SALLY

Iva Močibob nakon srednje škole upisuje i završava Filozofski fakultet u Rijeci, smjer hrvatski jezik i književnost i engleski jezik i književnost. Već u osnovnoj školi pjevala je u zboru i imala solo dionice, a u prvom razredu srednje škole pridružila se zboru Putokazi. Voditeljica Miranda Đaković odabrala je četiri solistice iz Putokaza uz Elenu Tomeček Zdjelar, Nikolinu Tomljanović, Ivonu Maričić Kukuljan i Ivu te oformila vokalni pop kvartet koji je nazvala prema početnim slovima njihovih imena, E.N.I. Svoj prvi nastup imale su 1996. na Zadarfestu s pjesmom „Ljubav je tu“, a u ožujku 1997. predstavile su se na Dori s pjesmom Davora Tolje i Alide Šarar „Probudi me“ i pobijedile.

Te godine predstavljale su Hrvatsku na Eurosongu u Dublinu, tada je pohađala treći razred gimnazije u dobi od 17 godina. Više od 20 godina bila je u bendu E.N.I. te iza sebe ima sedam studijskih albuma s njima, nekoliko desetaka spotova, jako puno TV i live nastupa po cijeloj Hrvatskoj. Od 2015. godine pjeva u bendu Turisti zajedno sa svojim partnerom Vladom Simcichem Vavom (autorom svih pjesama i gitaristom) i bubnjarem Bobotom Grujičićem. Objavili su album Human_esque, a trenutno je u miksu njihov novi, drugi, album koji izlazi početkom 2019. Upravo promoviraju dva singla: „Nonsens“ i „Frape od mandarina“ kojima uz već objavljen singl „Nepobjedivi“ najavljuju zvuk i vibraciju novog albuma. Više o Ivi možete saznati na facebook stranici benda Turisti: https://www.facebook.com/turistibend/

Kako je sve krenulo?

Od malena sam bila zahtjevna, pravo žensko! Jako sam rano počela pjevati, ali i tražiti publiku da me gleda i da mi se divi i da mi plješće pa su fasovali moji roditelji i nonići kojima sam se sigurno malo manje od bezbroj puta popela na vrh glave svojim izvedbama. Metla je više služila meni kao mikrofon sa stalkom nego što smo njom čistili stan. Susjedi su također bili osuđeni na slušanje mojih uvježbavanja, ali kako kažu, čovjek se na sve navikne… pa su i oni! Ili su si nabavili kvalitetne čepiće za uši. Ne znam?! Rano sam naučila čitati i pisati pa sam u prvom razredu uglavnom bila prvakinja u kopanju nosa jer mi je bilo malo dosadno, ali s vremenom su pred mene stavljeni zahtjevniji zadatci pa sam nos zapostavila i sad imam stalnu upalu sinusa. Moj talent su prvi skužili moji roditelji, ali nisu oko toga radili cirkus. Do desete godine uglavnom sam se igrala i oni bi se nekad uključili u tu igru. Kasnije su mi uvijek bili potpora u svemu: od razgovora do logistike: prijevoz, sendviči, vjerna publika, skupljanje novinskih članaka, kritičko preslušavanje svake moje izvedbe… takve samo poželjeti možeš. S mamom sam naučila pjevati dvoglas. Tata je stalno snimao s radija neke evergreene i na svim obiteljskim feštama pjevali smo svi skupa. Kao dijete sam na pitanje „Što ćeš biti kad narasteš?“ spremno i ponosno odgovarala: „Ili pjevačica ili učiteljica.“ Dakle, pazi što poželiš! S tim sam živjela otkad sam postala svjesna sebe i sad nastavljam u tom tonu.

Muzika je za tebe…

Muzika je u mojem slučaju način života. Uopće ne mogu zamisliti za koliko bih trnaca u vratu, obrazima, po kičmi bila zakinuta da ne doživljavam ono što netko svira ili pjeva. Obožavam čitati, ali mislim da se niti jedna umjetnost ne može osjetiti tako snažno kao glazba. Cijelo tijelo od nje vibrira. Plakanje uz glazbu dođe mi kao čišćenje, katarza. Volim interpretirati. Izazovni tekstovi uvijek su mi bili fora i zato jako volim Vavinu poetiku jer nikad nije izravna. Upavo suprotno, često je hermetična pa treba bojom glasa dočarati smisao, ili bar ono što ja u tom trenutku čujem i osjetim kao smisao. Trenutno mi jako paše rad u muškom bendu, s pjesmama koje su žanrovski različite (neke od njih i dosta čudne). U Turistima otkrivam neke svoje nove dimenzije/slojeve kao pjevačice i sve više oslobađam svoju divlju stranu. I`m taking a walk on the wild side. Jako bih voljela da imam talent i za skladanje glazbe i pisanje tekstova. Tako su mi čarobne žene kantautorice, a i muškarci i jako im se divim. Doživljavam ih kao nadljude. Joni Mitchell, Tori Amos, Fiona Apple, Mark Lanegan, Chris Cornell… samo su neki od omiljenih mi likova na mojoj životnoj playlisti. Nikad se na to nisam odvažila, bojim se običnosti u svojem vlastitom izrazu. Recimo da sam odlučila da to ne znam i gotovo.

Uz to što si pjevačica, ti si i učiteljica te spisateljica!

Glazba je moja najveća ljubav, ali imam još jednu, a to je poučavanje. Radim kao učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Trsat već 12 godina. Kao suautorica sudjelovala sam u pisanju i napisala čitanke za učenike od petog do osmog razreda u izdanju Profil Kletta po kojima zadnjih pet godina uči dio osnovnoškolaca u Hrvaskoj. Također, kao suautorica sudjelovala sam i u izradi integriranog udžbenika za 5. razred „Hrvatski bez granica“ u izdanju Školske knjige po kojemu uči dio osnovnoškolaca koji su u eksperimentalnom programu „Škola za život“. Veliki izazov je pomiriti potrebe učenika, učitelja i onoga što kurikul propisuje, a pritom unutar strogo zadane forme pokazati kreativnost i raznolikost. Ali izazovi i trebaju biti zahtjevni. Ja nekako volim kad pred sobom imam zadatak koji se u startu čini nemoguć za realizaciju. U nastavi pratim ono što učenici vole, jako se oslanjam na metodiku engleskog jezika koja je razigranija od metodike hrvatskog. Osluškujem što učiteljima treba, a i znam iz prakse koliko toga što u teoriji funkcionira, u praksi ide malo teže pa pokušavam to pomiriti. Učim svaki dan, od svojih učenica i učenika najviše, ali jako puno doznam i od svojih kolegica i kolega s kojima radim timski.

Suživot dvaju glazbenika izgleda kako?

Vava i ja često odemo na neki dobar koncert. To su nam izlasci i uvijek planiramo otići na bar dva veća i što više manjih koncerata u godini. Pozitivna vibra koju pokupimo na koncertu posluži kao inspiracija, kao poticaj, kao smisao da i dalje budeš čovječan i empatičan i pozitivan i da te vrijednosti šalješ od sebe dalje drugima. Evo, ove godine gledali smo genijalnog Rogera Watersa. To je stvarno bio doživljaj. Do kraja godine pogledat ćemo i Johnnyja Maara. Pogledamo i koncerte naših frendova muzičara iz Rijeke.  

ZTC

Gdje te inače možemo sresti…

Uglavnom smo trio i može nas se sresti u šetnji Korzom, neobavezna šetnja i brojanje aviona, a jako često idemo u takozvane „avanture“ – sjednemo u auto i vozimo se u nepoznato. Šećemo prirodom bez reda i smisla pa tražimo bubamare, šparoge, ciklame, skakavce, što već godišnje doba donese. Krpelji nas sami nalaze. Igramo nogomet, puštamo zmaja, igramo se lovice ili skrivača, a često nakon takvog pohoda ogladnimo pa se negdje smjestimo gdje imaju fine palačinke i smažemo ih s guštom. Omiljene destinacije su nam Draški potok, Sv. Križ, Platak, Učka, Ponikve, Karojba… Jako puno vremena provodim i pred računalom jer uvijek nešto pišem. Ili za školu ili za knjigu ili tražim što ću si novo kupiti (to mi dođe kao nekome turska sapunica) ili tražim koji ću novi album preslušati i koju dobru knjigu pročitati. Volim čitati i pokušavam naći vremena za toliko divnih knjiga čije svjetove još nisam otkrila. Ima ih jako puno.

Za kraj…

Volim probe s Turistima. Nađemo se u garaži, malo prangijamo pa onda popijemo pivu, zapalimo cigaru, dvije (tako smo ludi samo na probama) i brbljamo o svemu i svačemu. Baš gušt. Treba uživati u sitnicama, otkrivati i dalje svoju divlju stranu. Nekih velikih vizija nemam. Možda ih ugledam kad se dobro naspavam i dovršim sve što sam započela.

Tražim bolje sutra tako da živim samo danas.

Zahvala: Boonker

Foto: Nikki Vancaš

Pripremila: Maja Vizjak

ADVENT NA GRADINI