AVON

Akt žrtve kao dio ljudskog života je poznat svima i više-manje je prisutan u svim ljudskim sudbinama. Žrtva postane posebno aktualna tema tijekom razdoblja korizme, a većina ljudi je na nju sklona gledati kao na nešto plemenito i uzvišeno. No što kad uloga žrtve počne zauzimati centralno mjesto u našim životima – bilo da se sami osjećamo tako ili imamo nekoga u svojoj okolini za koga primjećujemo da je „vječna žrtva“?

Znate li da kroz ulogu žrtve mogu funkcionirati i muškarci? Ne, ona nije rezervirana samo za žene. Postoje različiti razlozi zašto netko usvaja obrazac ponašanja žrtve u svom svakodnevnom funkcioniranju:

  • izloženost nekom obliku traume tijekom djetinjstva; fizičkom, seksualnom, psihološkom ili emocionalnom zlostavljanju, zanemarivanju, odrastanju u obiteljskim sredinama punim nasilja i/ili ovisnosti i sl.
  • rezultat suovisičkog odnosa sa roditeljima
  • usvajanje obrazaca ponašanja od nekog drugog člana obitelji koji već funkcionira kroz ulogu žrtve
  • najfunkcionalniji obrazac ponašanja u datim okolnostima – kroz ulogu žrtve se najlakše ostvaruju ciljevi i zadovoljavaju potrebe (npr. privlačenje pažnje i suosjećanja, življenje života bez odgovornosti, izbjegavanje osjećaja krivnje itd.)
  • teške životne okolnosti (npr. neizlječiva bolest).
ZTC

Važno je spomenuti i specifični kulturološki fenomen koji je u našem još uvijek poprilično tradicionalnom društvu i dalje dio svakodnevice mnogih djevojčica – djevojčice se odgajaju u duhu svjesnog ili nesvjesnog stava da je ženi predodređeno da bude žrtva.

Zvuči li vam ovo poznato – žena treba tuđe potrebe stavljati ispred svojih, brinuti o svemu drugome prije nego se pobrine za sebe, raditi za druge i onda kad to drugi ne trebaju i kad ih nitko to ne traži, obavljati sve zadatke bez pomoći drugih, treba biti „dobra“, požrtvovna, plemenita i na usluzi svima

Slijedeći ta pravila djevojčice, djevojke i žene kroz njih  grade sliku o sebi i svoj osjećaj vrijednosti, a pri tome su same sebi najstroži kritičari i suci. Jednadžba je vrlo jednostavna – ako se ne ponašam na taj način ne valjam, ne vrijedim, nisam dobra. Vrlo često im se događa da se zbližavaju s osobama koje im u međusobnom odnosu samo potvrđuju takvu iskrivljenu sliku o sebi. Kao rezultat ovakvih duboko ukorijenjenih vjerovanja se pojavljuje niz potisnutih i neosviještenih potreba i emocija (najčešće ljutnje), ali nažalost i nikad ispoljenih i realiziranih osobnih potencijala. Uloga žrtve se vrlo često prenosi s majke na kćer, te je djevojčicama iznimno teško razbiti transgeneracijski lanac ovakvog funkcioniranja.

KAKO PREPOZNATI MENTALITET ŽRTVE?

  • Žalopojke. Zvuči li vam poznato „Jadna ja“, „Sve je na meni“, „Život je tako težak“, „Uvijek se meni događaju loše stvari“, „Baš ja dobivam najviše posla i najgore slučajeve“, „Toliko toga radim za njih, a oni prema meni tako…“ i sl.?
  • Prebacivanje odgovornosti za vlastiti život na druge – uvijek su za sve krivi drugi – članovi obitelji, prijatelji, kolege, šefovi, sustav, država, vremenska prognoza…
  • Fatalističko shvaćanje da im nema pomoći – ako se i zapetljate u razgovore s njima uvijek će na predložena rješenja pronaći kontraargumente i dokazati vam da se njih zapravo ne može spasiti.
  • Pasivnost – u njihovim životima sve stoji na mjestu.
  • Sliku o sebi najčešće grade ovisno o povratnoj informaciji koju im daje okolina ili se uspoređuju s drugima (ovdje često znaju osjećati zavist ili zamjeranje).
  • Niskog su samopouzdanja, samopoštovanja i samosvijesti.
  • Često ne znaju i ne se usude reći „ne“ i zauzeti se za sebe, svoje želje, prava i potrebe (vrlo često ih uopće ne znaju ni prepoznati).
  • Sažaljenje koje dobijaju od drugih miješaju s ljubavlju, a vrijeme koje im drugi poklanjaju za slušanje žalopojki sa bliskošću.
  • Boje se ulaska u direktne konflikte, a zapravo pucaju od zatomljene agresije, što zna rezultirati epizodama pasivne agresije.
  • Često se osjećaju napadnutima, te neke banalne riječi i rečenice znaju doživjeti kao njima upućenu kritiku, zamjeranje i sl.
  • Teško se nose s vlastitim neuspjehom i greškama, a uspjeh pripisuju sretnim okolnostima a ne vlastitim sposobnostima.
  • Teško primjećuju i prepoznaju lijepe stvari oko sebe.
  • Prigovaraju drugima, ali i sebi.
  • Manipuliraju i igraju na tuđe osjećaje krivnje, sažaljenja i druge neugodne osjećaje– naša je krivnja što je njima teško i što su nesretni.
  • Kroz okrivljavanje drugih obezvrijeđuju druge (drugi su ti koji su zli i loši), a veličaju sebe (naravno, nesvjesno) što im također služi za građenje slike o sebi.
  • Žale se na tjelesne simptome (glavobolje i sl.), a ponekad razviju i teža oboljenja.
  • Njihovi sugovornici često nakon razgovora s njima ostaju s osjećajem „iscijeđenosti“.

KAKO IZAĆI IZ ULOGE ŽRTVE?

Osobe koje tako funkcioniraju često imaju osjećaj da su u začaranom krugu, te ne vide svoju moć da otkriju i dođu do izlaza i svjetla. Osjećaji samosažaljenja, bespomoćnosti, beznađa, straha, očaja i jada ih paraliziraju da se pokrenu. Njihov obrazac funkcioniranja zna podsjećati na osobe s depresivnim karakteristikama, a nije neobično da uistinu u nekim životnim fazama i padnu u depresiju. Nisu svjesne sebe, svojih potencijala i snaga, a neke pak u sebi gaje osjećaj da su zapravo „neotkriveni dijamanti“ (ali eto, životne nedaće ne dopuštaju da se taj dijamant izbrusi i zablista pred svijetom). Brzo odustaju, te neke epizode neuspjeha iz prošlosti im služe kao vječni argument da će i budući pokušaji biti osuđeni na propast.

Da je izaći iz uloge žrtve lako taj obrazac ne bi pratio ljude tijekom cijelog njihovog života. Što duže netko tako funkcionira teže mu je razbiti taj fiksirani obrazac. Ali nije nemoguće – vi to MOŽETE i zato krenite! Osvijestite kolika je snaga u vama – hej, ipak ste živi nakon svih nedaća, a vrlo vjerojatno ste i naučili štošta iz njih. Samim time ste već junak. Oslobodite tog junaka iz sebe, podarite mu krila!

Na koji način se pokrenuti?

  1. Preuzmite odgovornost za vlastiti život i postupke i to sad i ovdje. Vi živite svoj život; ne netko drugi umjesto vas. Kakve god se životne okolnosti dogodile nitko ne donosi odluke umjesto vas niti bira ponašanja osim vas. Pri tome ne koristite riječ krivnja, već odgovornost.
  2. Osluhnite sebe. Što volite, što ne volite, što u ovom trenutku trebate…i priuštite si to.
  3. Stavite svoje potrebe ispred tuđih. Svijet neće propasti ako sebe stavite na prvo mjesto. I dajte priliku drugima nek se sami pobrinu za sebe.
  4. Osvijestite svoje granice. Ako vi ne znate gdje su vaše granice i ne poštujete ih, kako onda možete to očekivati od drugih?
  5. Počnite govoriti NE. Vježbajte na glas, pred ogledalom; što god je potrebno.
  6. Dozvolite si pokazati i izbaciti emocije. Ovo posebno vrijedi za ljutnju. Jeste li znali da je ona jedna od primarnih emocija i da ju u sebi imaju već i najmanje bebe?
  7. Smanjite očekivanja od sebe i drugih. Samo smo ljudi, sa svim našim vrlinama, ali i manama.
  8. Pohvalite sami sebe. Ne čekajte pohvale drugih.
  9. Dozvolite si pogreške. Nitko nije savršen, svi griješimo.
  10. Naučite oprostiti sebi, ali i drugima, te potom krenuti dalje. Okrivljavanje i zamjeranje nije konstruktivno i koči bilo kakav napredak.
  11. Ne odustajte nakon prvog pokušaja. Već svaki idući će biti bolji.
  12. Učite na greškama, analizirajte što zbog čega su se dogodile, smislite strategiju što možete učiniti idući put da se to ne dogodi i – krenite dalje.
  13. Učite gledati pozitivno na sebe i svijet oko sebe. Krenite malim koracima – svaki dan zapišite po jednu stvar koju ste kao pozitivnu i lijepu uočili kod sebe i oko sebe. Statistički je nemoguće da vam se tijekom dana ne dogodi barem jedna ugodna situacija.
  14. Vježbajte zahvalnost. Sigurno postoje stvari, osobe i trenutci u vašem sadašnjem životu na kojima možete biti zahvalni. Fokusirajte se na to, a ne na negativnosti.
  15. Osvijestite svoje potencijale. Ohrabrite se baviti nečime što vas je oduvijek privlačilo, vratite se aktivnostima koje su vas ranije usrećivale, krenite usavršavati nešto u čemu već znate da ste dobri….
  16. Volite se i prihvatite sami sebe baš onakvi kakvi jeste.

ŠTO AKO NETKO U MOJOJ OKOLINI FUNKCIONIRA IZ ULOGE ŽRTVE?

To može biti vaša majka, prijateljica, kolega s posla ili netko treći…Često puta tu životnu ulogu biraju drage nam osobe iz našeg života za koje želimo da žive život sretne i zadovoljne, pa i sami zapadnemo u vrtlog neugodnih osjećaja kad slušamo kako je njima teško.

U njihovoj blizini se možemo često osjećati i sami nemoćni, puni krivnje, iscijeđeni, frustrirani, odgovorni za njihov jad i nevolju. To svakako nisu ugodni osjećaji.

Kako onda najbolje zaštititi sebe, a u isto vrijeme pomoći „žrtvi“?

  1. Postavite jasne granice. Ne dozvolite da vas uvlače u svoje priče i probleme, ali im istovremeno dajte do znanja da vam je stalo do njih.
  2. Osvijestite sami sebe da su oni sami odgovorni za svoj život. Nitko im ne može pomoći ako si sami ne pomognu. Ne dajte se izmanipulirati da ste vi krivi što su oni jadni (ali naravno vodite računa da se primjereno ponašate i prema njima, kao i prema drugim osobama u vašoj okolini)
  3. Izrazite povjerenje u njihove sposobnosti da sami smisle rješenje za svoje probleme i krenu u akciju. Nemojte ni pokušavati predlagati rješenja za njihove probleme.
  4. Pohvalite svaku pozitivnu promjenu na njima – npr. kad se pokrenu, kad se zauzmu za sebe, kad primjećuju lijepe stvari oko sebe i sl.

Za kraj ovog članka pozivam vas da imate na umu da je svaka životna priča drugačija, individualna, posebna i sa svojom specifičnom težinom te univerzalnog recepta za izlazak iz začaranog kruga nema. Ponovno napominjem da izaći iz obrasca žrtve nije lako i neće se dogoditi preko noći. Posebno je teško ukoliko ste sami bili izloženi nekom obliku nasilja, traume i sl. Tada svakako predlažem da potražite stručnu pomoć kvalificiranog i iskusnog psihoterapeuta koji će vam pružiti podršku i sigurno, neosuđujuće okruženje u kojem ćete moći proraditi traume, izraziti sebe i svoje osjećaje, te pronaći nove, ugodnije i efikasnije načine funkcioniranja.  

Tajana Topo Kero je dipl. soc. radnica iz Rijeke, koja iza sebe ima petnaest godina iskustva rada u struci s pojedincima, parovima, obiteljima, te grupama u potrebi. Prilikom pružanja stručne psihosocijalne pomoći od iznimne joj je koristi dodatna četverogodišnja edukacija iz integralne gestalt psihoterapije, te edukativne radionice art terapije koje je pohađala. Najviše uživa u radu koristiti kreativne ekspresivne tehnike (crtež, kolaž, glinu, igranje uloga, glazbu itd.) za koje smatra da su posrednici između nas i naših unutarnjih svjetova, te snaga i potencijala koje svi imamo neosviještene u sebi.

ZTC