Menu
ana9

Kolumna: Anine sitne radosti IX.

Netko će reći: “Sve je lakše u dvoje.” Netko drugi će reći: “Zajedništvo jača.” Netko treći će se pak odlučiti za izjavu: “Ne želim biti sam kao pas.” I slažem se sa svime izrečenim. Nemojte biti sami. Okružite se kvalitetnim i dobrim ljudima jer, usprkos svemu što se danas događa, takvih ljudi ima. Pronađite svoju srodnu polovicu.

Unatoč tome što se sa svime slažem, jedno moram dodati: U potrazi za ljudima i s prilagodbom među istima, nemojte izgubiti svoj identitet, svoju samoću i svoje putovanje. Važnost tog trijasa nas određuje kao što kompas određuje strane svijeta i kao što koordinate na karti određuju gdje se nalazi svako pojedino mjesto na našem planetu. Ukoliko izađemo iz planetarnog, zemaljskog opsega i zagledamo se prema tajnama Svemira, što tamo određuje postojanje?

Isti trijas: identitet, samoća i putovanje.

ana9a

Otplovite sa mnom u bespuća dimenzija koje su tako zemaljske, a tako široke i nepregledne poput naše galaksije, a i šire…

“MENI NIKO UKREST NE MORE..”

“Odaberi smjer u svom životu. Uvijek znaj što želiš. Ako radiš jedno, budi u tome najbolji. Ne ustručavaj se pred ničim i kosi sve pred sobom. Ukoliko razvijaš jednu karijeru, udubi se u nju i nipošto ne troši energiju na ništa drugo. Hajde molim te, kakva duša, kakvo sve. Samo radi i guli, i radi i guli, i radi… dok ne izgoriš. Nemoj sanjati, nema smisla. Ne živi se od snova. Radi, radi, radi. Gledaj sve negativno. Živimo u vukojebini. Sve mrzi i ničemu se ne nadaj. Uz to, rodi, pokušaj odgojiti to jadno, nesretno dijete. Kuhaj, peri, čisti, glačaj, kukaj, kukaj, kukaj. Budi nezadovoljan.”

Ovom salatom negativnih misli čovjek lako rezimira količinu deprimiranosti društva i kolektivnu opsjednutost negativnim koja nas okružuje. Svatko tko iskoči ili makar pokuša iskočiti iz tog toka, smatran je budalom, luđakom ili idiotom. Nasmijan čovjek koji se nada boljem sutra u našoj državi je persona non grata, potencijalni manijak, moguće i narkoman (teže droge), a ukratko- budala.

Struja tog toka je izrazito jaka jer u svojoj energiji čuva nevjerojatnu količinu ljudske gorčine, rezigniranosti, očaja i nezadovoljstva. Kako osoba može ostati mentalno zdrava i jaka usred tih nemira i oluja? Teško, uz borbu, padove i lomove, ali izdignuta i izvijena poput nanovo rođenog feniksa i neustrašiva pred životnim nedaćama. Kako zadržati svoj identitet ako imaš pozitivnu prirodu koja i usred najvećih životnih nevremena zna da postoji dobro i život poslije oluje i turbulencije?

Identitet čuva ljudsku dušu u kojoj, poput škatulice za uspomene, ima pohranjene otiske našeg bića. U njoj čuvamo sve čemu nas je život naučio na lakši ili teži način.  Tu škatulicu posjedujemo svi. Ključanica svake škatulice je jedinstvena, kao i ključ koji je otvara. Razmislite malo. Ukoliko netko želi svom silom, na pomalo mazohistički način, uništiti svoj identitet pokušavajući otvoriti tuđim ključem svoju škatulicu duše, pa nešto će zasigurno poći po zlu: ili će ključ puknuti u ključanici, ili ćemo oštetiti utor ključanice. Ostat će tragovi nasilnog pokušaja otvaranja. Šteta će ostaviti kako problem, tako i ožiljak. Ozljeda po ozljeda, oštećeno tkivo, oštećena duša i… gdje smo mi u toj priči, gdje je naš identitet? Usred oluje, izgubljeni, sami, bez identiteta i poljuljane vjere.

Ukoliko želimo osjetiti osjećaj pripadnosti, moramo definirati sebe. Moramo znati svoje vlastite vrline, sposobnosti, želje, ambicije, mane, strahove i nemoći. Moramo naučiti osluškivati sebe i svoje unutarnje darove. Škatulica ima nevjerojatno mnogo prostora u sebi, a na nama je da je napunimo koliko želimo. Također je na nama da odredimo koliko često ćemo intenzivno davati sve od sebe za vlastito bolje ja, za vlastiti bolji duh. Hrana je tako bitna za ljudsku egzistenciju, zdravlje, ma kratko rečeno- za opstanak.

Svaka čestica naše duše, kako bi opstala, mora primiti obrok. Svačiji identitet je jedinstven, a dobro je univerzalno tako da je na svakome pojedincu da odluči na koji će način pripremiti i pristaviti obrok svojoj duši.

SLUŠAM SVE, ALI SEBE TEŠKO ČUJEM

Oslušnite sad što osjećate. Zamislite da se konstantno nalazite u bučnom okruženju, prepunom ljudi, bez milimetra prostora u kojem možete imati mir i vlastitu privatnost. Nigdje samoća, samo gomila ljudi. Čujete li svoje misli u tom ambijentu pretrpanom drugim dušama? Možete li zamisliti da nadograđujete dio sebe ili da stvarate nešto kreativno? Gdje je u ovoj priči važno što vi želite stvoriti? Čujete li moje misli? Gdje je nestala važnost trenutka u kojem sami imate mogućnost osjećati svoj rast u kreativnom smislu? Postavila sam gomilu pitanja, a nisam sigurna jeste li me uopće uspjeli čuti.

ana9s

U današnje vrijeme, biti sam, znači biti ili čudan, ili besposlen. E ja se s tim ne slažem. Osobnog sam mišljenja da makar dvije zdrave minute mira za vlastite misli,  donose više dobra za boljitak pojedinca, negoli dva sata vremena provedena na način na koji to ne želimo, prepuni tjeskobe i želje za bijegom, upravo u ove dvije minute samoće. Zbilja ne pričam o tome da čovjek na dnevnoj bazi treba pola dana uzeti za sebe jer je to luksuz, ali ono što nije luksuz je posvećivanje sebi u vremenu koje imamo, i za koje smo zahvalni, kako bi pripomogli sebi da rastemo i jačamo. Ne kaže se bez razloga: kamen po kamen palača. Ekvivalentno tome, minuta mira za vlastite misli po minuta mira za vlastite misli i izrastamo u ono što želimo: zdravu i kvalitetnu osobu formiranog identiteta koja ide prema samo boljoj verziji sebe, i spremna za putovanje. Kakvo li sad putovanje?

PUT PUTUJEM, DOTIČU ME I MORE, I PLANINE, I LJUDI, I SVIJET U ISTOM…

Kad se nađete na putu, uživate li u svakom trenutku ili samo iščekujete odredište? Ja sam se dugo vremena okretala isključivo prema odredištu. To je valjda bila jedina bitna točka svakog mog putovanja; stvarnog ili metaforičkog, duhovnog ili emotivnog. U jednu ruku mi je čak bilo i mučno prolaziti kroz cijelo putovanje jer to odnosi mnogo vremena. Bilo je bitno samo stići na odredište.

Jednog dana, jednog trenutka, ni sama ne znam kada, kao da je netko iz vedrog neba smjestio najcrnji oblak poviše moje glave, izlio iz njega pljusak, osvijestio me i dovukao k samoj sebi. Što ja to zapravo radim samoj sebi? Toliko toga si uskraćujem i toliko toga propuštam!

Skoncentrirana na cilj, ne uživam u cijelom putu. Bez razuma, s identitetom koji je zatvorio oči i pogubljena poput ptice svezanih krila, u svojoj glavi sam imala: cilj, cilj i samo cilj. Što se događa u mojem unutarnjem svijetu i kako on sve ovo proživljava? Potresno i izgubljeno. Svaki atom mog bića je uskraćen za gomilu spoznaja.

Završila sam s time. Kraj.

ana9ss

Odlučila sam vježbati i truditi se. Počela sam osjećati zadovoljstvo. Sve što je prije bilo uzrok ugroženosti, nervoze i negativnih naboja, danas je trenutak nad kojim se zamislim i nad kojim uvijek nešto zaključim i naučim. Znate kad sam to shvatila i prihvatila? U svom vlastitom trenutku samoće.

Nisam bila usamljena, nemojte me krivo shvatiti. Okruživala me sva ljubav ljudi koje volim i koji su dio mog života, ali taj tren sam morala biti sama. U trenutku kad sam samoj sebi zadala takvo nešto, poželjela sam se okrenuti cijelim svojim postojanjem prema nečem novom. Otvorila sam se očekivanjima! Spremna sam na neočekivano i nadam se dobrom. Bila u nečijim očima luda ili čudna što ću ovo napisati, ali meni je dobro u mojoj koži! Dišem i radujem se!

Promislite o svom identitetu. Dajete li mu dovoljno samoće? Osjećate li se dobro u svojoj koži?  Ja vam za kraj imam poručiti još samo jedno: Kad putujete, nemojte to činiti samo svojim tijelom. Nutrina vašeg bića daje apsolutno drugu dimenziju svakom putovanju. Uključite je i radujte se novome.

ana -300x300

ANA FATIĆ – Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

ANA WITH INSTALOVE

 

Vaše mišljenje nam je bitno!