ZTC

Naš današnji gost posebno nam je prirasao srcu, jer on je jedna vrlo inspirativna osoba puna pozitivne energije i vedrine, osoba koja ne odustaje ma koliko god teško bilo, osoba čija ljubav prema pisanju je toliko snažna da je cijelu knjigu natipkao samo jednim prstom. Mi vjerujemo da ste za ovog mladog Riječanina već sigurno čuli, a sutra u Rijeci možete prisustvovati i promociji njegove nove knjige te ujedno i prvog romana Težina Stvarnosti, on je Jan Bolić i ovo je njegova priča.

Dobro nam došao Jan, za početak možeš li nam ukratko reći nešto o sebi, tko je Jan inače?

Inače ne volim govoriti o sebi, ali dobro, kad me vi to pitate, reći ću ono što drugi kažu o meni i ono što mislim da jesam. Kažu da sam jako pozitivan i da se uvijek smijem. Kažu i da me nikad nisu vidjeli negativnog, tužnog ili ljutog. Tu se baš ne bih potpuno složio jer znam ponekad biti ljut, a i ponekad loše volje, no rijetko. Kažu i da sam uporan. Uporan jesam, nikad ne odustajem, uvijek želim doći do onog što sam si zadao. Dajem sve od sebe da to uspijem. I za kraj, ću reći, znam da mi smeta nepravda. Na to sam posebno osjetljiv. Nepravda u bilo kojem obliku. Smatram da smo svi jednaki i svi imamo jednake šanse u bilo čemu. Eto, toliko od mene o sebi. 🙂

Svoj profesionalni put spisatelja započeo si izdavanjem zbirke poezije, a nakon toga i kratke zbirke proza i pjesma, što nam možeš reći o svojim počecima?

Počeo sam pisati s petnaest godina. Poeziju. Pjesme sam pisao samo za sebe. Jednostavno sam osjećao potrebu za pisanjem, ne znam ni ja kako se javio taj osjećaj. Onda sam primijetio da kada pišem, da se lakše nosim s nekim životnim situacijama koje su me tada smetale. Nisam nikad pomislio da ću jednog dana biti pisac i da ću ikada nešto objaviti. Međutim, jednom mi se pružila prilika da objavim pjesmu u školskim novinama i uspio sam skupiti hrabrosti i priložio sam svoje radove. Nakon toga kada su objavili moje pjesme, dobio sam lijepe komentare i pohvale zbog kojih mi je bilo jako drago. To mi je dalo hrabrosti i tada sam počeo intenzivno pisati. Kad sam napisao prvu zbirku, kao autor početnik, gotovo je bilo nemoguće pronaći izdavača. Deset izdavača sam kontaktirao i svi su odbili moj rukopis. No, to me nije obeshrabrilo i na kraju sam uspio.

Kada već govorimo o tvojim počecima, možeš li nam otkriti kada si se zaljubio u pisanje? Voliš li i čitati jednako kao i pisati?

Baš zaljubio? Zaljubio sam se kada sam izdao prvu zbirku poezije. Tada sam osjetio da je to to. Da je pisanje ono čime se želim baviti do kraja svog života. U početku, dok sam još pripremao prvu zbirku, mislio sam da je to samo neka faza pisanja. Kao kad si u tim godinama, pa želiš pola godine biti pilot, a drugu polovicu odvjetnik. Ali, pisanje me držalo. Naravno, volim i čitati. Stalno nešto čitam, a i ne bih mogao pisati da ne čitam. Jedino je problem što volim kupovati knjige koje želim čitati. Zato mi je soba prepuna knjiga.

Kao što sam već i spomenula, započeo si pisanjem pjesama no uskoro nas čeka i promocija tvoje nove knjige “Težina stvarnosti”. To je ujedno i prvi roman, kako si se odlučio na pisanje romana?

Imao sam negdje u mislima želju napisati roman. Ali samo želju. Nisam o tome uopće puno razmišljao. Nakon druge knjige poezije i kratke proze „Može biti lijepo“, pisao sam kratke priče. Samo zato da nešto pišem jer ne mogu živjeti sa sobom ako ne pišem. Onda sam nakon nekog vremena napisao jednu triler priču koja mi nije dala mira. Svidjela mi se, ali to nije bila kriminalistička priča. Dugo sam razmišljao o njoj i njezinom nastavku. Zatim sam je cijelu izmijenio i pretvorio u pravi početak krimića. I nastavio pisati dalje, jer sam već tada u glavi imao cijelu priču za roman.

Što nam možeš reći o svojoj novoj knjizi, koliko si vremena posvetio pisanju upravo svog prvog romana?

Radi se o kriminalističkom romanu. Inspiriran skandinavskim krimićima, samo što sam radnju smjestio u Ameriku. Dogodilo se ubojstvo u mirnom gradu Princeton, u dobrostojećoj provinciji. Jedne večeri nestalo je struje u ulici Greenroad, a kad se svjetlo vratilo, na stupu semafora visjelo je tijelo iz kojeg je na cestu kapala krv. Tada pozovu glavnog detektiva Johna Monroea iz New Yorka, on je glavni junak i glavni lik priče. John započinje istragu u kojoj upoznaje stanovnike te ulice, njihove skrivene strasti i međusobne veze. Roman sam pisao godinu dana. Puno sam vremena posvetio njemu i dao sam sve od sebe da ga završim i što bolje napišem. Malo mi je živaca oduzeo, ali sam sretan što sam ga završio. Nekoliko puta sam pomislio odustati, no kako sam uporan, nisam odustajao. Svaki dan sam pisao, jednostavno sam živio s tim likovima koje sam stvorio. U prosjeku sam pisao stranicu na dan. Sad na kraju, mogu još reći da sam i puno toga naučio.

Oduvijek me zanimalo na koji način se pripremaš za pisanje knjige, potrebno je imati dobru ideju, ali sigurno je i potrebno dobro sve istražiti kako bi i likovi i radnja bili realni?

U glavi sam imao glavni dio priče s kojom sam se vodio naprijed. Naravno, to je samo mala skica, a ostale dijelove sam naknadno još pisao. Detaljnije i opširnije. Jer neka poglavlja romana sam pisao vrlo siromašno zbog toga što ne bih odmah imao ideju. Pa bih se kasnije vraćao dorađivati. I tako sam pisao. Poglavlje po poglavlje. Ovo je većinom fikcija, pa nije važno toliko sve istraživati, ali su neke stvari i stvarne koje sam morao istražiti. Recimo, ubojica u priči je imao psihičke bolesti, zato sam morao istraživati o toj bolesti, ili neke kriminalističke pojmove, i tako. Prije nego sam započeo pisati roman, puno sam razmišljao i smišljao u glavi.

Gdje pronalaziš inspiraciju i motivaciju za pisanje?

Motivaciju i inspiraciju najviše mi daju moji čitatelji. Njihove pohvale i lijepi komentari. Mislim da me ništa drugo neće motivirati i inspirirati kao njihova podrška. Oni su na prvom mjestu. Ali i kada osjećam da mi nedostaje inspiracije, onda još najviše volim izaći negdje u šetnju i na kavu. Bilo gdje. Volim promatrati ljude. I piti kavu. Obično sa svojima odem u neki trgovački centar i šetamo, a nakon šetnje popijemo kavu. To me napuni i poslije lakše pišem. Ne treba mi više.

Tko ti je najveća podrška u životu?

Najveća mi je podrška u pisanju, ali i u životu, mama. I obitelj. Bez mamine i njihove podrške ne bi bilo ničeg. Oni mi daju potpunu podršku u svemu i uvijek.

Moram priznati da ti se mi divimo, vrlo si vedar i djeluješ kao osoba koju vesele male stvari iako izdavanje knjige i nije mala stvar. 🙂 Unatoč preprekama na koje nailaziš lijepo je vidjeti kada je čovjek sretan, za kraj možeš li nam otkriti  kakvi su ti planovi i želje za budućnost?

Jedna od želja mi je da se čitateljima svidi roman i da ga prihvate. To mi je za sada najvažnije, a i iskreno se nadam da će im se svidjeti. Planovi za dalje? Pa evo, već pišem sljedeći roman. Isto kriminalistički, s istim detektivom, međutim John dolazi raditi u Riječku policijsku upravu na poziv ministarstva unutarnjih poslova, kako bi pokušao dovesti reda u policijskoj upravi i gradu prepunom korupcije i droge. Riječki kolege su ljubomorni na njega, pokušat će ga se riješiti, a uz sve to, dogodilo se i strašno ubojstvo sa silovanjem. Pišem ga pomalo, napisao sam otprilike pola romana. Za godinu i pol bi mogao biti gotov. Postoji još jedna želja za malo dalju budućnost, koja me motivira, a to je da jednog dana mogu živjeti od pisanja.


 

 

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE