AVON

Karolina Šuša je nakon gimnazije u Opatiji upisala studij engleskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije tada ni slutila da će satovi suvremenog plesa na koje je rekreativno krenula odrediti tijek njenog života i karijere. Fakultet je završila, dugo i radila u nastavi, ali sve intenzivniji trening i rad na plesnim predstavama preuzimao je njenu pozornost i ljubav i s vremenom joj donio status samostalne umjetnice. Iako je u plesne vode krenula kasno, s 20 godina, zbog njega je naposljetku ostavila struku i odlučila se posve posvetiti umjetnosti. Osim suvremenog plesa okušala se i u break danceu, kontakt improvizaciji, stepu, somatskim praksama, pjevanju, glumi, akrobatici. Sve izvedbene tehnike učila je vaninstitucionalno, na treninzima i radionicama, pa se smatra samoukom. Kao formativna iskustva ističe turneju na kazališnom brodu Caravan Stage Copmanyja Dunavom od Beča do Istanbula 2007. godine, potom predstave Tras kolektiva, šesteročlane grupe plesačica koje produciraju vlastite radove i na suradnju pozivaju autore, izvrćući na taj način uobičajenu hijerarhiju, kao i umjetničku rezidenciju kod velikog američkog kazališnog redatelja Boba Wilsona na Long Islandu 2016. godine. Danas najviše voli interdisciplinarni kazališni rad i trenutno paralelno intenzivno radi na vlastitom kabaretskom projektu imena Cabaret à la carte i novom projektu sa splitskom kiparicom Petrom Kovačić. Najesen ju čeka put u New York gdje će raditi na novoj predstavi dragog suradnika Jonaha Bokaera u Joyce Theateru. Više o Karolini možete saznati na:
Facebook: Karolina Šuša
Facebook: Cabaret a la Carte
Web: karolinasusa.com
Vimeo: Karolina Šuša

Karolina Šuša

ZTC

Kako je sve počelo?

Ako se zaista vratim na početak, rekla bih da je sve počelo kada sam sa svojom prvom prijateljicom, Dolores, pripremala nastupe za roditelje i rodbinu na kazete Tajči i Danijela Popovića. Već tada bile smo same svoje tehničarke, garderobijerke i producentice. Kopirale bismo pozivnice i od džeparca kupovale sok za protokol. Nije ni danas mnogo drugačije kad radiš u nezavisnoj produkciji. Poslije sam se oko izvođenja i plesa šuljala stranputicama, bila sam mažoretkinja, pa debatantica i slično. Tek kada sam u Zagrebu upisala nevezani fakultet, engleski i komparativnu književnost, počela sam trenirati ples. Upisala sam se u grupu Selme Banich, vrijeme treninga uklapalo se u moj raspored na faksu i dobro mi je zvučao taj suvremeni ples. Kada sam došla pogledati što rade, činilo se privlačno i lako. MIslila sam, ma mogu ja to. Ustvari je izgledalo lako jer su djevojke radile s lakoćom, budući da su sve već godinama plesale. Ja sam se naivno priključila odmah naprednoj grupi i sljedećih pola godine imala upalu mišića. U ovakvoj okolini napredovala sam prilično brzo. Već nakon pola godine pozvana sam u svoju prvu predstavu, onda drugu, i tako su stvari bez moje osobite kontrole potekle prema izvođačkoj umjetnosti. Za ovu etapu najzaslužnija je ekscena, umjetnička organizacija koja je producirala većinu tih prvih naših predstava. Slučaj je htio da ova ista grupa djevojaka u koju sam se priključila jer mi je odgovarala u raspored na faksu postane tim mojih najbližih suradnica i prijateljica.

Dakle počela si plesati tek na fakultetu?

Kad gledam unazad, smiješno mi je da je moralo proći 20 godina da se počnem baviti scenom, kad je od početka bilo očito da je to moj put. Kao da je dugo dugo čučao ples u meni i kad je dobio priliku, izrodio se silno i snažno. Slično je bilo s pjevanjem. Počela sam pjevati s gotovo 30 godina, i vrlo brzo ušla u svoj prvi projekt. Bio je to Cabaret à la carte, koji i danas postoji. Slijedom moje selidbe iz Zagreba u Split sastav se promijenio, s njim i poetika. Danas ukupni sastav broji 6 članica, a to su pijanistica Sanja Babić, kontrabasistica Lidija Strika, bubnjarica Martina Matković i plesačice Ana Maria Papić i Martina Kolega. Djevojke stanuju u Splitu, Klagenfurtu, Rijeci, Puli, Opatiji, ali unatoč geografskoj raspršenosti kompaktan smo kolektiv. Izvodimo pjesme iz mjuzikala i neke jazz standarde popraćene koreografijama, izmjenama kostima i vizualnim trikovima. Volimo ga zvati džepnim mjuziklom, budući da je forma mjuzikla ogromna i produkcijski veoma zahtjevna, a naš show stane u jedan monovolumen, uključujući kontrabas. Program je dakle bitno ženski, senzualan a duhovit, pitak a dubok. Ili ga barem ja tako volim doživljavati. Donosi kazalište gdje kazalište inače ne ide, budući da vjerujemo da je kazalište svuda, samo ga treba izvući na površinu.

Kako izgleda jedan dan nastupa?

Dan nastupa u teatru za mene je uvijek bila svojevrsna karantena. Ne bih previše ponavljala materijal, što sam napravila do tad napravila sam, posvetila bih se sebi i dovoljno ranije došla u kazalište, pripremila se, zagrijala, energetski pripremila s kolegama i pustili bi nam publiku. No u Cabaretu druga priča. Ovdje nema karantene ni posvećivanja sebi. Ovdje sam od jutra na telefonu, pazim da stignemo odraditi tonsku i jesti na vrijeme, a da instrumenti ne stoje predugo na suncu, organiziram prostor u svom monovolumenu. Osobito sam ponosna bila kad smo uspjeli bez rušenja sjedala spakirati kontrabas, cijeli bubanj, klavijaturu, pojačalo, sve kostime i četiri osobe u njega. Nema doduše baš mjesta za sve udove, ali nisu ni relacije preduge. I to je sve okej dok nam ne pukne guma. To je već izvan mojih dosega, ali snalažljivost je na našoj strani. I tako. Ali mirnog meditativnog dana u zaštićenih uvjetima svakako nema.

Gdje te se inače može sresti kada nisi na putu ili ne treniraš?!

Kao nevolju, sretnete me gdje me ne očekujete! Zimi stanujem u Splitu, često dolazim u Opatiju, ljeti poslom putujem posvuda. Najčešće pitanje s kojim se susrećem kad nekog sretnem nakon dugo vremena je *Čekaj, sad si ovdje? Do kad ostaješ? Di živiš ti sad?* Uglavnom trebam više od jedne rečenice za odgovor. Tijekom ljeta želim što više nastupati sa svojim sastavom i raditi na novim koreografijama s plesačicama. Najesen bih voljela na veće pozornice i u kazalište, svoju prvu ljubav. Sljedeće godine voljela bih suradnika u produkciji i eksperiment s formom cabareta. No Trenutno sam najviše okupirana svojim projektom Cabaret a la carte, s kojim ponovo nastupam na terasi Milenija 9. kolovoza, a 11. kolovoza u Beertiji!

Novinarski je pitati za planove i o daljnjem razvoju koliko god je to pitanje i nezahvalno, no ona zna da se u životu želi baviti tijelom i njegovim manifestacijama, bilo da je to glas, pokret ili duhovni rad. Želi imati što jasniju viziju i snage da ju slijedi. To je to. Jednostavno…

Foto Nikki Vancaš

Zahvala Bar Bar

Pripremila: Maja Vizjak