skip to Main Content
MENU
“Iz svakog putovanja važno je izvući ono najbolje” Ana Palčić

“Iz svakog putovanja važno je izvući ono najbolje” Ana Palčić

Ego.

Svi ga imamo. Zna biti pravi „pain in the ass“ ako ti zaslijepi vid na način da ne možeš jasno sagledati neku situaciju.  Tko zna gdje dokle bih dogurala kada bi naučila povremeno utišati ego. Mislim, zbog ega (ok, i žena ) vodile su se bitke, pomicale planine, ukidale granice, ali na kraju krajeva, sve je bilo vođeno nečijom osobnom frustracijom. U ljubavi i ratu je sve dopušteno, ali ipak… ne bi li bilo divno kada ne bi ratovali. ( I sama sam se nasmijala ovoj izjavi)

Ipak, žena sam, a mi žene, poznate smo po tome da smo uvijek u pravu. Valjalo bi se češće sjetiti one poznate izjave:

„ Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“

Prijatelj mi je  spomenuo film „Putovanje u središte Zemlje“.  Povezala sam naslov s putovanjem brodom preko Ekvatora gdje sam u dva mjeseca potpune izolacije od ostatka svijeta uspjela sagledati svoj život iz ptičje perspektive i shvatiti da su problemi za koje sam dotad mislila da su ogromni, zapravo  mali i nebitni.  Shvatila sam da često tratim ovo podareno mi vrijeme uzalud.  Koliko god sam ovo sada kratko i jasno sročila, toliko to jednostavno bilo nije.

Kad pored tebe pliva kit i promatraš ga s divljenjem i strahopoštovanjem kao i beskrajno more oko sebe, to što ova nije imala vremena da ti „sredi nokte“ i oko toga si se uznemirila je glupo i nepotrebno. Nalakiraj si sama, nasmij se i šuti.  🙂

Isprano? Možda.

Baš to “šuti” sama sebi jednom prilikom izgovorila sam u pravom trenutku i time si osigurala jednu jako neobičnu pustolovinu 🙂

Imam osjećaj da uklapajući se u društvo, zaboravimo njegovati „svoj svijet“.

Brod Lalla Fatma N’Soummer, prevozio je LNG  – ukapljeni prirodni plin za jednu alžirsko-japansku kompaniju. Ima od toga, već 6 godina, ali kada zatvorim oči i dan danas mogu jasno vidjeti zelenu palubu, bijelu ogradu i ogromne bijele spremnike. Lalla Fatma ( žena imenom Fatma), bila jedna od ključnih  boraca za slobodu u doba Francuske invazije na Alžir.  Umrla je vrlo mlada, u 33.godini, 1863. godine. Lallom su je posthumno prozvali, a naziv označava nešto slično svecima.

Kako sam na tom brodu bila jedina ženska osoba među tridesetak muškaraca, a nisam bila Lalla, morala sam stvoriti vlastitu rutinu i pronaći način da budem dobro i zadovoljna sama zbog sebe. Ta moja rutina nije smjela ometati pripadnike islamske vjeroispovijedi koji dolaze iz skroz drugačijeg društvenog uređenja. Kako je njima naočigled bilo jako teško „hendlat“ jednu ovako liberalnu jedinku, k tome ženku, morala sam paziti na svaki korak. Oduvijek sam bila avanturistički tip pa mi je ovo putovanje bilo ništa nego izazov gdje sam spoznala granice vlastite tolerancije, pristojnosti i uvažavanja. To su bili moji počeci istraživanja svijeta i trenutak  kada sam se zaljubila u čari putovanja.

Dan bi počinjao u 7 ujutro, a završavao vrlo rano uvečer.  Ono što me je svaki put iznova oduševljavalo jest jutarnji  jogging na palubi broda. Obožavam sunce, more i brodove. Kombinacija tih triju faktora je sve što mi je oduvijek trebalo za sreću. Kada bi se more sjajilo pod ranojutarnjim zrakama sunca, kada bi brod mirno plovio bespućima Atlantika, obula bi tenisice i krenula joggirati.  Nisam imala telefona, nikakvog interneta, Facebooka niti ikakvih distrakcija, već svježa, naspavana otišla bih vježbanjem ispustiti  serotonina i enforfina. Taj jutarnji znoj, usred tišine kakvu samo takvo mjesto može pružiti izbacio bi sve toksine iz mene. I u hladnijim i maglovitim jutrima kada je trebalo  paziti da ne sletim s broda jer je paluba bila jako skliska, ugođaja nije nedostajalo. Ništa me nije moglo omesti u namjeri da svaki dan započne sportom. Kod kuće, dovoljno je da vidim jedan oblak i odmah se vrećam u krevet i pokrivam preko glave.

U tim trenucima zadovoljstva krenu promišljanja o životu. Kreneš raditi sve ono za što inače nemaš vremena jer se boriš obezbjediti si sredstva za život.  Tako je – kako je.

Sjećam se, svako jutro mornari bi čistili palubu. Prve dane kada bi ih pozdravila, samo bi okrenuli glavu. Tko sam ja, jedna obična ženka, što bi oni mene pozdravljali? Poslije nekoliko dana počeli su kimati glavom, a za 2 tjedna dobacili mi bi: „ Hello!“ Divno. Bila sam toliko strpljiva.

Također, nisu željeli ni ulaziti sa mnom u lift. Kod kuće bi na takvo što zakolutala očima, stisnula dugme s negodovanjem, ali tada sam odlučila izaći iz lifta i dati  im prednost.  Njima bi prepustila lift, a ja bih išla stepenicama. Odjednom sam postala uviđajna. Kada bih došla u gym, počeli bi se pogledavati, pokupili stvari i napustili prostoriju.  Toliko su me u početku izolirali da sam se jednom rasplakala. Onako ženski: „ Zašto me ne vole?!?!“

Zapravo, to nije imalo nikakve veze sa mnom. Oni su činili najbolje što su znali. Tako su odgojeni, tako ih je društvo oblikovalo i tako su se ponašali. Ništa osobno.  Ne vrti se sve oko tebe Ana.

Bilo je ponekih liberalnijih koji su s vremenom postali opušteniji, ali arapski svijet je meni neobičan, i samim time pri sudaru dvaju toliko različitih svjetova, bilo je potrebno vrijeme prilagodbe. Vrijeme i samo vrijeme.

U tim danima kada sam imala vrlo malo komunikacije s ljudima i puno razgovarala sama sa sobom, počela sam osjećati mir.  Ponekad bi sjela uz prozor, natočila čašu crnog vina i samo promatrala more. Lijevo , desno, gdje god pogledaš samo more. Vino, Concha y Torro,  je bilo  crveno i slatko, a more plavo  i mirno. Nekad valovito, ljuto, opasno, a nekad savršeno. Kao i život. Kao i ljudi. Moru oprostiš što je usred noći valjalo na 25 stupnjeva i što me je uplašilo kao ništa do tad, a čovjeku zamjeriš ako je zakasnio 10 minuta. Licemjerno.  Moru se vraćam makar me ubilo, a ljude odbacujem, kao da su krpe. Sjedi jedan.

Prvo vrijeme puno sam razmišljala o problemima koje sam ostavila kod kuće, ali kako su dani odmicali tako sam zaboravljala na sve negativno što me okružuje i počela primjećivati samo pozitivne strane života. Ne znam je li utjecaj tih medija na nas toliko jak,  ali kad god sam provodila vrijeme sa ljudima, a ne sa uređajima, osjećala sam se puno bolje.

U jednoj od luka, na brod se ukrcala druga žena. Bila je zamotana u burku i samo joj je lice bilo otkriveno. Ona nije vježbala  u teretani i nije joggirala ujutro, ali ponekad bi sa mnom sjedila na palubi i promatrala more. Jednom prilikom na USB-u ponudila mi je kratki uvod u Kuran. Pravila sam se da sam sve pročitala, ali zapravo me te vjerske stvari uopće ne zanimaju. Ali ni to nije bilo ništa osobno. Ona je jednostavno bila drugačija od mene i jedna i druga trenirale smo toleranciju do krajnjih granica. Voljela je popiti čašu crnog sa mnom, a ja  sam joj pravila društvo dok se molila u privatnosti svoje kabine. Mogla bih sad reći da je to u suprotnosti s učenjem Kurana, ali neću. I ona je dala sve od sebe da mene prihvati i tolerira i da mi ponudi uvid u svoj svijet.

Svoj mali svijet koji svaki čovjek ima, samo tako rijetko pogleda u njega.

Luke u koje ulazi brod koji prevozi ukapljeni plin uglavnom su udaljene od gradova i vrlo kratko traje doticaj s kopnom, a u nekima su mi govorili da se zaključam u kabinu i budem na oprezu jer se mogu prema meni kao ženi vrlo loše ponijeti. Nisam se bojala, samo sam se nekad osjećala nelagodno.

Jednom prilikom, ekipa koja me je izbjegavala u liftu, našla se u istom kafiću na kopnu gdje i ja. Svi su pili nekakve sokiće i kavicu,  a kada se zrak raščistio nazdravili smo jednim shooterom. Ali svatko od njih zasebno sa mnom da ih kolega ne vidi. Smiješno.  Ista ona ja pred kojom su spuštali glavu i osjećali strah, postala je jedina osoba pred kojom su počeli biti ono što jesu. Njihova interna Lalla?

Putovanje u središte Zemlje

Putovanje u dubinu vlastite duše ne košta ni centa. Ali, rezervirano je za najhrabrije. Ako sam u prvoj kolumni kroz trend slanja svega u materinu pisala o hrabrosti da se suočiš sa problemima kod kuće, onda u ovoj mogu reći da sam kroz putovanje preko Atlantika pisala o hrabrosti da se suočiš sa samim sobom.

Koliko god možda jednom pomorcu provesti toliko vremena na moru je nešto sasvim normalno i uobičajeno, meni je bilo jako poučno.

Neki dan, kada sam  morala  zbog jedne životne situacije ostaviti ego po strani i biti poštena i iskrena prema samoj sebi, osjetila sam se isto kao tada kada sam sjedila na provi broda i slušala galebove kako urliču. Ovoga puta nisu urlikali galebovi, urlikalo je moje srce.  „Opet i sto puta griješiš Ana. Sjeti se kako si kada se bila na brodu, sama sa sobom, bila tako smirena i iskrena prema samoj sebi. Ajde zaviri opet unutar sebe i potraži odgovore na pitanja koja te more. Nitko ti neće pomoći kao ti sama sebi!“

Iz svakog putovanja važno je izvući ono najbolje.

Ovu kolumnu posvećujem jednoj neobičnoj osobi koja nije ni svjesna da me je  naučila važnu lekciju, iako je mojim životom prohujala uopće nesvjesna da je ostavila traga.

Hvala ti na inspiraciji!

Do skorog pisanja!

Napisala: Ana Palčić

Facebook KOMENTARI

Back To Top