SALLY

Luka Jenuš završio je opatijsku gimnaziju te trenutno studira elektrotehniku na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Njemu je glazba od malena bila strast te misli da će tako i ostati. Gitaru voli nositi sa sobom na putovanja. Na svakom školskom izletu zadnje sjedište bilo je rezervirano za svirku. Sa 14 godina prvi put je zasvirao na ulici. Stariji dečki došli su do te ideje, a znali su da ima pojačalo koje bi moglo biti jako korisno pa su ga zvali. Tako je počelo, a ulično sviranje zavuklo mu se pod kožu. Nakon godina sviranja u duu u njegovoj Opatiji, tokom ljeta 2017. otkriva se kao solo izvođač te kreće sa svojom gitarom i uličnim soundsystemom duž hrvatske obale. Ljubitelj je putovanja te mu je želja svirati po cijelome svijetu. U veljači 2018. odlazi na studentsku razmjenu u Poljsku, grad Poznan, a tamo nosi cijelu glazbenu opremu. Inače njegov nastup sastoji se od sviranja akustične gitare, pjevanja, repanja, beatboxa, a sve to u kombinaciji s raznim efektima od kojih je najbitnija loop pedala. Više o Luki možete saznati na

Instagram: https://www.instagram.com/jena_the_man/?hl=hr

Facebook: https://www.facebook.com/jena.the.man/

ZTC

Youtube: https://www.youtube.com/channel/UCspPDq89aWQ-kEKuNWC9jdA

Kako je sve počelo?

Gitaru sam počeo svirati s 10 godina, imao sam privilegiju da je moj tata volio svirati te je kući gitara bila nadohvat ruke, ali me nikad nitko nije nagovarao da sviram. Želja da se okušam u prvim gitarskim akordima došla je spontano. Pamtim da sam htio naučiti svirati pjesmu Snow od Red Hot Chilli Peppersa, možda je i to bila glavna inspiracija u počecima. U glazbenu školu nikad nisam išao no godinu i pol-dvije pohađao sam privatne satove gitare te dobio koji savjet od tate. Ipak na pitanje jesam li samouk odgovorio bih pozitivno jer tehniku sviranja i istovremenog bubnjanja po gitari razvio sam sam.

Kakav je osjećaj svirati na ulici?

Ljude često zanima kako je to doći na ulicu, zasvirati, ima li problema s vlastima itd.. Za mene je uvijek najposebnija prva svirka u novome gradu. Volim taj osjećaj adrenalina, neizvjesnosti kada gledam gdje bih zasvirao i kada ne znaš kakvu reakciju očekivati. Zadnjih godina svugdje se postrožuju zakoni oko uličnog sviranja što mi je jako žao jer apsolutno u svakom gradu 95% ljudi bude sretno da na putu kući, u običnoj šetnji klasičnom rutom dožive nešto novo kao što je pojava uličnog performansa, koncerta. Praktički svugdje, danas treba dozvola za ulično sviranje no i to sve je vrlo relativno. Ukoliko nitko ne zove redare ili policiju neće biti problema, a ako oni dobiju poziv s prigovorom moraju reagirati. Novčanu kaznu nikada nisam dobio no svirku sam puno puta morao prekinuti zbog gradskih vlasti. Posebno bih istaknuo događaj s glavnog trga u Poznanu gdje nisam mogao vjerovati reakciju lokalnih ljudi na dolazak policije do mene. Policija je parkirala odmah kraj mene, a ljudi iz kafića počeli su zviždati, dolaziti bliže, svađajući se s policijom da nikome ne smetam, svi su stali na moju stranu želeći nastavak svirke. Većini ljudi sve bi to bilo previše stresno no ja volim što je svaka ulična svirka priča za sebe, uvijek se dogodi toliko nepredvidivih stvari, a ljudi su jako pristupačni, pogotovo kada nastupate sami. Bilo u obliku samo par riječi podrške, zajedničkom pjevanju pjesme, plesanju na moju glazbu… svaka takva situacija ima svoju čar.

Poznan street

Ti, gitara i vozić putujete…

Imam i jednu zanimljivu anegdotu koja mi se je dogodila u Berlinu. Bio sam već stotinjak metara od željene lokacije s svojim vozilom (dvokolica) punim glazbene opreme, no u tom trenutku pukla je osovina, otkotrljalo se kolo te sam ostao zatečen sam sa mnogo stvari koje praktički i ne mogu nositi. Tada preko interneta uspijevam naći gdje bi se moglo kupiti novo vozilo, teškom mukom „hvatam“ neke gradske buseve te uspijevam doći do trgovine udaljene 50 minuta vožnje. U trgovini nalazim vozilo te odmah montiram sve na njega. Na kasu dolazim već sa novim vozilom i svim stvarima na njemu te se vraćam na željenu lokaciju sviranja 2-3h poslje puknuća vozila i održavam koncert!

Osim po trgovima diljem Europe gdje te se može sresti kada si ovdje?

Volim zasvirati na Korzu ili opatijskoj šetnici no često dogovorim i svirku u pubu ili klubu. Kada sam doma možete me naći u mome studiju ili kako ga ja zovem dnevni boravak. Još s 11 godina kupio sam si „miksetu” te od tada istražujem snimanje glazbe. U mome društvu od malena slušao se hip-hop te me je to oblikovalo u glazbi. No gitaru, ne baš popularnom instrumentu u hip-hopu, nikad nisam puštao te sam razvio tehniku primjereniju sukladnom repanju. Ekipa je godinama sve više repala te smo jednoga dana počeli snimati u mojoj sobici. Danas, javnosti poznatiji kao Reinkarnacija, održali smo podosta koncerta u našem kraju od kojih bih izdvojio nastupe kao predgrupa Elementalu, TBF-u, Bolesnoj Braći.

Predgrupa Elemntalu
Reinkarnacija – Student day festival

Kako Jena zvuči uživo možete ćeti 3.11. u 22.00 u River pubu u Rijeci gdje će nastupiti prvo samostalno, a zatim i sa svojom ekipom iz grupe Reinkarnacija.

Zahvala: Caffe bar Vološćica

Foto Nikki Vancaš

Pripremila: Maja Vizjak

 

ADVENT NA GRADINI