skip to Main Content
MENU
Grad koji kreira: Kava, kolač, slojevita književnost Dunje Matić Benčić

Grad koji kreira: Kava, kolač, slojevita književnost Dunje Matić Benčić

Dunja Matić Benčić prvih osamnaest godina provodi u Splitu, te se 2006. godine  zbog studiranja seli u Rijeku. Rijeka ju je osvojila na prvi pogled i odmah je obznanila svojoj obitelji da se ne planira vratiti. Završila je studij kulturologije, na kojem danas predaje Metodologiju istraživanja u kulturi, što je jako utjecalo na nju kao osobu, a udario je i vrlo vidljiv pečat na njezino književno stvaralaštvo. Koliko god velik značaj pridaje stilu pisanja, toliko joj je neizostavno važno da se radnja bavi relevantnim društvenim problematikama, da komentira, preispituje i ukazuje, kako na tekuće kulturološke trendove, tako i na sporna politička, etička i ideološka pitanja. Nema ništa protiv lijepe umjetnosti, daleko od toga, ali osobno jako cijeni kada se nečija umjetnost lovi u koštac s društvenim izazovima, pa sam sama pokušala Troslojne posteljine, njezin nagrađivani roman prvijenac, obogatiti takvim promišljanjima. Roman Troslojne posteljine dobio je stipendiju u sklopu programa potpore za književno stvaralaštvo grada Rijeke. Umjetnost može vršiti i pedagošku funkciju, jer za razliku od akademskih članaka njeguje pitomiji, pristupačniji stil i kao takva je podobnija potaknuti širu publiku na razmišljanje o važnim temama današnjice.

Dunja Matić Benčić

Kako je sve počelo, što je sve prethodilo činjenici da ti je danas pisanje struka, strast i ono što radiš u slobodno vrijeme?

Neću reći da se sve događa s razlogom, ali mogu reći da našim životima upravljaju određene vjerojatnosti. Vjerojatnost da upišem studij kao što je kulturologija i samim time, vjerojatnost da napišem upravu ovakvu knjigu, bila je velika. Sve mi u sebi nosimo određene potencijale, uzbudljivi miks bioloških predispozicija i posljedica odrastanja u određenoj kulturi, počevši od kuće i obiteljskog odgoja preko osobnih interesa, sklonosti i talenata, do prijateljskih i ljubavnih odnosa. Svi ti faktori, izvanjski koliko i unutarnji, neprekidno se isprepliću i koordiniraju naš život u nekom pravcu. Još sam kao dijete vukla mamu za rukav da me uči pisati slova, jer sam željela pričati svoje priče. Kada tako sagledamo stvari, nije se puno promijenilo. Samo što ne moram vuči mamu za rukav više i imam neke nove, raznolike učiteljice i učitelje u svom životu koji mi pomažu da, kako bi rekao Friedrich Nietzsche, postanem ono što jesam.

Reci nam malo o svojem romanu Troslojne posteljine, kao svojevrsnu kritiku tj. osvrt naše svakodnevnice?

U slučaju Troslojnih posteljina, debitantskog romana koji prati odrastanje mlade cure u tri različita grada, tematike koje su obuhvaćene tiču se nekih specifičnih generacijskih momenata poput: egzistencijalnih bojazni (od čega ću živjeti i što ću raditi kada završim fakultet); rodnih reprezentacija (na koje načine nam društvo nameće rodne uloge i frustracije koje proizlaze iz tih kalupa koji su nam postali tijesni) i s tim povezanim seksualnim fluidnostima, ali i važnosti privatnog ostvarenja kroz profesionalni odabir i posljedično mijenjanje poslova koje se daleko odmaklo od one stare priče jednog radnog mjesta za cijeli život kakva je u velikoj mjeri obilježila naše roditelje.

Kako izgleda tvoj kreativni dan, pišeš li svaki dan ili postoje oni određeni kada dođe misao, sjedneš se i nastanu čuda?

Nastojim pisati barem 3 do 5 puta tjedno. Definitivno ne bih nikome savjetovala forsiranje pisanja na one dane kada baš nikako ne ide, ali je ipak preporučljivo održavati kontinuiranu komunikaciju s tekstom. Tako, kada god mogu, čak i ako osjećam da neće biti dan maestralnih inspiracija i super uspješnih rečenica, svejedno volim sjesti s rukopisom i barem pročitati što sam napravila do sada.

Kako se piše roman?

Vjerujem da je to krajnje individualan proces. Neki autori i autorice ne vole čitati druge knjige dok rade na vlastitom rukopisu, a za mene je čitanje tuđih tekstova dok pišem vlastiti, esencijalno. Tuđe riječi, stilovi, slike i vještine služe mi kao gorivo, hrana, ili sasvim jednostavno rečeno, inspiracija. Od nedavno sam počela i aktivno zapisivati misli, ideje, kritike i opaske za nešto na čemu radim jer se kritika i opaski redovito sjetim kada sam se već odmakla od teksta i radim nešto sasvim deseto. Zato je korisno pri ruci imati mobitel ili papir i olovku ili bilo što čime možemo zabilježiti ideju. Obično mislimo da ćemo zapamtiti nešto što nam u hodu padne na pamet, ali šanse za to su prilično male. Čovjeku se tijekom dana svačeg sjeti pa nije loše zapisati one misli koje nam se čine važnima. Možda ih kasnije prepoznamo kao neiskoristive i bezvezne, a možda baš one posluže kao neka velika prekretnica u sadržaju.

Na čemu trenutno radiš, sprema li se nešto za objavu?

Još dok sam Troslojne posteljine privodila kraju, dakle, sredinom 2016, napisala sam kratku zbirku priča koja još nema siguran naslov ali zato ima vrhunsku urednicu Doris Pandžić, mladu i perspektivnu riječku autoricu s prekrasno eklektičnim životopisom. Zbirka bi trebala izaći krajem ove ili početkom iduće godine. Na promociji Posteljina sam najavila da ću se odmoriti od pisanja dok ne doktoriram, dakle, naredne tri-četiri godine, ali izgleda da sam nehotično lagala. U veljači sam iskoristila pauzu od ispita i počela raditi na novom rukopisu. Okolnosti su se tako posložile da sam ovaj semestar imala bitno manje obaveza, pa sam od veljače do lipnja mogla gotovo svaki dan sjesti za laptop i pisati. Rukopis bi trebao biti gotovo do kraja ljeta. Pokriva mnogo tema ali jedna od ključnih tiče se čina idealizacije.

Dunja je lijepa mlada žena koja artikulirano poručuje svim ženama danas da slijede svoje potencijale, da ih hrane i razvijaju jer sada je dobro vrijeme da se do kraja izborimo za bolje mjesto u ovom svijetu. Ako ćemo to učiniti kroz kreativno stvaralaštvo, kako god se ono manifestiralo, tim je pobjeda slađa, za nas osobno i za društvo u kojem živimo…

Foto: Nikki Vancaš

Zahvala BarBar

Pripremila: Maja Vizjak

 

Facebook KOMENTARI

Back To Top