Nikolina Tomljanović, Enica, bivša članica Putokaza, solo izvođač, danas u rukama drži svoj prvi album Put po mom. Po završenoj osnovnoj školi upisuje i završava hotelijersko turističku školu, a potom Filozofski fakultet. Radi kao učiteljica razredne nastave u osnovnoj školi. Više o Nikolini možete saznati

Facebook: Nikolina Tomljanović

Kako je sve krenulo?

Sa svega nekoliko godina iskazivala sam ljubav prema glazbi, plesu, glumi. Rado sam imitirala u svakom pogledu meni tada zanimljive osobe poput Josipe Lisac, snimala se na kazetofonu, u školi bila uključena u sve izvannastavne aktivnosti povezane s umjetnošću i kreativnošću (od plesa, ritmike i folklora do zbora, recitatorske  i dramske skupine). Sjećam se da sam na školskim putovanjima i u autobusu morala pjevati pred učiteljima i učenicima. Eto, moja „uloga“ gotovo da mi je rođenjem pripala. I znala sam da će moj put kasnije ići u tom „nekom“ smjeru ali zapravo je brat taj koji je saznavši za audiciju Putokaza nakon pobjede Puta na Dori pridonio mom pravom početku bavljenja glazbom jer mi je rekao da odem na tu audiciju! Kad se samo sjetim koliko me je puta mama kasno u noći našla u sobi, tj. čula kako slušam glazbu, pjevam, ponekad čak i uz suze uživam i upijam neku pjesmu, neki fantastičan vokal, prateći, solažu, kako se čudim tooolikoj ljepoti! Glazba je moja ogromna ljubav, toplina, utočište, zagrljaj, sreća, moj teren. Moji roditelji i brat uvijek su me bodrili i podržavali ali sjećam se dan danas mamina lica kad bi ušla po noći u sobu, zabrinuta da se nije nešto desilo. Nije, samo uživam, na svoj način.

Onda su se dogodili Putokazi i E.N.I.!

Putokazi, jedan potpuno novi svijet, mnoštvo krasnih pjevača iz kojih je iznjedrila i grupa E.N.I., razna gostovanja između ostalog na pjesmi Ajmo Rijeka (Ri Val) gdje sam upoznala jake riječke snage, onda sve šire i dublje, kao prateći vokali Oliveru, Gibonniju i Neni Belanu na njihovim zajedničkim koncertima, Belanu na njegovim koncertima kao i grupi Let3, televizijske emisije, pobjeda na Dori i Eurosong tako je zapečatilo moj život i glazbeni svijet. Voditeljica Putokaza izdvojila je žensku četvorku i oformila grupu E.N.I. 1997. godine.  Koja sreća! I sad kad razmišljam o počecima i kako se sve odvijalo ponosna sam na sebe. Iza svega je zaista stajao ogroman trud i odricanje. Ništa nije bilo preko noći. Danas sam mlada žena s glazbenom karijerom dugom 23 godine. Nekoliko albuma s Putokazima, 7 albuma s grupom E.N.I., razni dueti poput dueta s Oliverom Dragojevićem i moj prvi solo album koji je upravo izašao. Zove se Put po mom. Nisam dugo smišljala ime albuma. U djetinjstvu sam uz brata puno slušala Elvisa Presleya i kad je došlo vrijeme za smišljanje imena albuma odmah mi je kroz glavu prošla pjesma My way. Kako to dobro zvuči na engleskome jeziku! Prijevod je bio lagan kao i poveznica s grupom E.N.I. i pjesmom Enica koju upravo ja pjevam – Put po mom. To je zaista Put po mom. I did it my way!

Pa solo vode…

Odluka o solo karijeri tinjala je u meni dugo ali sazrila je, možda kasno, možda baš kad je trebala. U studiju snimavši s E.N.I. pop country pjesmu Prekrasan dan, Neno Belan i Vedran Križan pogledali su me i rekli: Ti moraš snimiti pop country album! I to je bilo to! Tražila sam prvu pjesmu i za par mjeseci nastupala na Večerima šibenske šansone. To sam tako silno željela, a onda je zaista došao trenutak kad sam se prvi put našla sama na bini. E to je bila trema! Moj je suprug slušao moje jadikovke danima pred festival. Mislio je da su to samo riječi. Ogroman pljusak u Šibeniku na sam dan festivala, a ja presretna očekujući da festivala i prijenosa neće biti. Međutim, kiša je sat vremena prije prijenosa stala, sve se za čas posušilo. Ali, popevši se na binu, s prvim taktovima, trema je iščeznula. Ipak, moram priznati, bez obzira na golemo iskustvo, tremu uvijek imam pred nastupom. Čak što sam starija sve više brinem.

Foto: Kristina Barišić
Foto: Kristina Barišić

Gdje te se inače može sresti…

Najviše vremena provodim u svome domu, sa svojom obitelji. Jutra su najljepša na mom balkonu, ljeta u Senju, večeri uz kakao pred televizorom, uz lampice (suprug obožava lampice, u stanu nam je light show) i svijeće. Radim u školi Pećine, učiteljica sam razredne nastave pa se nakon škole pripremam za sutrašnje obveze ali slobodno vrijeme zaista najviše volim provesti s obitelji. Sretna sam što mi suprug također voli glazbu pa meni i mojoj kćeri pušta glazbu, veselimo se, vježbamo, pjevamo ili plešemo. Silno volimo putovanja, stalno bježimo u tople krajeve kad je u nas hladno ali imamo i neke destinacije kojima se stalno vraćamo (Graz, Stockholm) i odlično se tamo osjećamo, volimo dobre kazališne predstave, dobar film, more i sunce,  vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima, pripremati i uživati u odličnim jelima i kolačima. A uobraženo ću reći, moje su palačinke najbolje!

Za kraj…

Kad razmišljam o mome životu i mojoj karijeri, kako nikad nisam bila pravi inicijator za moje aktivnosti i uspjehe već me je sve nekako snašlo i pronašlo, tako mislim da će me sudba i dalje pratiti i nametati put, pravi put. Obitelj mi je na prvom mjestu, moj divan suprug i naša kćerkica koja me svaki dan nesebično uveseljava, voli, uči. Da, uči. Oni su moj mali veliki svijet.

Čovjek prolazi kroz razne životne  faze pa se i misao vodilja zna mijenjati. Ono što stalno gledam i kad se o mom životu radi, kad gledam djecu u školi, razne nedaće, probleme, nesigurnosti, nedostatak samopouzdnja, diskriminacije dobra bi vodilja bila svima: You are kind, you are smart, you are important! (film The help)


Foto Nikki Vancaš/privatni arhiv

Zahvala Harat’s Pub

Pripremila: Maja Vizjak

 

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE