i predanost cilju samo su neke od odlika Leovog životnog puta…na bicikli. Ovaj zanimljivi 25-godišnjak samo za čitatelje otkrio nam što hobi kojim se bavi čini više od hobija , a fotke koje ćete imati priliku vidjeti u nastavku, dio su nezaboravnih trenutaka iza kojih stoji..krv, znoj i ogromna želja!

T: Dragi Leo, krenimo ispočetka… Kada se rodila ljubav između tebe i ljubimca na dva kotača i onaj osjećaj da je bicikla za tebe više od privremene razonode i prijevoznog sredstva?

L: Pozdrav tebi Tamara i Stilueti. Moja ljubav prema bicikli se razvila prije desetak godina, ne sjećam svog prvog susreta s biciklom, ali sjećam se svake vožnje po Umagu zajedno s mojim godišnjacima te starijom ekipom koja je tada već skakala na zidiće i preskakala razne prepreke na ulici, a mi smo ih pokušavali imitirati. Naravno kao djete nisam razmišljao da li je to razonoda ili već nešto ozbiljnije, već sam se samo pokušavao što više zabaviti.

T: Opiši nam malo kako je krenulo s prvim performansama? Ako se ne varamo, u Hrvatskoj su izvedbe kakve ti danas radiš na bikeu nešto za što nema “učitelja”… Otkud si crpio znanje koje si kasnije pretakao na teren?

L: Performanse da, mi to zovemo trikovi, a bakice za to koriste stručni termin vragolije. Na početku je bilo drugačije nego danas. Najprije treba isključiti strah u što većoj mjeri, ili naučiti ga kontrolirati, zato je dobro početi kao dijete. U početku nismo imali internet te smo inspiraciju za nove trikove nalazili u nekim starijim biciklističkim filmovima ekstremne tematike koje smo nabavljali po skupoj cijeni od prije spomenute starije ekipe. Također puno smo naučili u svakidašnjim vožnjama s njima, i oni su nam pomogli u napretku naših vještina. Danas je najlakše napredovati koristeći sljedeću formulu: naprije se trik koji se želi naučiti pogleda tisuću puta negdje na internetu. Taj trik treba shvatit kako izvesti u glavi, možda i najzahtjevniji korak. Zatim se prenosi teorija u praksu i to u 3 koraka. Skok za doskokom u spužne, tzv. Foampit, zatim kad smo tamo uvježbali trik sljedeći korak je izvesti taj trik na „rezi“ – mekani doskok prekriven slojem gume koji oprašta dio početnih pogrešaka. U konačnici, kada je trik izvježban na rezi doskoku, valja ga izvesti na metalni, drveni ili moji najdraži zemljani doskok.

Foto: Sandi Bertoncelj

Foto: Sandi Bertoncelj

T: Svaki hobi vođen strašću da to postane naš životni put svrstava nas u grupu entuzijasta koji se u početcima suočavaju s brojnim preprekama… Koje su tvoje trenutno najveće prepreke i postoji li nekakav jasan cilj koji, upravo na bicikli želiš ostvariti? Ispričaj našim čitateljima priču o projektu Connected…

L: Recimo da sa sigurnošću u životu najbolje prolaze uporni ljudi. I taj pristup ja koristim. Najčešća prepreka u mom slučaju je naći zajednički jezik s ljudima od kojih mi je potrebna pomoć, a znam da sam ne mogu uspjeti. Zato sam zajedno sa Goranom Juricom i Primožem Tankom stvorili Connected. To je projekt kojemu je cilj povezati bike vozače, početnike i naprednije zaljubljenike u ovaj sport sa biciklističkom industrijom, te smanjiti prostor između vožnje bicikle kao hobija i profesije. Želimo stvoriti jednu stepenicu koja povezuje ta dva svijeta i olakšava komunikaciju među njima i suradnju. Tu priču prenosi i naš logotip, svaki šesterokut predstavlja jednu od spomenutih strana. Ako se šesterokuti preklope i rotiraju dobivamo zajedničke točke – connected točke. Crvena strelica predstavlja sjever, što nas zadržava na pravom kursu na putu oko svijeta.

T: Za dva tjedna, tvoju Connected crew čeka put u Kanadu, koji je povod te bike avanture?

L: Tako je, taj put je san koji smo željeli realizirati od kad smo čuli za taj svjetski poznat Bike park pored Vankuvera – Whistler Bike Park. Najlakše ga je usporediti sa najvećim i najpoznatijim skijalištem na svijetu, samo što umjesto snijega i skija, vozi se po zemljanim stazama s biciklama. A u zimskoj sezoni pretvara se u jedno od najpoznatijih skijališta na svijetu. Da se nadovežem na prošlo pitanje, povod puta, uz velik entuzijazam za sam bike park, kod mene je znatiželja. Znam da će mi 2 tjedna u tom mjestu proširiti vidike u biciklizmu, pošto tamo cijelo naselje gravitira ka bicikli, sve usluge, ideje, proizvodi, eventi, natjecanja posebno su smišljeni da zadovolje sve potrebe biciklista. A uspješan je na svjetskoj razini jer su upravo uspjeli zadovoljiti sve potrebe početnika i istovremeno i najzahtjevnije zahtjeve same biciklističke elite. No puno ću vam više znati reći o tom mjestu nakon povratka.

Foto: Sandi Bertoncelj

Silkfatblues photo

Silkfatblues photo

Silkfatblues photo

T: Ukoliko netko tko ovo čita i pomisli:woow i ja bih to volio probati!Što bih mu ti savjetovao? Jesu li i žene dobrodošle u ovom ekstremnom sportu?

L: Nadam se da stiluetu čitaju i najmlađi čitatelji, jer kao što sam spomenuo, mnoge će ljude mojih godišta i starije zainteresirati priča, ali strah im neće dopustiti da se upuste u vratolomije. No biciklu danas svatko može voziti, do koje će razine dogurati svoje vještine jako je individualan proces. Savjetujem bilo kome tko je spreman malo se spuštati niz brdo s biciklom, naravno na adekvatnom biciklu, da se uputi do najbližeg bike parka, da to je u Sloveniji ☹. I izazivam ga da po povratku pokuša zadržati svoje zadovoljstvo i sreću za sebe i ne podijeli s nikim svoju avanturu. U „dirt jumping“ disciplini kojoj se ja najviše bavim žene su dobro došle ali nisu česta pojava, osim u publici. Ali iznenadio sam se u zadnjoj godini kada sam počeo putovati po raznim Bike Parkovima, uz svakoj grupi od petero osoba, tri su muškarca i dvije žene, bez iznimki. Izgleda da žene jako lako zavole ovaj sport, jer je slobodan i zapravo vožnjom lako izražavaju svoju kreativnost.

T: Što je najljepše što ti biciklizam donosi?

L: Od svega što mi donosi najviše sam naučio cijeniti je fokusiranost na trenutak. Dopustite mi da objasnim. Kako bi izveo zahtjevan trik, moji fokus treba biti 100 posto na taj trenutak i na ništa drugo, bilo koja druga kombinacija rezultira padom s bicikle i neuspjehom, s posljedicama lakšim ili težim. Iz čega slijedi da kad sam na bicikli sam slobodan od svih ne bitnih informacija, od svih problema, distrakcija i sl. A u današnjem ubrzanom svijetu takvo stanje uma bi svi željeli u svakom trenutku, i tko zna možda će se moći i kupiti u trgovini uskoro :D.

T: Za kraj, načuli smo da je upravo tvoja malenkost prvi Hrvat koji je Downhill bike-u izveo nešto… 🙂 Hoćeš li nam otkriti o čemu je riječ?

L: Mogao bi, ali radije bih to zadržao za drugi put. Možda odmah nakon Kanade, ili po objavi prve epizode. Ali postaviti ću Vas na pravi put. Ja vozim dirt jump disciplinu, sa biciklom koja liči na BMX bicikl no s malo većim kotačima (26 inčni) i sa samo prednjim amortizerima. Dok downhill bicikla je prilagođena spuštanju niz brdo, veća je i glavna razlika je što ima 2 suspenzije: prednju i stražnju te namijenjena je savladavanju neravnog terena i velikih strmina. Ja sam sa takvim bike-om uspio izvesti jedan trik tko još nitko u Hrvatskoj nije izveo.

Hvala Tamara na interview-u.

Foto: Hrvoje Stržić

Foto: Hrvoje Stržić

T: Hvala tebi Leo. Stilueta tim želi Connected crew-u sretan put u Kanadu i puno novih, uspješnih priča koje ćemo rado prenositi na svojoj web oazi.

CONNECTED

Pripremila: Tamara Rogić

Cover fotografija: Jorge Bras

Vaši komentari