SALLY

Ira Tomić rođena je u Rijeci 1990. i prve 3 godine živjela je i vozila svoj tricikl kraj Ivana Zajca. Nakon toga njezina obitelj se preselila u Gornju Austriju trbuhom za kruhom, a sve je povukao njezin stric Edmund Tomić, poznati igrač Rijeke koji je u to vrijeme otišao igrati za austrijski klub Salzburg. Nakon mature u Bad Ischlu otišla je studirati fotografiju u Beč i to je, kaže, znala od svog 12. rođendana. Da je nisu odmah primili na faks, ne bi znala što drugo upisati. S 19 godina počela je u Beču otkrivati kako funkcioniraju stvari u fotografiji i životu, a zatim je ponovno otkrila i Rijeku i Hrvatsku.

John Kardum rođen je u Rijeci 1986. gdje je i živio do svoje 26. godine. Tada se seli u Beč na studij fotografije i audiovizualnih medija, nakon što je, kako sam kaže, magistrirao ekonomiju u Rijeci i pod pritiskom nametnutih standarda počeo postajati normalan. Trebalo mu je puno vremena da prihvati čime se jedino zna i umije baviti. Videom, fotografijom i pisanjem se bavi od svoje 14. godine, a od 2010. John i Ira sve svoje projekte rade zajedno. Želja im je raditi vlastite prjekte s normalnom produkcijom, ne više od toga. Imaju svoje vizije, 2 knjižice pune crtica za sljedeće projekte i nadaju se iznaći financijska sredstava za realizaciju bar dijela svega toga. Imaju i nekoliko gotovih scenarija. Ideja im je u slijedećoj godini napravit izložbu *making of* njihovih spotova, a imaju ih oko 45 iza sebe i svaki ima neku svoju priču. Tamo će se vidjeti u kakvim uvjetima i s kojim rekvizitima su sve te ideje realizirane i smatraju da će to svakom muzičaru ili snimatelju biti zanimljivo za vidjeti. Glavom kroz zid, a drugačije se ni ne može! Više o ovome kretivnom dvojcu možete saznati na web stranici https://salon.io/irajohn

Instagram:https://www.instagram.com/ira_john/

ZTC

Vimeo: https://vimeo.com/irajohn/videos

Ira tvoji prvi doticaji i predodžbe o fotografiji i što nosi to znimanje?

Kad čovjek razmišlja o fotografiji  kao tinejdžer ili kao autsajder zanemaruje onaj dio rada prije i nakon samog snimanja ili fotografiranja, komunikaciju s ljudima, dogovaranja, pregovaranja, zavisti, napade, prepade, objašnjavanja, cjenkanja… Ja obožavam raditi to što radimo, ali ovaj dio niti volim niti znam. Danas je fotografija dostupna svima, što je naravno odlična stvar, ali za sobom nosi posljedice da je zaista svatko umjetnički fotograf i da je granica između šunda i umjetnosti određena ljudima sumnjiva morala. Haha, šalim se, ali mislim da kužiš šta želim reći. Stvar je kako se prezentiraš, koje veze imaš, kako se prodaješ, gdje živiš. Znaš ono kad upoznaš svoj žiri strašnih sudaca, pa skužiš da su ti ljudi recimo diplomirani pravnici koji eto vole i „umjetničku“ fotografiju i srasli su sa svojom baršunastom foteljom. Mi nemamo nikakvih veza, mi samo radimo. Zato idemo sporije, ali sigurnije, sigurna sam da je to na dugi rok jedini izbor. Tek kad sam završila faks i počela preživljavati od toga, shvatila sam u što sam se uvalila. Nemaš više rutinu i neko fiksno mjesto gdje svaki dan ideš, fotografija ti je odjednom postala posao i ti s tim moraš preživjeti. John uvjek kaže dok je on studirao u Beču, da je najmanje fotografirao i pisao jer smo se morali potpuno orjentirati na preživljavanje. John se doselio u Beč taman kad sam ja već diplomirala, i on je tad upao na faks. Tu prvu godinu si “two lost souls”, neznas kako se posložiti, živiš iz dana do dana, nemaš pojma šta će biti sutra. Puno smo hodali, istraživali i jeli i pili po izložbama u Beču, tamo stvarno ima izložbi i događanja napretek. Nekad bi išli samo besplatno jesti i piti, ali je bilo i nekih strašno dobrih izložbi koje smo sanjali vidjeti kao tinejdžeri. I sad kad bih morala objasniti kako smo preživjeli te prve 2 godine i kako je John završio austrijski faks bez ijedne riječi njemačkog, ni on ni ja to ne znamo. To je valjda takav put.

John, a tvoja priča?

Ja si svaki dan postavim pitanje „gdje ti druže ideš?“ Quo vadis? Uvjek me uhvati panika, jer na to nemam odovor, a volim imati odgovore, volim imati plan. Mada najbolje stvari se rađaju iz toga, iz kaosa, nepoznavanja rute i skretanja, gubljenja u mnoštvu slijepih ulica. One najbolje stvari, dakle ne govorim o nečemu što je dobro, nego ono što je najbolje, to može nastati samo bez recepta, jer to još nitko nije skuhao baš tako. I tad u stotoj slijepoj ulici na rubu živčanog sloma pronađeš tunel ili most, i neopisivo si sretan tih 30 sekundi jer misliš da si otkrio smisao svog postojanja. Tad si najveći na svijetu iako nisi.Tu si isprejao svoj potpis, ostavio svoj pečat, na koji će se poslje popišati pas lutalica ili će netko komentirati da je to najveće sranje koje je ikad vidio. Uvjek emotivno doživljavam svoj rad, zato je teško vratiti se u stvarnost kad taj trenutak prođe. Ali ok, ideš dalje po sljepim ulicama, i ima tu lijepih ulica. Ja stvarno i u onome što radimo po narudžbi, dakle muzičke sportove, fotke, reklame, moram uvjek zadovoljiti i sebe, taj emotivno umjetnički dio. Nekad je tu i natezanja kad mislim da to što netko traži nije dobro, ne želim tu popustiti i potpisati se ispod bilo čega. Ne želim samo odraditi neki posao, ne zanima me to. Ali opet poštujem i tuđa mišljenja, itekako, samo kad ja znam da sam u pravu, ne može me izbaciti nitko (haha). Eto, tako ćete mene i Iru stvarno sresti na nekoj izgubljenoj cesti kako se vozimo u našoj Ladi. Ja sam uvjek govorio djevojkama koje su mi se sviđale da ako se sretnemo na izgubljenom mjestu, nećemo si ništa morati reći, sve će biti jasno, zar ne? Ja bih se često opravdavao zašto se glupiram, zašto nisam normalan, zašto sam skrenuo i zašto ne platim cestarinu i vozim autoputem kao i ostali. Iri se recimo nisam opravdavao niti sam joj objašnjavao. Njoj je bilo normalno da smo tu.

 

Onda ste otvorili obrti, rekli braviti se fotografijom i točka!

Ma nismo mi niš rekli, pogotovo ne s točkom (haha)… Ali smo nakon nekog vremena došli do točke kad više nema nazad. Oboje smo otvorili obrte, iako su davanja bila veća od prihoda. Jako puno smo na početku radili besplatno, ali nikad nam nije bilo zbog toga žao, jer su svi ti radovi ostali iza nas. U svaki rad smo ugradili dio sebe i neku svoju ideju, i poslje su to ljudi vidjeli, nekoliko godina poslje. Nedavno smo i mi vidjeli koliko smo toga ustvari napravili haha. Jako puno. Kad smo se osjetili malo sigurnije, pomalo smo se počeli vraćati željama za ostvarivanjem vlastitih projekata, pa smo tako snimili 2 stop motion kratka animirana filma, koji su oboje osvojili nagrade, imali smo puno samostalnih i grupnih izložaba fotografija u Austriji i Hrvatskoj, snimili smo eksperimentalni film „Spiritual market“ s dobrim prijateljem i oskarovcem Vedranom Ružićem u glavnoj ulozi, projekt spaja Vedranov nagrađeni jazz album i naš film, koji se još uvijek vrti po kinima i festivalima. Upravo pokušavamo iznaći financijska sredstva za snimanje 2 kratka filma, koji će činiti naš slijedeći projekt. Ja stalno radim i test shootonge najčešće s manekenkama iz bečke fashion agencije Tempo models u kojoj radim kao fotografkinja.

Znači John zadrto držiš svoju jer znaš da si u pravu! Sve poznato i znam kako ti je!

Ove godine smo na MTS festivalu kratkog muzičkog filma u Beogradu imali 7 nominacija od ukupno 200 tinjak *all time* nominiranih sportova iz cijele regije, a na regionalnom Split sport festivalu smo među 22 finalista ove godine.  Mislim da se tu vidi ta upornost. Ono što je valjda bitno za spomenuti da među nekim velikim produkcijama, ovdje smo mi i redatlji i snimatelji i scenaristi i scenografi, radimo specijalne efekte, montažu, gradaciju, fotke sa seta, varimo, vežemo, ljepimo, vozimo… Tako da s tim sportovima bez produkcije uspijevamo parirati nekim stvarno velikim produkcijama iz regije, i drago mi je zbog toga. Kako smo oboje između ostalog studirali i fotografiju, u našim videima fotografija ima jako bitan dio. Želim se maknuti od toga da fotografija (i u videu i na fotografiji) izgleda uobičajeno, iako su ustvari sve te priče koje su na prvi pogled možda neobične, zapravo poprilično uobičajene, ispričane možda na neuobičajen način. Uvjek me inspiriraju stvarne stvari, naravno, nestvarne stvari ni ne postoje. Naše priče su stvarne, ali stavljene u neko nestvarno, imaginarno okruženje. Tu ulogu preuzima fotografija koja daje potrebnu atmosferu. U jednu ruku tako pobjegnem u svoj svijet koji me veseli, a govorimo o stvarnim temama, uvjek je sve vrlo personalno.

A tu je i već prepoznatljiva Lada, s kojom živite na relaciji Rijeka – Beč – Zagreb!

Zadnje godine smo s Ladom moga Dida Ira i ja napravili preko 70 000 km, i to se svake godine povećava. Zajedno mjenjamo ulje 7 puta na godinu, Ira nosi rezervne platine u intimnoj torbici, a pumpu vode u ruksaku s laptopima. Ali Lada ustvari ide bez većih problema, to su uglavnom neke sitnice koje sam u 15ak godina koliko vozim Ladu naučio sam prepoznati i popraviti. Uz to, troškovi održavanja su smiješni, možeš napraviti generalku za cijenu 4 gume nekog većeg auta. Ja i Ira si nikad nećemo kupiti novi auto i spavati u kućici za ptice. Po magistralama smo ionako brži od prosječnog vikend vozača, a najviše te vožnje koju vozimo na relaciji Beč – Zagreb – Rijeka, mi stvarno ne idemo autoputem. Tamo se nema što za vidjeti, a iskreno, ja i protestiram protiv preskupih cestarina.


Kako ekzistirati u domeni dizajna i umjetnosti, jeste iznašli tu čarobnu formulu?

Ne postoji formula. Moja glava me tjera da budem najbolji, iako to naravno ne postoji. Da smo netko drugi tko je socijalno snalažljiviji, već bi bili bogati. Ali naš rad se pomalo pomalo pooomalo počinje prepoznavati, sam nalazi puteve da ispliva na površinu, bez našeg guranja. I nas same često iznenadi kad netko kaže da je vidio to i to što smo napravili. Nedavno smo završili scenarij za dva kratka filma, ustvari čitav koncept sa kratkim pričicama koji će predhoditi filmovima i neizravno ih povezivati. Te pričice sam ja napisao još prije 10ak godina, i sad sam ih očistio od nekih tinejdžerskih masturbacija. Najveći zadatak za početak je je pronaći izvore financiranja, a poslije toga neće biti problema. Mislim da ne moram napisati koliko je to teško. Došao sam do točke kad više ne želim raditi kompromise i bacati ideje realizacijom bez ikakve produkcije. Umoran sam od toga i teško mi je kad svaki put kad se osvjestim koliko ideja sam potrošio jer nije bilo uvjeta da bi ih realizirao do kraja. S filmom i fotografijom je to tako, ne možeš uvjek imati jednog glumca i jednog modela na jednom mjestu, sve košta.

Budale se ne uči napadom nego primjerom, ako ćemo već generalizirati! Vjerujemo u to da će naš rad možda ostaviti neki trag i možda nešto promijeniti. Možda je to samo san, ali možda za 50 ili 100 godina negdje naiđe na nešto naše, što će biti inspiracija za nešto novo. San, ali što nam ustvari preostaje nego sanjati.

Jednom su mi rekli, nikada ne jedi hranu od onoga tko te ne voli. Hranom se prenosi energija, emocije, jednako tako se odnosim i ja. Volim uveseljavati drage ljude i to nastojim činiti. Kada nisam ok onda ne radim ništa jer moja je deviza ili kako spada od srca ili bolje ništa.

Kolač od srca

Podloga:

28 komada Oreo keksa (cca 300 grama)

100 grama maslaca

Krema:

200 grama bijele čokolade

500 ml vrhnja za šlag

500 grama mascarponea

80 grama šećera u prahu

žličica arome vanilije

Usitniti Oreo kekse u blenderu ili štapnim mikserom. Otopiti maslac i dodati ga u kekse te dobro izmiješati smjesu. Kalup premazati s uljem (i dno i stijenke) te smjesu prstima utisnuti u dno kalupa za tortu. Staviti kalup u hladnjak dok se radi krema od sira. U posudi pomiješati mascarpone sir i šećer prahu. Nekoliko minuta sve lagano miješati mikserom. U smjesu dodati aromu vanilije. Na pari otopiti bijelu čokoladu. U slatko vrhnje sobne temperature dodati otopljenu bijelu čokoladu i izmiješati. Sjediniti pripremljene kreme od sira i vrhnja te izliti kremu na ohlađenu podlogu od Oreo keksa te po želji preliti rastopljenom čokoladom.

Staviti da se ohladi preko noći ako uspijete jer ovo vole svi, od najmlađih od onih nešto stariji. Pred slatkim izazvima se svi ponašamo podjednako! Ko začarani, opijeni…

Foto Ira Tomić & John Kardum

Zahvala Cukarikafe

Pripremila: Maja Vizjak

ADVENT NA GRADINI