MENU
Vintage bar na Gradini kao mjesto susreta i upoznavanja
Vintage bar na Gradini kao mjesto susreta i upoznavanja

Grad koji kreira: Kava, kolač, dlijeto Ele Štefanac

Ela Stefanac maturirala je u Srednjoj glazbenoj školi, instrument saksofon. Kroz školovanje shvatila je da želi studirati kiparstvo te se kao maturantica krenula pripremati za umjetnički studij kod akademske kiparice Tatjane Kostanjević. Upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, likovnu pedagogiju, modul kiparstvo.

Osim kiparstvom, bavi se i analognom fotografijom koju na razne načine komponira u svojemu radu.

Sudjelovala je na brojim izložbama i to nekoliko puta izlagala na PožArt festivalu, Das Festival der jungen Kunst u bečkom Künstlerhausu i poslijednja, multimedijska izložba studenata APUR u galeriji Kortil. Zapažena je bila 2015. godine kada je osvojila Red Carpet Art Award inače austrijsku nagradu za mlade umjetnike, dok je 2016. i 2017. godine jedan od članova žirija za odabir hrvatskih umjetnika i umjetnica iste nagrade.

Ela Štefanac

Art genetska predispozocija je postojala?!

Oboje roditelja mi imaju umjetničku crtu kao i baka tako da mi ništa nije bilo strano. Baka je slikarica, otac fotograf te je imao fotografsku radnju, a mama se bavila keramikom i još uvijek tu i tamo nešto izradi. Onda su moji otvorili obrt za uokvirivanje slika i kod nas nije bilo da *postolareva djeca hodaju bosa*, kuća je oduvijek bila prepuna slika i umjetnina.

Znači iz glazbe u likovnost te onda u samostalnost?

Događaj koji se dogodio na trećoj godini fakulteta mogu reći da je bila prekretnica u mome razmišljanju i poimanju vlastitog rada. To nam je bila prva godina da smo slobodni raditi što želimo bez ikakvog zadatka. Bila sam dosta izgubljena i nisam znala što da radim, a na sat sam potom donijela mrežu koju sam isplela oko okvira. Mentorica mi je bila Darija Žmak Kunić koja mi je rekla da pletem i dalje. Jako jednostavno, banalno ali kao da mi je netko dao dozvolu i ja sam krenula plesti i raditi. Ostalo je povijest!

Sada *slobodno* radiš i taj proces izgleda kako?

Pa nekada imam određenu ideju što želim, ali uglavnom nastaju kada krenem raditi pa se to sve nekako dogodi u procesu i nikada nije onako kako sam planirala. Sve je više intuitivno i dogodi se kada se krenem igrati sa materijalima i isprobavati razne mogućnosti.

Osobno najčešče pitanje koje mi ljudi postavljaju je da li crtam po modelu?! Koja tebe pitanja ne mimoilaze u art kontekstu?

U kojem materijalu najčešće radim, a to mi je teško za odgovoriti jer stalno kombiniram više materijala ili ih mijenjam te pitanje zašto analogna fotografija, a ne digitalna?!

Ti kao budući pedagog kako vidiš pristup pojedincu u neformalnim razgovorima koji nije u art fahu, a ima zanimanje? Isplati li se objašnjavati ili ih naučiti da jednostavno uživaju u tim divnim momentima susreta s tom *mističnom* umjetnosti ili *luckastim* umjetnicima?

Pokušam im približiti ako imaju tu želju, ali nemoguće je prenijeti sve godine studiranja i rada u 2 minute kako oni očekuju. Nekada zaglibim u besmislenoj raspravi, a nekada se ugodno iznenadim.

Lako mi je komunicirati s umjetnicima jer su nam principi relativno slični, problemi i strahovi, iskušenja i izozovi skoro pa isti, a sve s istim ciljem! Rad na sebi i napredak u svakom pogledu, osjećaj unutarnje ispunjenosti i ljubav! Komunikacija s pojedincima koji nisu u tom miljeu, a imaju strašnu potrebu pričati o umjetnosti zna biti naporna. Moj pristup je uvijek edukativan te pokušavam približiti osnove, a to je da se uvijek stvara po modelu jedino ako se radi apstrakcija tj neka nefigurativna forma onda se zaista *crta iz glave* te da materijal tj s čime radim stvar motiva, motiv bira tehniku, a ja se prilagodim i da je najbitnije znati uživati u umjetnosti!

 

Foto: Nikki Vancaš

Pripremila: Maja Vizjak

Zahvala: Vintage Bar

Vaši komentari