Kristina Kolar cijeli svoj život je u Rijeci, tu je pohađala i Osnovnu školu “Gelsi” i Podmurvice, a nakon toga paralelno je i išla u Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova i Ekonomsku školu Mije Mirkovića u Rijeci. Nakon završetka srednje škole studira na područnom studiju Zagrebačke akademije u Rijeci koja se nažalost ove godine i zatvorila.Diplomirala s odličnim uspjehom i predložena za Rektorovu nagradu. Njezina kazališna karijera započela je već s 19 godina još dok je pohađala glazbenu školu. U to vrijeme bila je potreba za mezzosopranom, a pokojnom maestru Krunoslavu Kajdiju svido se Kristinin glas. Od toga je prošlo već 22 godine, a njezina ljubav prema kazalištu i pjevanju sve je jača. Kakvi su bili njeni počeci, koji su joj najveći izazovi te koji joj je onaj najteži dio posla Kristina nam je otkrila u razgovoru.

Dobro nam došla na Stiluetu, drago nam je da ste s nama. O vama smo puno čuli kada govorimo o kazalištu i poslovnoj karijeri, no otkrijte nam tko je Kristina u slobodno vrijeme, što volite raditi kada nemate poslovnih obaveza?

Puno putujem zajedno sa suprugom, on je također pjevač, Robert Kolar prvak opere. Imamo dvije kćeri, Saru i Doru od 12 i 14 godina. U slobodno vrijeme čitam, učim nove uloge. Volim i vrt. Uzgajam cvijeće za svoj gušt, isto tako i povrće. Ta povezanost sa zemljom se ne može objasniti, čim malo zatopli ja odmah odem nešto čeprkati. Volim putovati, volim ići na izlete. Živimo u Matuljima pa nam je i Učka blizu, a ponekad odemo i do Ike ili Ičića prošetati ili u Istru i obavezno na konje. Djeca vole prirodu, ona nisu tipična gradska djeca tako da čim zatopli one su više vani nego u kući.

Ljubav prema Operi i kazalištu, kako se rodila?

Ja sam, kao i većina djevojčica kada postanu svjesne sebe, svog glasa i glazbe, željela biti pjevačica. Ima tih nekih poslova gdje se djevojčice vide kada odrastaju, mene je zanimao i balet ali nekako roditelji nisu pokazali želju, a ni ja nisam inzistirala na tome. Išla sam na folklor ali ni to nije bilo nešto na što sam grizla, glazba je bila prva. Od početaka osnovne škole išla sam u crkvu gdje su bile orgulje i klavir, i naša časna sestra Blanka Vrdoljak na Škurinju, divna žena, ali i ostale časne tada mlade djevojke imale su puno razumjevanja za nas djecu koji smo voljeli pjevati i prčkati po klaviru. Bila je to jedna lijepa i opuštena atmosfera i stvarno smo uživali. Tada sam upoznala i Mirellu Toić, nacionalnu prvakinju koja je primijetila moj glas i rekla mi da će jednog dana možda i biti nešto od mene. Tada sam imala 10-tak godina, sestra Blanka me je odvela Mirelli gdje me je ona poslušala i rekla kako tu još ima jako puno posla, iako me to u tom trenu razočaralo, bila sam dijete, ipak sam imala ideju da želim u tom smjeru ići. Kako s 10 godina ne možeš ići na solo pjevanje, morala sam čekati da mi glas sazrije i tako sam s 15 godina upisala glazbenu školu kod profesorice Margarete Togunjac koja je jako vjerovala u sve svoje učenike i nije dala nikome da kaže nešto protiv nas ili našeg rada.Ipak,na mom putu je uvijek uz mene bila najveća podrška i pomoć moja mama.

Vi ste zaista od malena znali što želite biti i to ostvarili, možete li nam malo više otkriti o svojim glazbeni počecima?

Počela sam s malim ulogama, kroz recimo pet godina sam došla u solistički status, zatim su došle i glavne uloge. Išla sam postepeno što je zapravo za opernog pjevača jako dobro jer ima jako puno onih koji s akademije odu ravno na pozornicu, a to ipak nije najbolje za njih same. Jako je velika odgovornost i visoka razina stresa, zbog toga dosta pjevača nažalost ima i jako kratku karijeru.

Dok sam bila u školi, u drugom srednje su počela natjecanja gdje sam dobivala prve nagrade i tada je već to sve krenulo, u ekonomskoj školi matematika mi nije nikako išla i sjećam se da mi je tata govorio ako nećeš učiti nećeš ići ni u glazbenu školu. Na insturkcije sam išla od polovice godine pa do kraja, nisu svi za sve, ali eto danas znam jako dobro koristiti ono što mi je potrebno  kako bi si izračunala svoje honorare. hahah 🙂

Sjećate li se možda svoje prve važnije uloge i kako je taj prvi ozbiljniji nastup prošao?

Sjećam se prve uloge koju sam radila i prvog koncerta koji sam pjevala, Bila je to Schubertova misa u katedrali Sv. Vida u Rijeci. Maestro Davorin Hauptfeld je dirigirao, a pjevala je Mirela Toić, Viktor Bušljeta, Dinko Lupi i Anđelka Rušin .Anđelka je tada imala zdravstvenih problema i otišla je na bolovanje. Ja sam od početka uvijek bila spremna i pripremala svaku mezzosopransku dionicu paralelno uz kolege. I tako se to dogodilo, ona je nažalost bila bolesna, a meni je to otvorilo vrata. Maestro me poslušao i upala sam. Mama mi je kupila prvu koncertnu haljinu jer hlače se mogu nositi jedino ako žena glumi muškarca, inače su to uvijek haljine ili suknje. Prva uloga je bila kada je kolegica Ingrid Haller otišla na porodiljni, bila sam spremna, i prvi solo nastup koji sam imala s nekom ulogom bio je u Zagrebu s gostovanjem Riječke opere.

Osvojili ste i nagrade, i vrlo ste cijenjeni u Hrvatskoj ali i šire, na što ste vi najviše ponosni i koliko vam te nagrade znače?

Meni su sve nagrade važne i one su potvrda mog rada i svaka me izrazito veseli.  Najponosnija sam na nagradu Milka Trnina. Mislim da svaki operni pjevač želi tu nagradu, a ona se može dobiti samo jednom u životu. Nju izglasaju kolege profesionalci iz Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i ona je baš mjerilo i priznanje vašeg profesionalnog rada ali od strane profesionalaca u glazbi. Mora se gledati objektivno, a ne zato što netko nekoga zna. Tko nije profesionalac u tom poslu ne može određivati tko je zaslužio dobiti nagradu ili ne. Zato mislim da određene nagrade imaju i određenu težinu. Također, jako sam ponosna i vesele me nagrade koju izglasa publika za neku od uloga otpjevanih u sezoni.

U vašem poslu sigurno ima i izazova, možete li i vi izdvojiti neki od izazova na koje ste naišli u svojoj glazbenoj karijeri i putu?

Ja vam nisam komplicirana i zato mi i dobro ide hahah. Sve uzimam kao dio života, pokušavam održavati svoje tijelo, grlo i mentalno zdravlje. Ne možete stres podnijeti ako vam kockice nisu posložene u glavi. Izazova ima, ali uvijek imam neki drugi izazov. Kada sam bila u zboru htjela sam biti solist, kada sam bila solist htjela sam glavne uloge, kada sam dobila glavnu ulogu htjela sam biti prvakinja opere, zatim prvakinja kuće, pa na kraju krajeva i nacionalna prvakinja. Uvijek si postavim neke ciljeve više nego izazove. Sada bih voljela pjevati u poznatim teatrima poput Verone. Nije to nešto što je našim pjevačima nedostižno, ali je vrlo rijetko i osim vrhunskog pjevanja, glume i dobrog izgleda treba imati i sposobnog agenta s odličnim vezama.

Osim izazova, i zadanih ciljeva ima li onih nekih teških trenutaka?

Ima naravno, teško je studiozno pripremiti ulogu, teško je otpjevati neke fraze. To su sve problemi koje mi pjevači moramo riješiti da tako kažem. Teško je i raditi s ljudima jer ponekad vam netko ne paše, ponekad ima i ljubomore, ogovaranja i podmetanja. Toga ima svugdje. Zatim i taj stres velikih uloga, treba pjevati 3 sata uz dvije pauze od 15 minuta. Fizički je teško, a i kostim ima jedno 4-5 kila. Također, treba uskladiti privatni život s poslovnim obavezama, a u tome imam veliku pomoć i podršku svoga supruga i obitelji.

Mislite li da u današnje vrijeme postoji manji interes za kazalište, recimo kod mladih ili je i dalje zanimanje za odlazak u kazalište jako?

Imamo pretplate za mlade, za dramu, za operu. Lijepa bude i sezona koncerata. Ima dosta pretplatnika i mlađih i starijih. Postoji interes. Prva premijera u ovoj sezoni koju smo Robert i ja radili bila je Nikola Šubić Zrinski i predstavu je vidjelo dosta mladih. Zrinski je bio malo osuvremenjen, scenski vrlo zanimljiv svima. Moja djeca su bila i tražila su ponovo doći. One neće doći na svaku predstavu više puta. Djeca su mi najveći kritičari. Ljudi misle da kazalište nije prstupačno ali stvarno može biti. Bude i ponuda na grupe, ponekad su karte i po 20 kuna. Više nije ono doba kada ljudi dolaze u toaletama, možda na premijere. Danas dolaze mladi u trapericama i košulji i to je sasvim pristojna odjeća za odgledati neku reprizu. Kazalište nije bauk i mislim da bi svatko barem jednom u tri mjeseca mogao pogledati neku predstavu jer stvarno ima puno toga na izbor. Ne vole svi operu, ni ne moraju je voljeti, nije to ništa pogrešno, svaka osoba je drugačija, ali zato je i program raznolik pa svatko može pronaći nešto po svom ukusu.

Za kraj što nam spremate u budućnosti, kakve su želje i planovi te kako ste proveli blagdane?

Ove godine nisam nastupala u božićno novogodišnjem programu, ali program se svake godine mijenja. Prošle godine smo imali Božićnu priču, pretprošle godine je to bio Šišmiš, u kojem smo nastupali gotovo svi solisti opere i zbor uz orkestar. Svake godine drugi ljudi organiziraju kazalište za Božić. Mislim da je tako i fer, jer ne mogu uvijek isti. Ove godine su u programu bili koncerti Zbora opere, Zbora Kaplan s gostima, Božićna predstava svih kazališnih grana za djecu i mlade, zatim Katja Budimčić uz gitaru, čitaonice božićnih bajki i za kraj godine tradicionalno rasprodani Novogodišnji koncerti orkestra opere. U svakom slučaju svatko je mogao naći nešto za sebe.

Što se mene tiče, ovo ljeto sam se naradila. Robert i ja smo imali jako puno posla i stalno smo putovali, pa se nismo uspjeli odmoriti, tako da sam se za Novu godinu odmarala na Lošinju. Za Božić se naravno radilo, s kćerima sam spremala kolače, a za Badnjak na večeru nam je došla rodbina, šogor i šogorica s djecom te svekar i svekrva. Božić smo isto proveli u krugu obitelji uz moje roditelje braću i sestre te njihove obitelji.


Vaši komentari
DUX NEKRETNINE