MENU
katja1

Katja Budimčić Sabljar: “Najveća nagrada mi je reakcija publike!”

Katja Budimčić Sabljar javnosti je poznata kao pjevačica. U njezinom smo anđeoskom glasu uživali u poznatom mjuziklu “Sušak Sušak”, a od nedavno je i vanjska suradnica u operi HNK Ivan pl. Zajc. Uživala sam u razgovoru o glazbi, umjetnosti, kazalištu te što ono predstavlja za moju imenjakinju Katju, ženu koja me je oduševila svojom iskrenošću, jednostavnosti i nasmijanom licu.

Draga Katja, za početak otkrij nam nešto više o sebi. Kako bi sebe predstavila van scene, ali i na sceni našim čitateljima i čitateljicama.

Ono što mene određuje kao osobu je definitivno pjevanje, njime se najbolje mogu izraziti u svemu što radim u životu. Što se tiče glume, ne bih se baš nazvala glumicom, kod mene se više radi o amaterskoj kazališnoj glumi. Pa ipak, gluma je definitivno moja velika strast, a i izvrsno se slaže s pjevanjem. Inače privatno sam majka jedne male slatke djevojčice s kojom provodim sve slobodno vrijeme.

Dakle u tvojem životu se isprepliću dvije velike umjetnosti. Možeš li odabrati između pjevanja i glume što ti je bliže? Naslućujem odgovor…

S obzirom na to da sam glumila u prvom mjuziklu na čakavskom “Sušak Sušak” koji je ujedno i jedna vrlo uspješna priča, sretna sam što mogu reći da sam uspjela spojiti te dvije ljubavi. Mjuzikl ljudi definitivno vole jer prenosi pozitivne, ljubavne, vesele priče. Pjevanje je prevagnulo još u doba kada sam odlazila u glazbenu školu, jednostavno se na nikada nisam osjećala dovoljno ambicioznom za nešto drugo osim pjevanja. Volim glumu, onaj tko nije probao ne može shvatiti koliko je to težak posao iako vrlo lijep. Svakako bih voljela u budućnosti spajati te dvije umjetnosti što češće naročito kada je riječ o mjuziklu. Bilo bi mi žao da se mjuzikl scena u Rijeci ne nastavi jer mislim da ta forma ljudima vrlo odgovara.

Kada gledamo predstave ili filmove često nama kao laici prolaze glavom pitanja poput: “Kako se samo uspije toliko uživi u ulogu? Je li to teško? Koliko je vremena potrebno?” 

Imam sreću što je redatelj mjuzikl “Sušak Sušak” zaista vrhunska osoba i pristupio je svakome od nas kao prijatelju. Naravno da je teško uživjeti se u neku ulogu to je neosporivo. S obzirom na to da ja radim kao vanjski suradnik u operi za HNK Rijeka provela sam mnogo vremena razmišljajući bi li voljela biti solista u operi ili ne. Zaključila sam da ja na pozornici uživam biti ja i dijeliti sebe s ljudima i ne postojati netko drugi, iako i to ponovno ima svoje čari. Do sada sam u kazalištu radila na nekoliko projekata na čemu sam vrlo zahvalna, opera predstavlja prekrasnu glazbu i ovo je posao koji bih voljela raditi i u budućnosti te ga spajati sa zabavnom glazbom.

Zanimljivo je da si ujedno pjevačice opere, ali i zabavne glazbe. Riječ je potpuno različitim žanrovima, predstavlja li to veliki izazov?

Da, radi se o potpuno drugačijim vrstama pjevanja. Do sada mi mijenjanje žanrova nije predstavljalo preveliki problem, ali potrebno je puno raditi na sebi. Iskreno, tek sada se polako zaljubljujem u operu. Kroz školovanje sam naravno učila o operi, no sada mogu reći da potpuno uživam u njoj. Nisam mogla ni slutiti da će mi se stvari na ovaj način poklopiti, kombiniram rad u kazalištu s drugom ljubavi, zabavnom glazbom i danas mogu reći da od pjevanja živim. Radim ono što volim i u tom smislu sam vrlo sretna osoba.

Koliko je u Rijeci važno kazalište? Kako gledaš na trenutnu situaciju u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka?

Ja volim ići u kazalište, naše kazalište ide u korak s vremenom odnosno sa svime što se događa oko nas. Danas se sve modernizira ništa nije isto kao što je bilo. Meni je to dobro, naše kazalište ima dobre pjevače i mislim da se nastaju odlične predstave. Može se pronaći nešto za svakoga.

Poznato je da mnogi umjetnici, ne samo pjevači, moraju raditi nekoliko poslova istovremeno. Izabrati umjetnički put kao onaj primarni, često je vrlo rizično. Kako ti gledaš na glazbenu scenu u Hrvatskoj, što je potrebno za uspjeh?

Da zaista je veliki rizik izabrati ovaj put. Postoje ljetni mjeseci u kojima je jako puno posla, kao i u Božićno vrijeme, no isto tako i periodi gdje je manje nastupa, snimanja i slično. Pravi umjetnik koji voli to što radi uvijek se može organizirati i posložiti si prioritete. Nikada ne možeš znati koliko ćeš i kada zaraditi, ali jako je važno i da imaš partnera ili partnericu koji te podržava u onome što radiš. Mogu reći da za mene zarada nije prioritet, jer mi je jako važno da se pjevanjem jednostavno bavim. Potrebno je jako puno uložiti u sebe da bi došli do te faze da možeš živjeti od pjevanja. Danas bi se pjevanjem svi voljeli baviti, ali potrebno je biti dovoljno uporan da bi se trud isplatio, nisu svi dugoročni pjevači.

Istina, sve je više ljudi koji se okušavaju u pjevanju na ovaj ili onaj način, no što je ono što čini profesionalca?

Prije svega rad na sebi. Primjerice ja odlazim na satova pjevanja, solfeđa i to je ono što ti uvijek koristi kao pjevaču. Potrebno je uložiti trud, ali i financije. Smatram da je najvažnije imati talent koji netko treba prepoznati i onda te usmjeriti. U mojem slučaju to je bila moja majka koje me uvijek poticala i trudila se da odaberem glazbenu školu i njegujem svoj dar.

Jedan profesor mi je jednom prilikom rekao da kada izađem s pozornice izgledam prazno, svu sebe dam publici i jednostavno se “ispraznim”. Ali ostane osjećaj velikog zadovoljstva koji me ispunjuje više od ičega. Puno kolega mi je otkrilo da se tako osjećaju.

Koliko god je pjevanje lijep posao istovremeno je i vrlo težak posao jer se u njemu susrećeš s puno različitih ljudi i situacija, kao i svakome poslu. Moraš prebroditi zavist, ljubomoru, sve te negativne situacije, no jednom kada se naučiš nositi s njima postaješ dovoljno stabilan u glavi i znaš što želiš – onda ćeš i uspjeti. Taj put jednostavno treba proć. Ljudi su takvi da moraju uvijek pronaći barem nešto negativno zbog čega mogu kritizirati nekoga omalovažavati njegov uspjeh. I sama sam se pronašla u sličnim situacijama, no zainatila sam se i odlučila raditi na sebi. S obzirom na to da ja živim u jednoj zdravoj okolini, svjesna sam sebe same i znam koliko vrijedim. Prije bih se jako uzrujavala, no sada i ako čujem neki negativniji komentar odmahnem rukom.

U pjesmi mi je najvažniji tekst i interpretacija. Ljudi to prepoznaju i jako lijepo reagiraju što mi daje dodatnu snagu.

Iza tebe je mnogo nastupa, festivala, natjecanja, je li trema i dalje prisutna?

Uvijek imam dosta veliku tremu, dok ne dobijem neku povratnu informaciju od publike i tada se smirim. Dobro je imati tremu to znači da osjećaš veliku odgovornost prema svojem poslu. Bez obzira na toliko godina iskustva, uvijek je barem neka doza treme prisutna.

Sjećaš li se svojeg prvog nastupa?
Naravno u maloj školi imali smo zajedničku priredbu za roditelje i djecu i mene su stalno nagovarali da pjevam. Ja sam se pripremala, naučila pjesmicu, no na kraju sam ostala petnaest minuta stajati u tišini, od treme nisam mogla pustiti ni glasa dok me teta nije uhvatila za ruku i odvela s pozornice. Danas mi je ta uspomena smiješna i simpatična naravno…

Najveća nagrada mi je reakcija publike, publika je ono zbog čega živi jedan pjevač deset godina, dvije sto ili koliko već. Što se tiče nagrada struke, one mi nisu najvažnije ali su mi vrlo drage, predstavljaju još jednu potvrdu onoga što radim.

Pripremila: Katja Grubiša

Photo: Eni Brušnjak, Gianni V.

Vaši komentari