MENU
DSC_4584

Grad koji kreira: Kava, kolač, partitura Zvjezdana Ružića

Zvjezdan Ružić, pijanist, aranžer i skladatelj rođen 1988. u Rijeci diplomirao je jazz klavir na Kärntner Landeskonservatoriumu u Austriji u klasi Prof. Roba Bargada (SAD). Pohađao je jazz seminare pijanista Emila Spanyija te je uz standardno školovanje pohađao i privatne satove kod pijaniste svjetskog glasa Davida Gazarova. Od 2009. godine stalni je član jazz sastava Jazziana Croatica. Sastav je dosad snimio četiri studijska albuma od toga tri nagrađivana najuglednijom hrvatskom diskografskom nagradom Porin. Godine 2015. izdaje svoj prvi samostalni album *The Knightingale Cabaret* inače projekt u kojem okuplja vrsne jazz glazbenike iz Hrvatske i Slovenije kao što su Lenart Krečič, Vojkan Jocić, Tomaž Gajšt, Luka Veselinović i Adriano Bernobić. Album je sastavljen od šest autorskih skladbi u kojima Ružić kombinira elemente američkog jazza kojeg je studirao sa tradicionalnim hrvatskim melosom i kulturnom baštinom iz podneblja u kojem je odrastao. Album je nominiran za diskografsku nagradu Porin u čak dvije kategorije i to za najbolji jazz album, dok je skladba Moreška ušla u konkurenciju za najbolju jazz skladbu 2015. godine i za koju je i osvojila prestižni kipić!
Surađuje s brojnim eminentnim glazbenicima hrvatske jazz i pop scene te je stalni član Goran Končar & Charlie Jurković kvinteta, Veselino Jazz projekta, Charlie Jurković & Zvjezdan Ružić dua i ostalih umjetničkih projekata. Nastupao je u velikim svjetskim gradovima od kojih treba istaknuti koncerte u Los Angelesu, Milanu, Parisu, Budimpešti, Londonu te ostalim gradovima. Skladao je glazbu za predstave *La fatiche di Pseudolus*, *I botoni de la Montura* te za *La finta ammalata* talijanske drame HNK I. pl. Zajca u Rijeci. Dobitnik je strukovne nagrade Status koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija, 2010. dobitnik je u kategoriji *Mlade nade jazza*;, dok je 2011., 2012. i 2013., 2016. i 2017. godine dobitnik nagrade Status u kategoriji *Jazz klavir*. 2016. postaje član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te iste godine dobiva i Porina za najbolju jazz skladbu *Moreška* s albuma *The Knightingale Cabaret*, a 2017. godine dobitnik je Porina za najbolji jazz album kao producent albuma *Spiritual Market*. Više od Ružiću možete saznati na

Facebook: https://www.facebook.com/zvjezdan.ruzic.1
Instagram: https://www.instagram.com/zvjezdan_ruzic/
Web: http://zvjezdanruzic.com/

Zvjezdan Ružić

Glazba kao preslika života kod tebe je kako krenula?
Naravno da sam, kao i svaki mladi glazbenik u jednom periodu glazbenog odrastanja i učenja, imao za glavni cilj u sviranju zazvučati kao i moj pijanistički idol. Mislim da svi to rade u jednom periodu života. Bilo je tu pijanista koje sam pokušavao iskopirati “u ton”. U biti – na analizama i transkripcijama i počiva akademsko učenje – i to je odlično! Zahvalan sam što sam imao čast studirati u klasi profesora Roba Bargada, genijalnog pijaniste s Njujorške jazz scene koji je studirao u klasi čuvenog jazz pijaniste Kennyja Barrona, stoga se definitivno mogu osjećati iznimno zahvalno i počašćeno! Taj čovjek me je upoznao s korijenima pravog jazza; slušali smo i transkribirali prva blues sola iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, kasnije sola pijanista poput Bud Powela, Whynton Kellyja, Red Garlanda, Hamptona Hawesa, Kenny Barrona, Phineasa Newborna Jr., Barry Harrisa, Tommy Flannagana, Georga Shearinga, Bill Evansa, Herbie Hancocka i brojnih drugih. S Robom Bargadom sam doista osjetio čar crnačke jazz glazbe u pravom smislu. On je s mnogim jazz velikanima živio taj život u New Yorku te je jednostavno preslikavao život New Yorka u note. Tada shvatite zašto Amerikanci zvuče drugačije od nas.

Oni drugačije žive od nas i potpuno je logično da drugačije i sviraju, fraziraju, pjevaju, plešu, interpretiraju glazbu. Taj čovjek mi je usadio vrijednosti o glazbi koja ću zauvijek nositi u sebi te širiti saznanja koja sam od njega stekao.

Kako je izgledalo vaše muziciranje?
Imao je zanimljiv pristup, nikad nije htio da se notalno zapisuje glazba već si je prvo morao naučiti napamet, pjevati, odsvirati na klaviru, a tek onda tu glazbu prenijeti u notni zapis. Što je bitno jer današnji način direktnog učenja s papira ne razvija u potpunosti glazbenika. Naravno da možete kupiti na internetu sva sola ovog svijeta zapisana u notama. Naučiš dobro čitati, razradiš motoriku, no doživljaj dok slušaš glazbu i prenošenje istoga u tom slučaju ne postoji, a s time nedostaje i žar takvom sviranju, siguran sam u to! Ali i teško je svirati nešto što *ne čuješ* i zbog toga je njegov old school pristup glazbi izuzetno bitan. Isto tako, pohađao sam privatne satove kod čuvenih evropskih pijanista Davida Gazarova i Emila Spanyja. To su strahoviti pijanisti, ljudi koje bih mogao nazvati hodajućom enciklopedijom. Kada s tim ljudima pričate o glazbi često naučite više no da transkribirate ili analizirate bilo koju improvizaciju na ovom svijetu. Jer, svi ti veliki glazbenici pričaju u konačnici o istome, a to je da nakon svih tih analiza moraš biti svoj i pronaći svoj put. Naravno da je analiziranje bitno, da me ne shvatite krivo, ali u jednom trenutku umjetnik mora preuzeti *kormilo* i odvesti se u nekom svom smjeru.

Zvjezdan Ružić i Maja Vizjak

Put gdje te niti jedan mentor više ne vodi niti ti sugerira kako da nešto napraviš. I tako se jednog dana probudiš i shvatiš da je došao red na tebe, a tada tek kreće pravo učenje. Barem sam se ja tako osjećao!

Proces učenja u biti je rad na sebi i onda se desi ono nešto, kada shvatiš to je to!

Učenje o sebi, a time i učenje o svijetu i životu uopće. I tada shvatiš koliko je teško napisati nešto *iz dubine svoje duše i svojih misli*, te pritom to prenijeti u skladbu, skladbu koja će nekome tko je bude slušao pobuditi slične emocije i prenijeti poruku. Sjećam se da mi je jednom David Gazarov na satu klavira pustio na cd playeru jednu svoju kompoziciju. Na kraju te kompozicije pitao me je što sam osjetio ili vidio dok sam slušao njegovu glazbu. Ne sjećam se točno mog odgovora i mojih impresija, no sjećam se da to nije bilo ono što je on kao autor vrlo slikovito u toj skladbi vidio. Ja sam mu vrlo pristojno kao fino odgojeni sedamnaestogodišnjak rekao da mi je žao što nisam te njegove slike prepoznao u skladbi, no nikad neću zaboraviti njegov odgovor na moju ispriku. Rekao mi je: “ne, oprosti ti meni što nisam uspio prenijeti svoju viziju kroz ove note i interpretaciju”. Bio je to baš poučan odgovor velikog čovjeka…

Za tebe glazba jest…
Ono kada djelo dobija priču toliku suverenu i snažnu da samo djelo postane priča. Poput nekog kultnog romana. Mene kao kompozitora i improvizatora najviše inspirira život. U svojim skladbama volim koristiti tercne motive, motive istarske ljestvice, neparne ritmove, motive Balkana i sve to povezivati s američkim jazzom kojeg sam studirao na jazz akademiji u Klagenfurtu. Pokušavam prenijeti one slike i doživljaje koje upijam svakodnevno. Ne bježim od podneblja u kojem sam rođen, naprotiv. Ponosim se našom tradicijom te smatram da Hrvatska, ali i čitava regija ima toliko bogatu kulturu da možemo i moramo stvarati naš zvuk! Posebni smo u geografskom smislu, imamo toliko prirodnih bogatstva, opušteni smo kao nacija, srčani, složni, temperamentni i vatreni kada treba, inatljivi ponekad, lijeni također ponekad, razigrani uvijek. Pitam vas, čemu da kopiramo ECM scenu koju su obilježili ljudi koji žive u Oslu ili Copenhagenu, gdje je život potpuno drugačiji, gdje je klima potpuno drugačija i gdje je mentalitet i kultura nešto potpuno suprotno od našeg. Isto tako, čemu da kopiramo New Orleans scenu ili NY scenu, kada ne živimo u gradu koji ne spava, gdje je sve toliko ubrzano, grad u kojem radiš tri posla da preživiš, grad u kojem je život opet nešto potpuno suprotno od života u Hrvatskoj ili regiji. Pa zašto onda bježati od podneblja u kojem živimo? Zar nije logičnije inspirirati se ljudima koje susrećemo, temama iz života naših sugrađana i sunarodnjaka, radostima koje doživimo, teškim trenucima koje proživimo te sve te događaje i naše impresije preslikavati u glazbu.

Glazba koja u suštini i jest preslika života.

O novome albumu *Elfin Farewell* koji uskoro izlazi?
Album *Elfin Farewell* snimljen je početkom svibnja u *Highway* studiju u Rijeci, dok smo zbor snimali u *New Spirit* studiju u Sofiji. Album je miksao Miro Vidović u *Morris* studiju u Zagrebu, dok je mastering albuma napravljen u *Studio 9 Fort Myers* na Floridi. Čitava priča krenula je prije godinu dana kada je u moj stan stigao mellotron! Mellotron je prvi analogni synthesizer iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Instrument koji je doslovno zapisao povijest i kojeg su u svojim aranžmanima koristili mnogi legendarni bandovi; od Beatlesa, Rolling Stonesa, King Crimsona, David Bowieja, Stevie Wondera, Fleetwood Maca i brojnih drugih. Upravo taj instrument bio je okosnica i glavni pokretač za stvaraje albuma. Najveći izazov prilikom stvaranja bio mi je s istim ljudima dobiti novi i svježi zvuk. To su moji dragi prijatelji s kojima već dvije godine aktivno sviram, a s kojima sam snimio i moj album prvijenac *The Knightingale Cabaret* i to sve redom virtuozi na svojim instrumentima: Tomaž Gajšt na trubi, Vojkan Jocić na sopran saksofonu, Lenart Krečič na tenor saksofonu, Luka Veselinović na kontrabasu i Adriano Bernobić na bubnjevima. Obožavam svirati s tim ljudima, a tim više jer su, osim što su zbilja vrhunski glazbenici, ljudi s kojima se družim i izvan pozornice i s kojima dijelim takozvanu *životnu pozornicu*.


Elfin Farewell iliti oproštajna zabava čarolije, opisuje ljudski rod koji *reže* i posljednje niti koje nas vežu s majkom prirodom. Prirodni zakoni istisnuti su nekim novim *čarolijama*; od letećih automobila do robota koji su tu *zbog nas*, a sve češće i umjesto nas. Sve to stvoreno je da nam olakša život do te mjere da su igrališta prazna, a nove generacije kroče šumom isključivo putem Google Mapsa. Pa čemu da gube vrijeme u prirodi kada je sve magičnije na ekranu kompjutora koji postaju *prozor u svijet* govori mi on, a ja slušam, slušam, razmišljam…

Zvjezdan Ružić Sextet ft. Neli Andreeva & Nusha chopir možete poslušati 15.10.2017. u Centru Gervais u Opatiji s početkom u 20sati.

Foto: Iva Kjaer i privatni arhiv sugovornika

Pripremila: Maja Vizjak, autorica kolumne Grad koji kreira

Zahvala: KaoKakao

Vaši komentari