Marin Krstulović, rođen u Splitu, gdje završava osnovnu i srednju školu. 1986. dolazi u Rijeku na studij Medicine. Nakon temeljitog studiranja postaje vojnik farmaceutske industrije u kojoj, mjenjajući kompanije, odrađuje većinu svog dosadašnjeg, za mirovinu daleko od dovoljnog, radnog staža. Uz posao, bavio se sportskom medicinom, uglavnom kao hobi, pa ste ga mogli vidjeti uz rukometne terene, po raznim jedriličarskim regatama i sl. Suprug i otac, voli podjednako Kvarner i Dalmaciju, Pulu i Zadar, Međimurje i Istru, Brač i Krk, Cres i Vis….i Silbu. Izradom riba od palmnih grana bavi se desetak godina te je izlagao uglavnom po Rijeci, obližnjim otocima i Istri. Više o  Marinu i njegovom stvaralaštvu možete saznati na

Facebook: https://www.facebook.com/marin.krstulovic.1

Marin Krstulović

Sve je krenulo…

To sa ribicama od palminih grana je, kao i večina toga u mom životu, krenulo potpuno slučajno. Za vrijeme jednog ljetovanja na Silbi, napravio sam dva komada koja mi se nikako nisu svidjela, tako da i nisam namjeravao nastaviti s tim. Onda sam, za jednog službenog posjeta Rabu, doslovno nabasao na dvije ogromne, poprilično zapuštene palme sa kojih sam pokupio par grana i…. iskreno, nisu mi se ni tada te prve koje sam napravio nešto naročito svidjele, al onda…malo po malo… Još uvijek, kad me netko pita: „Koliko mi treba za izradu jedne ribice?“ odgovaram „Desetak godina“ jer je to proces. Proces koji i dalje traje, jer mislim da se i dalje usavršavam, poboljšavam… Nakon tog pitanja obično slijedi: „Odakle vam ideja?“, koje podjednako ne volim! Znate što, ideja je bitna, al mislim da je realizacija još važnija, a ako želite živjeti od toga, onda je prodaja najvažnija. Dakle, u tom nekom „svetom trojstvu“, ideja-realizacija-prodaja, ideju smatram najmanje bitnom. Kod cijele te moje priče sa ribicama, najljepši dio mi je mnoštvo ljudi koje sam zahvaljujući njima upoznao. Ima tu jako interesantnih, poznatih faca, a ima i nepozantih, a interesantnijih. Inače, ja to svoje ne smatram baš nekom umjetnošću. Po meni, umjetnost rže, a ovo moje ja to volim zvati DUZ – Dekorativna Umjetoidna Zajebancija.

Koji je tvoj đir po gradu…

Kad sam 1986. iz jednog potpuno mediteranskog grada, kakav je Split tada bio, došao u Rijeku, austrougarski lučki grad, moram priznat’ da se nisam baš snašao. Naime, navikao sam na život na ulici, što ovdje baš i nije bio običaj al, malo po malo, ja bi rekao da smo se Rijeka i ja prilagođavali jedno drugom, Rijeka se mediteranizirala, otvorila moru, a ja sam se fjumanizirao, recimo to tako. I dalje obožavam kavice, koje pijuckam u širokom rasponu, od Sabragea na Trsatu, preko nezaobilaznog, usudio bi se reći „mog“ Cukari kafea, do Opatije, Kastva. Puno više volim taj zapadni prsten oko Rijeke, od istočnog. Ne smijem zaobići ni Barocco caffe u Mihotićima, gdje moj prijatelj Saša Jantolek i ja pijuckamo kavice 2 do 3 puta na tjedan. Također, tu je i As, belgijski pub, u kojem sam uglavnom negdje oko podne, uz nezaobilaznu Analizu, grupicu mojih prijatelja sa kojima analiziram uglavnom španjolsko i talijansko prvenstvo. Inače sam veliki navijač Barcelone i Argentine.

Za kraj…

Paa, da vam pravo kažem, nisam baš čovjek od nekih vizija. Držim se one tibetanske da ne postoji sreća kao cilj, da nema puta do nje, nego da sam put mora bit sreća, je li…. treba uživat u putu, i mislim da mi to, za sada, dobro ide…

Fotografiju ustupio sugovornik, iz privatnog arhiva.

Nemam ni nekih velikih planova sa ribicama. Sigurno ću ih i dalje raditi, jer mi sve oko njih pričinjava veliko zadovoljstvo od  same izrade, pričice vezane uz njih, a pogotovo već spomenuta hrpetina ljudi koje sam zahvaljujući njima upoznao. Nemam planove ni što se izložbi tiče, jer mislim da su izložbe izgubile osnovni smisao zbog sveprisutnosti društvenih mreža, poput Instagrama i Facebooka, preko kojih do mojih ribica ljudi dolaze više i brže, te sam im, zbog toga, i neizmjerno zahvalan. Mislim da su trenutno alati koji nam se nude, poput Facebooka, za ovakve stvari poput mojih ribica, nakita i sličnih stvari, puno lakši za korištenje, a efikasniji od klasičnih izložbi!


Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Deny Balaban

Zahvala: Cacao

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE