Menu
IMG_5092

Jesu li tada slađe bile trešnje ili je tada slađe bilo doba?

Sjećam se kad sam bila mala, svaki dan išli smo u šetnju do Trsata. Najdraže šetnje bile su mi proljetne kad je perivoj Trsatske crkve izgledao potpuno drugačije. Dakle, ušlo se sa stražnje strane i put je vodio do crkve, put trešanja po kojima smo se nespretno verali tražeći one zrelije i punijeg okusa. Ostalo se na Trsatu nije puno promijenilo. Volim ga jednako. Ali ostala je ista  ta naša Gradina, ista  ta naša Dvorana mladosti, gotovo su isti kafići, Trsatski park, isto je sve. No, trešanja već dugo nema.

A ja upravo u jeku noći imam neki balaševićevski trenutak no i to je bolje od mnogih drugih trenutaka kojima smo htjeli-ne htjeli ovog tjedna bili izloženi. 

Slatki je taj okus djetinjstva u mojim mislima. Imam sreću i pripadam generaciji u kojoj je bilo normalno biti vani do mraka, a onda još zvoniti i moliti za tih bitnih deset minuta ostanka vani jer trebalo se igrati. Loptama smo se igrali mi, skrivača, lastik, nismo mi znali tada da će na Velebitu (igralište ispred moje zgrade) sjediti neki novi klinci i igrati se. Pa kako bi uopće mogli sjediti i igrati se, nismo to mogli znati mi. Sjediti da i igrati se jer u rukama će svatko držati svoju pametnu igračku i svi će zajedno na tom trošnom, ali voljenom dječjem igralištu igrati. Igrati se, a igralište prazno. Igrati se, a nema dječje buke. Igrati se, a nitko ne zvoniti teti  s prizemlja dok svi bježimo. Igrati se, a ne bacati amule u stan na nekom višem katu. Igrati se?

Baš je bilo lijepo biti dijete koje može biti – dijete. Žao mi je što tada nisam shvaćala da nam se uopće nije trebalo žuriti odrasti i da su brige s dječjeg igrališta najslađe brige na svijetu.

Kao i one trešnje kraj Trsatske crkve, istoj onoj u kojoj sam godina i godina kasnije izrekla najbitnije DA u svom životu dotada. Naglašavam do tada, jer došla su još dva bitnija DA, kad sam odlučila biti majka svom ženskom  omiljenom biću  i kad sam odlučila biti majka svom muškom omiljenom biću.

Sjećam se još kad sam bila mala igrali smo se još svakakvih igara, policajaca, lopova, sudija, krvnika. Samo eto, nama je to bila bezazlena igra, a danas svih tih samo-dodijeljenih uloga more u našem društvu.

Ja ne znam, možda ja ne razumijem, možda su se neki još zaigrali, no meni nije do igre. Bar do te igre mi nije. Do one na igralištu je, ali prvo bih svratila do onih  slatkih trešanja mog djetinjstva, no više ih nema. Već dugo ih nema, a ja imam nekog kome bi ih pokazala.

Svako dijete zaslužuje sretno i bezbrižno djetinjstvo iza kojeg će jedino sumnjivo pitanje ostati Kada su nestale trešnje, tko mi je bio prva simpatija, postoji li još moj parkić, zašto nema sladoleda u loptici i zašto na televiziji nema više Cipelića.

Djeca smiju krasti trešnje tu i tamo, no mi roditelji nemamo im pravo krasti djetinjstvo. Niti sekunde. 

S dolaskom djeteta rađaju se i roditelji, ljudi koji moraju shvatiti da više ništa nije isto te da je na nama da im ustupimo siguran, zdrav, nasmijan svijet koji im moramo s radošću  pokazati, a ne preko njihovih nejakih leđa prava  dokazati. 

Pripremila: Marija Mažar

Vaše mišljenje nam je bitno!