ZTC

Naša današnja sugovornica mlada je majka dvije djevojčice, Valnee i Vivien. Inače Lovranka, danas zajedno sa svojom obitelji živi u Matuljima. U slobodno vrijeme, zajedno s njima voli voziti bicikle, uživajući u dugim vožnjama put ih često odvede u Istru ili na Krk, a kako i sama kaže proljeće je najljepše vrijeme za to pa za vikend otpedaliraju i po 20 kilometara. Njeno ime je Karmen Kinkela i svoju prvu knjigu, odnosno dječju slikovnicu “Mićo…zač?” na čakavskom dijalektu predstavila je nedavno u domu Hangar i ubrzo prikupila brojne simpatije i probudila interes kojem se ni sama nije nadala. Slikovnica je namijenjena kako djeci tako i odraslima, a svakako je važna u očuvanju tradicije i čakavske besedi ovog kraja.

Karmen, Vivien i Valnea

Draga Karmen dobro nam došla na Stiluetu, odmah ću započeti s prvim pitanjem, kada si se zaljubila u pisanje?

Već u školi sam pokazivala interes, sve je počelo nekako dječački i nastavila sam pisati kako je inspiracija dolazila. Prije sam ono što bih pisala čitala sestri, pred drugima nisam htjela, a nakon njezinih pozitivnih reakcija sve je nekako krenulo spontano. Mogu reći da više volim pisanje nego čitanje, često me navečer uhvati inspiracija pa se dignem u ponoć iz kreveta i zapisujem svoje misli da ih do jutra ne bih zaboravila. Navečer nakon što uspavam kćeri nekako najviše imam mira i onda puno razmišljam. Tako je nastala i pjesmica “Mama”, koja govori upravo o tim našim večernjim ritualima za koje vjerujem da su i kod većine drugih mama takvi.

Kada već govorimo o idejama i slikovnici, kako se rodila tvoja, zašto si se odlučila pisati na čakavskom dijalektu?

Dosta sam svojim curama čitala navečer u krevetu. Nailazila sam na slikovnice koje su već godinama iste i onda sam pomislila da tako nešto nema na čakavskom i kroz igru došla na ideju. Moje kćeri su mi pomogle da napravimo ovu slikovnicu, one su moja životna inspiracija i zaista mi je drago da sam svoju veliku želju ostvarila s njima.

Vrlo zanimljivo i lijepo za čuti, sigurna sam da su i one uživale u tome, kako to da ste se odlučile zajedno napraviti slikovnicu?

Moja starija kćer ima deset godina i dosta je kreativna, njoj je crtanje kao meni pisanje, a ja uopće nisam nadarena u tom smjeru. Nismo ni sanjale da će se to izrealizirati. Vivien je ipak malo manja, ona ima pet i pol godina pa je pomogla s bojanjem, htjele smo i da ona bude uključena.

Nedavno si imala i promociju knjige u domu Hangar, kakvi su prvi dojmovi?

Oduševljena sam, interes je zaista bio velik i još uvijek je. Nisam se uopće nadala da će to ljudima biti interesantno.

Kakav je proces izdavanja knjige u Hrvatskoj? Jesi li se susrela s mnogim izazovima?

Dosta vremena mi je trebalo za sve to, od početka pisanja pa sve do izdavanja prošlo je tri godine. Puno puta mi je došlo da odustanem i puno puta sam odustajala pa se vraćala nazad. Možda da sam išla preko nakladničke kuće bi cijeli taj proces bio lakši. Ali eto ja sam krenula sama i dobila sam dosta savjeta od poznanika koji su već izdavali. Znala sam da to mogu i da ću uspjeti ali je trebalo dosta vremena.

Već si spomenula kako su ti kćeri inspiracija, no osim njih što te još inspirira na pisanje?

Životne situacije, recimo ideja za pjesmu “Učka” je došla zbog nekih starih priča, jer kada sam bila dijete često su stariji ljudi govorili da su iznad Učke oblaci i da stiže ružno vrijeme. Meni je to bilo jako interesantno i to sam odlučila stavila u stihove i prenijeti na našu djecu, da očuvam tu tradiciju. A i danas često nailazim na komentare ljudi iz našeg kraja koji po Učki znaju kakvo će biti vrijeme, i ja sama kad pogledam Učku sve znam. 🙂

Tko ti je bio najveća podrška, bez koga slikovnica ne bi bila tu gdje danas je?

Najveća podrška su moje dve curice, i moja starija sestra Manuela koja me je stalno gurala naprijed i nikad nije odustajala.

Karmen i sestra Manuela

Što te je najviše razveselilo ili te veseli u vezi ovog projekta?

Najviše me razveselilo to što su mi dječica iz Zbora “Mići čakavčići” pjevala. Kad je njih 15-tak izašlo i kad su se te moje, kako ih ja nazivam čičkarije, pretvorile u pjesmicu koju su oni uglazbili i otpjevali srce mi je bilo puno. Najviše bi me veselilo da to sve zaživi u dječjim srcima. To bi mi bila najveća nagrada.

Za kraj kakvi su planovi za budućnost?

Pišem i dalje, sad dok je slikovnica bila u realizaciji napisala sam dvije pjesmice za Dječji vrtić Matulji. Oni su ih uglazbili i s tim će izaći na mali čakavski festival. Tako da svakako nastavljam s pisanjem, kad god me uhvati inspiracija ustajem i zapisujem.


Drago nam je vidjeti da još uvijek postoje osobe koje vole tradiciju i sudjeluju u njezinom očuvanju, a takva je i Karmen Kinkela. Na prvi pogled simpatična, otvorena i draga mlada autorica koja sve što radi, radi sa srcem. Cijeli tim Stilueta joj ovim putem želi puno sreće u budućnosti, a za sve informacije o ovoj slikovnici kao i kupnji iste možete se obratiti na e-mail adresu: kinkelakarmen@gmail.com


Foto: naslovna fotografija Vjeko Alilović, privatni arhiv K.K.

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE