MENU
iron

Ivana Pilaj i Andrea Tuđa: Trčanje je IN!

I ove godine ‘si ćemo teć’ jer trčanje je definitivno IN. Ekipa iz Iron Gyma predstavit će vam se tih dana i na Korzu s kreativno osmišljenim programom, no neće samo stajati, nego i potrčati u najvećoj i najpoznatijoj riječkoj utrci. Rame uz rame, bar prvih nekoliko metara od starta, u nekim kategorijama trčat će i s mnogima koji treniraju i Iron Gymu, među njima i djevojkama Ivanom Pilaj i Andreom Tuđa.

Sve više Riječana prepoznalo je ovu aktivnost kao vrlo korisnu za zdravlje, a s druge strane i vrlo ‘jednostavnu’ za bavljene jer na kraju krajeva – trebaju vam samo dobre tenisice i dobra volja. No, ukoliko želite ozbiljnije baviti se ovih sportom, potrebno je i puno više priprema u što će nas uvjeriti Andrea i Ivana koje su u ‘trkaću priču’ uletile.. hm.. slučajno, a vjerujemo da će se mnoge dame u njihovim riječima prepoznati.

Cijeli život sam u sportu. Od osme godine sam trenirala odbojku, a sada sam i sama trener. Nakon sto sam prestala aktivno igrati odbojku  krenula sam češće trčati. Prije kojih 5-6 godina odlučila sam trčati svoj prvi polumaraton – i to je bio baš Riječki polumaraton 🙂 „ Mi ćemo ovome dodati – ‘Ostalo je povijest.’ Ivanina priča malo je drugačija i ona se trčanjem počela baviti prije gotovo 8 godina (od toga nepune dvije godine natjecateljski) na nagovor prijateljice. „U to doba fizičke sposobnosti bile su mi nikakve. Mrzila sam tjelesni u školi i kada bi se trčalo – uvijek bih bila zadnja. No, voljela sam sport jednako kao što ga volim sada. Zato mi je prvi trening bio je veliki izazov i pothvat budući da se nikada prije nisam bavila sportom. Naravno da je prvi trening bio težak, ali svaki novi napredak tjerao me na nove izazove. I tako je započela ljubav prema trčanju i treningu općenito koja nikada neće nestati.”

Ivana dodaje kako ne trči da bi bolje fizički izgledala, natjecala se ili sl., nego zbog toga što se trčeći dobro osjeća. Na utrke su je nagovorili prijatelji i treneri koji su je svakodnevno viđali da uporno trenira. “Tako sam na nagovor prijatelja svoju prvu utrku istrčala u Taru prije dva ljeta. Bilo mi je u planu samo doći, istrčati, družiti se i ići doma i tijekom utrke nisam obraćala pažnju na poredak u utrci. Tek kad sam otišla doma shvatila sam da sam osvojila drugo mjesto, a nije me bilo na postolju kada su se dijelile medalje!”

Andrea iza sebe ima desetak polumaratona, dva maratona i dosta manjih utrka. Na svom prvom maratonu u Crikvenici osvojila je treće mjesto u kategoriji žena do 35 god. Najbolji mjesto na polumaratonu (5.mjesto) osvojila je u Opatiji 2014.g ., a njen osobni rekord na polumaratonu iznosi 1h 38min i 51sec. Postigla ga je na Ljubljanskom polumaratonu 2016. Ako vam je teško zamisliti da morate istrčati 800 metara, ili dva ‘đira’ oko nogometnog stadiona, pročitajte još jednom ovo vrijeme 😉

Ivani je također polumaraton u Crikvenici bio prvi. Nakon njega istrčala je još tri (Poreč, Crikvenica i Zagreb), od kojih je zadnji bio Zagrebački proljetni polumaraton prije tri tjedna gdje je ostvarila i najbolji rezultat do sada u službenom vremenu 01:45:32 na nešto kraćoj stazi. „Ove zime sam prvi put sudjelovala na 13. Riječkoj zimskoj ligi gdje sam ostvarila treće mjesto u ukupnom poretku u ženskoj konkurenciji, te drugo mjesto u dobnoj kategoriji. Taj je uspjeh bio prava prekretnica jer sam konačno shvatila da sam sposobna za više, brže i bolje. Sudjelovala sam na skoro 20 utrka u ovo kratko vrijeme i osvajala svakakva mjesta, jedino još nedostaje ono na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja, ali osjećam da uskoro dolazi vrijeme i za to.“

Mi se nadamo kako će upravo na utrci „Homo si teć“ stati na to pobjedničko postolje, jer ipak je najljepše pobijediti kod kuće.  Natjecat će se u dvije kategorije: Molo longo utrka 15. travnja i utrka na 10 kilometara 23. travnja. „Od obje utrke očekujem bolji rezultat nego što sam imala na prijašnjim utrkama slične udaljenosti, jer to mi je mjera napretka. Bilo to dovoljno za prvo ili četvrto mjesto najmanje je bitno ako sam ja pobijedila samu sebe. I tako to ide, gledate sebe i svoje rezultate, svoje vrijeme i svoje ciljeve. Nitko drugi nije bitan!”

Iste želje ima i Andrea koja do njihovih ostvarenja trenira dosta, izbjegava izlaske do jutarnjih sati, pazi na prehranu, osobito u danima prije utrke. „Naravno ima dana kada ti se ne da, kada si umoran, kada bi odspavao malo duže, ali na kraju odradiš trening i nikada ne požališ što si odradio trening umjesto nečeg drugog.“  Dio priprema cure odrađuju u Iron Gymu jer baviti se trčanjem, ne znači samo obuti tenisice i ići trčati. Takav trening može dosta utjecati na prevenciju ozljeda i unapređenje same izvedbe trkača. Moji osobni rezultati su se dosta poboljšali od kada sam krenula u Iron Gym i uvelike su mi takvi treninzi pomogli u oporavku od ozljede koljena, poručuje. Ivana je ranoranioc  i u gym dolazi prije ostalih vježbača, a o važnosti tih treninga poručuje da trkači imaju višestruke koristi od treninga snage: od prevencije od ozljeda pa do poboljšanja same ekonomičnosti trčanja. „Da bi trkač amater postao polu-profesionalac u svijetu utrka,  potrebno je dosta odricanja. To kažem iz razloga što nitko od nas ne može živjeti od trčanja  i svi mi imamo normalan posao kao i svi drugi. No, za razliku od svih ostalih, mi prije ili poslije posla odradimo taj trening, bili umorni ili ne. I da, često se probudim ujutro i mnogo puta mi padne na pamet što to meni uopće treba i zašto kao i svi drugi u to doba ne nastavim spavati, ali volja je svejedno jača pa se ustanem i obujem tenisice i tu priča krene. Jer svaki trening je bolji od nikakvog treninga!”

S njom se slaže Andrea koja dodaje da trčanje ima brojne zdravstvene prednosti: čovjek se bolje osjeća kada zna da radi nešto dobro za svoje zdravlje, ima se više energije i kondicije, ali i samopouzdanja.

„Meni je trčanje psihoterapija. Dok trčim, ne razmišljam ni o čemu. ‘Ispraznim glavu’ i uživam u vremenu posvećenom samo sebi. Nekako je sve lakše i jednostavnije dok trčim. Steknu se i brojna poznanstva i prijateljstva, a Ivana i ja smo primjer takvog prijateljstva.“

Preporuča sudjelovanje na utrkama, a kao razlog navodi pozitivne emocije i dobro raspoloženje svih sudionika što nedostaje u današnjem svijetu.

„Jedna od boljih stvari je ipak onaj osjećaj koji imaš kada napokon prođeš kroz cilj utrke i kada znaš da si postignuo nešto što ti je jednom bilo nezamislivo i nedostižno. Jako puno naučiš o sebe u takvim trenucima i vidiš da si sposoban za puno više od onoga što misliš da možeš.  Atmosfera prije, tijekom i nakon same utrke jednostavno je neprocjenjiva, poručuje Ivana. „Uvijek se skupi mnoštvo ljudi koji žare pozitivnom energijom. Bilo sunce, kiša, snijeg ili bura to pravom trkaču nije važno. Trčeći sam stekla jako puno prijatelja koji su mi uvijek podrška u svakodnevnom životu i u sportskom svijetu i zahvalna sam im na tome.  Zakon je biti trkač!“

Pripremila: Helena Anušić

Vaši komentari